Samoproglašeni red (engl. Self-styled Order) ili pseudo-viteški red (Pseudo-chivalric Order), negdje ili red fantazije (fran. Ordre de fantaisie), označava organizaciju koja se predstavlja kao viteški red, ali je države ili međunarodna tijela ne priznaju kao zakonitu. Većina takvih redova pojavila se u ili nakon sredine 18. stoljeća, a mnogi su osnovani i u novije vrijeme. Obično su kratkoga vijeka te rijetko opstaju dulje od nekoliko desetljeća.
Mnoge države ne uređuju nošenje odlikovanja i ostaju neutralne u pogledu toga je li neki red legitiman ili ne. Druge zemlje izričito propisuju koja su odlikovanja priznata.
- U Kraljevini Švedskoj odluka o medaljama i redovima koji se smiju nositi na vojnoj odori povjerena Glavnom stožeru.
- Primjer regulativnog pristupa jest Republika Francuska: javno se smiju nositi samo ona odlikovanja koja priznaje Ured Legije časti, a za nošenje stranih odlikovanja potrebno je posebno odobrenje. Dinastički redovi zabranjeni su osim ako je dinastija u pitanju priznata kao suverena.[1] Tako je, primjerice, Kraljevski viktorijanski red izrijekom priznat, dok Red svetih Mauricija i Lazara nije. Nepoštivanje ovih propisa kažnjivo je zakonom. Francuska vlada objavljuje nesveobuhvatan popis redova kojima je dopušteno nošenje.
- U Ujedinjenom Kraljevstvu legitimitet određenog reda određuje monarh.
Međunarodna komisija za viteške redove (ICOC) također održava skup načela za procjenu autentičnosti viteških redova. Komisija nije službeno priznat nijednim međunarodnim ugovorom i nastala je kao tijelo Međunarodnog kongresa genealogijskih i heraldičkih znanosti u kolovozu 1960., a potom je postala stalna i neovisna međunarodna udruga.[2] Prema njezinu shvaćanju, viteški red mora imati izvor časti, bilo kao utemeljitelja ili glavnog zaštitnika, da bi se smatrao legitimnim. Komisija smatra da je suverenitet stečen prije osnutka reda valjan samo ako bivši vladar nije abdicirao, već je bio svrgnut ili je izgubio vlast na drugi način.[3] Po mišljenju Komisije, pojedine organizacije umjetno stvaraju "lažni izvor časti" kako bi zadovoljile ovaj kriterij i stekle prividnu legitimnost, često uzimanjem izmišljenih plemićkih titula ili navodnog suvereniteta. Komisija vodi registar redova koje smatra istinski viteškim redovima.[4]
Postoje i organizacije koje mogu izgledati viteškog karaktera, ali se jasno distanciraju od samoproglašenih redova, državnih odlikovanja i redova koje međunarodna tijela smatraju legitimnima – primjerice Augustansko društvo[5] ili Međunarodna zajednica "Chivalry-Now",[6] koje izrijekom ističu da nisu viteški redovi.
Nakon srednjeg vijeka, isključivo pravo dodjeljivanja plemstva, naslova, viteštava i članstva u državnim redovima Europe prisvojili su suvereni. Izuzeci se spominju u djelima poput Almanach de Gotha, gdje su zabilježeni dinastički redovi koje su dodjeljivale kraljevske supruge (npr. austrijski Red zvjezdanog križa) ili pretendenti na prijestolje.
Ostale značajke
Samoproglašeni red redovi često imaju i sljedeća obilježja:
- davno su ih ukinule Sveta Stolica, koja je bila zaštitnica srednjovjekovnih vojno-redovničkih ustanova u Svetoj Zemlji i na Pirenejskom poluotoku[7]
- nijedna suverena zapadna država ne priznaje ih kao legitimne viteške redove[8][9]
- tvrde da djeluju pod "visokom zaštitom" ili pod vodstvom episcopi vagantes (nekanonskih biskupa) ili opskurnih pretendenata i prinčeva[10]
- usko su povezani s nositeljima lažnih plemićkih titula
Primjeri
Neki od samoproglašenih redova, inspiriranih srednjovjekovnim vojno-redovničkim redovima, su:
- nadahnuti templarima
Slobodno zidarstvo
Od 18. stoljeća slobodno zidarstvo u svoje je rituale i simbole uključilo elemente nekoliko srednjovjekovnih vojnih redova. To je posebno vidljivo u pojedinim dodatnim tijelima, među kojima se ističu:
- Crveni križ cara Konstatina – nadahnut Konstantinijanskim redom svetog Jurja i Redom Svetoga Groba
- Red Malte – temeljen na ivanovcima i Suverenom viteškom malteškom redu
- Red Hrama – nadahnut srednjovjekovnim templarima, a osobito prisutan u Yorčki obred
Nijedno od tih dodatnih tijela ne tvrdi da su pravi viteški redovi, niti njihova odličja imaju pravo na javno nošenje – pravo koje je pridržano isključivo zakonitim viteškim redovima. Stoga se ne smatraju samozvanim redovima, nego isključivo bratovštinskim organizacijama.
Izvori
- ↑ Lua error in Modul:Citation/CS1 at line 4096: data for mw.loadData contains unsupported data type 'function'.
- ↑ "Legitimacy and Orders of Knighthood" (engl.). https://www.heraldica.org/topics/orders/legitim.htm#icoc Pristupljeno 2. rujan 2025.
- ↑ "Principles Involved in Assessing the Validity of Orders of Chivalry" (engl.). https://www.icocregister.com/principles/ Pristupljeno 2. rujan 2025.
- ↑ "Registers of Orders of Chivalry" (engl.). https://www.icocregister.com/registers/ Pristupljeno 2. rujan 2025.
- ↑ "Augustan Society" (engl.). https://www.augustansociety.org/ Pristupljeno 2. rujan 2025.
- ↑ "International Fellowship of Chivalry-Now". https://www.chivalrynow.net/ Pristupljeno 2. rujan 2025.
- ↑ "Official Statement of the Holy See on Self-Styled Orders" (engl.). https://www.heraldica.org/topics/orders/popebg.htm Pristupljeno 2. rujan 2025.
- ↑ "French Law and Unofficial Orders" (engl.). https://www.heraldica.org/topics/orders/frbgord.htm Pristupljeno 2. rujan 2025.
- ↑ "Italian Law and Unofficial Orders" (engl.). https://www.heraldica.org/topics/orders/itbgord.htm Pristupljeno 2. rujan 2025.
- ↑ Sainty, Guy Stair. "Fantasy Royalty: Usurpers, Imposters, Illegal Claims and Fantasists" (engl.). Inačica izvorne stranice arhivirana 14. svibanj 2014.. http://www.chivalricorders.org/royalty/fantasy/fantasy.htm Pristupljeno 2. rujan 2025.