Izvor časti

Izvor časti (lat. fons honorum) je osoba koja, na temelju svojega službenog položaja, ima isključivo pravo dodjeljivanja zakonitih plemićkih naslova i viteških redova drugim osobama.

Podrijetlo

U razdoblju visokog srednjeg vijeka europski vitezovi bili su u osnovi oklopljeni konjanici–ratnici. U feudalnom sustavu, čija je bitna značajka bila subordinacija vazala (subinfeudatio), bilo je uobičajeno da zapovjednici vitezova dodjeljuju viteštvo svojim najistaknutijim vojnicima, koji su pak, kada bi stekli zapovjedni položaj, imali pravo na isti čin prema drugima. Ova se praksa održala i u doba renesanse. Prema procjeni britanskog povjesničara Lawrencea Stonea, čak četvrtinu od približno 550 engleskih vitezova, koliko ih je bilo u trenutku smrti kraljice Elizabete I. 1603., proizveo je samo jedan velikaš – grof od Essexa. Tijekom većeg dijela srednjega vijeka i privatne osobe mogle su osnivati viteške redove. Najstariji postojeći viteški red, Red svetog Ivana Suverenog viteškog reda hospitalaca od Malte, započeo je upravo kao privatna udruga, koja je tek kasnije stekla službeno priznanje Crkve i države.

U 13. stoljeću javlja se trend da vladari preuzimaju isključivo pravo fons honorum – izvora časti. Proces je započeo car Fridrik II., kao kralj Sicilije, 1231. godine, ukinuvši postupno pravo vitezova da sami podižu svoje štitonoše u viteški red. S nestankom feudalizma i usponom nacionalnih država, dodjela viteštava i plemićkih naslova (u monarhijama) prelazi u isključivu nadležnost vladara, odnosno poglavara države, koji time postaju "izvori časti" svojih naroda.

Ova promjena izazvala je nezadovoljstvo dijela vojničkog plemstva, koji su je smatrali zadiranjem monarha u njihovu dotadašnju autonomiju. Britanski socijalni antropolog Julian A. Pitt-Rivers istaknuo je da je "suveren s jedne strane izvor časti, ali i njezin neprijatelj s druge, budući da prisvaja pravo arbitriranja o njoj". Još je u ranim desetljećima 13. stoljeća, u anonimnoj L'Histoire de Guillaume le Marechal (stihovanoj biografiji Williama Marshala, 1. grofa od Pembrokea, često smatranog najvećim engleskim vitezom srednjeg vijeka), izraženo žaljenje što je "duh viteštva okovan" te što je, kako bilježi povjesničar Richard W. Kaeuper, "život viteza lutalice sveden na položaj tužitelja pred sudovima".

Legitimnost počasti danas

Pitanje je li određeni red legitimni viteški red ili samozvani red neraskidivo je povezano s pojmom fons honorum. Legitimni izvor časti jest osoba ili tijelo koje u trenutku dodjele reda posjeduje suverenitet. U konačnici, upravo autoritet države – bilo da ga utjelovljuje vladajući monarh ili predsjednik republike – razlikuje viteške redove od privatnih udruga. Tako u Kanadi nijedna privatna osoba, bez obzira na svoj stalež, više nema pravo dodjeljivati plemićke naslove, viteštva ili viteške redove.

U Ujedinjenom Kraljevstvu službena stranica monarhije navodi da je monarh "izvor časti" te da ima isključivo pravo dodjele svih naslova i odlikovanja, uključujući doživotna lordovstva, viteštva i odličja za hrabrost. Određenim privatnim društvima (primjerice Royal Humane Society) dopušteno je uručivanje medalja, koje se mogu nositi i u uniformi, ali isključivo na desnoj strani, a ne na uobičajenoj lijevoj. U Španjolskoj je izvor časti njihov kralj, u svojstvu šefa države.

U Francuskoj se javno smiju nositi samo ona odličja koja priznaje Velika kancelarija Legije časti, a za nošenje stranih odlikovanja potrebna je službena dozvola. Dinastički redovi zabranjeni su osim ako je dinastija u pitanju priznati suveren. Tako je, primjerice, Kraljevski viktorijanski red izrijekom priznat, dok Red svetih Mauricija i Lazara nije. Nepoštivanje ovih odredbi kažnjivo je zakonom. Vlada objavljuje popis kolektivno odobrenih redova, s ciljem zaštite autentičnih domaćih i stranih odlikovanja te sprječavanja zloupotrebe izmišljenih "fantomskih" redova i dekoracija, često motiviranih prijevarom ili osobnom koristi.

U Portugalu je predsjednik Republike naslijedio ulogu izvora časti od portugalskih monarha, jer viteški redovi nisu ukinuti revolucijom 1910. godine. Ustav predsjednika imenuje i "velikim meštrom portugalskih počasnih redova" (port. Grão-Mestre das Ordens Honoríficas Portuguesas). U toj ulozi predsjednik nosi i Lentu Tri reda, koja je postala simbolom portugalskog predsjedničkog dostojanstva.

Sveta Stolica izravno dodjeljuje pet papinskih viteških redova, a još dva – Suvereni viteški malteški red i Red Svetoga Groba u Jeruzalemu – "priznaje i podupire". U vezi s brojnim samozvanim katoličkim viteškim redovima, Sveta Stolica je 2012. objavila izjavu da nijedna organizacija izvan tih sedam odobrenih redova "bilo novijeg podrijetla ili srednjovjekovne tradicije" nije priznata. Naglašeno je da Sveta Stolica ne jamči za njihovu povijesnu ili pravnu valjanost niti za njihove ciljeve i organizacijske strukture te da nema nikakvu vrijednost članstvo ili nošenje njihovih oznaka. Također je istaknuto da je neprimjereno korištenje crkava i kapela za njihove ceremonije "primanja u red".