Stara Pazova
| Stara Pazova | |
|---|---|
 | |
| Koordinate: 44°59′N 20°09′E / 44.983°N 20.15°E | |
| Država | Srbija |
| Pokrajina | Vojvodina |
| Okrug | Srijemski okrug |
| Općina | Stara Pazova |
| Površina | |
| - Ukupna | 49.4 km² |
| Visina | 76 m |
| Stanovništvo (2002.) | |
| - Grad | 18.645 |
| - Gustoća | 377 stan./km² |
| Poštanski broj | 22300 |
| Pozivni broj | 022 |
| Registarska oznaka | RU |
| Zemljovid | |
  Stara Pazova | |
Stara Pazova je grad u Srijemu u Vojvodini.
Povijest
Prema kustosu povjesničaru Đorđu Boškoviću, najstarija starija spominjanja Pazove su iz 14. stoljeća. Jedna je kaptolska isprava sv. Ireneja iz 1340. godine, gdje je među arhiđakonima Petro de Pazzauia. Druga je dokument srijemskog kaptola sv. Ireneja iz 1353. kad su obilazili imanja Bankovce i Jakodu, a supotpisnik isprave je arhiđakon Gregorio de Pazzauia. Slijedi 1354. gdje se Pazova spominje kao arhiđakonat u srijemskoj dijecezi. Sljedeća dokumentiranja suvremene Stare Pazove datiraju u konac 14. stoljeća kad se spominje posjed Pazuha. Ugarska je vlasteli dodjeljivala naslove i teritorije uz Savu i Dunav. Među njima su bili i srpski feudalci, a od njih je najveće posjede na području Srijema držao despot Stefan Lazarević. Među njima bila je Pazuha. Prema srpskim izvorima, naselje Pazuha se 1496. nalazi u darovnoj povelji manastira Krušedola. Ne može se sa sigurnošću tvrditi da se radi o istom mjestu.[1] Problem je u tome što je manastir osnovan 1513./16. te je datacija dokumenta netočna. [2]
Prvi spomen Stare Pazove kao naselja Pazova je iz 1716. godine. Ondašnji smjetaj bio je u istočno od današnjeg naselja, u potesu Staro Selo. Narodna predaja govori da je ova Pazova bila privremene naravi. Poslije je napuštena. Novije naseljavanje bilo je na drugoj lokaciji, istočno od današnje pravoslavne crkve gdje se nalazi Srpski kraj, koji je najizdignutiji dio Stare Pazove.[1]
S 17. stoljećem dolazi stvaranje naselja Jarkovaca kod (Stare) Pazove. Naselje je opustilo u 18. stoljeću.[1] Poslije 1699. kraj se postupno oslobađa osmanske vladavine i pripada Habsburškoj Monarhiji. 1699. ostao je još samo jugoistočni kraj Srijeme pod Turcima. Uskoro je krenula organizacija Hrvatsko-slavonske Vojne krajine. Istočni Srijem bio je pod vojno-civilnom upravom Petrovaradinske pukovnije. Habsburško — osmansku utvrđenu granicu označavale humke: prva je bila Despotova humka ( Kamenita anta kod današnjeg Petrović salaša), druga neimenovana bila je prema Vojki a treća je bila u pravcu prema Golubincima. Označene su humke kao Marcelinove ante ili Marcelinove crte. Doseljenike su vlasti naputile neka paze gdje su te humke na granicama vlasništva susjednih sela, jer preko njih nisu smjeli prisvojiti zemljište niti dopustiti da stoka prijeđe tu crtu. 1701. i 1702. godine ustrojavalo se područje istočnog Srijema. Vojne vlasti zapovijedile su raštrkanom stanovništvu koje se dotad skrivalo u malim naseljima patrijarhalnih stočara po zemunicama i kolibama grupirati se i naseliti duž puteva u sela pravilno uređenih ulica, t.zv. "ušorena sela". Ta sela bila su okružena šancima. To ih je činilo lakšima za obranu, što je bilo iznimno važno u tada još uvijek nemirnoj i nesigurnoj granici sa stalno nemirnim Osmanlijama. Takvo razgraničenje humkama trajalo je 18 godina. Konačno je cijeli Srijem pod Habsburšku Monarhiju pripao je Požarevačkim mirom 1717. godine. [1]
Uslijedilo su gospodarstveno-političke promjene u pet faza koje su oblikovale današnju Staru Pazovu: osnivanje-preseljenje na novu lokaciju, prometna, trgovačka, socijalističko-upravna, tranzicijska. Novooslobođeni istočnosrijemski kraj bio je bogate prostrane zemlje. Uz to je imala veliko prometno značenje kao bitna prometnica istočnog srijema. Kao takva dodijeljeno joj je pravo držanja stočnog sajma triput godišnje. Glavninu predmeta trgovine činila su goveda koja su prodavali u Austriju i Ugarsku.[1]
K tome su društvene i vjerske okolnosti bile pogodne što je privuklo doseljenike. U drugoj olovici 18. stoljeća Pazova je postala vojno-uravno središte kompanije i kapetana Vojne krajine, što je bila sve do 1883. godine. Potesi u Pazovi bili su Jedovac, Jarkovci, Staro selo, Zovice, Leje, Male livade i Volarsko polje. 1767. i 1768. su starosjeditelji iz Starog Sela prešli u Pazovu, što se uzima za prvu ruralnu fazu Pazove. U Staru Pazovu su uskoro došli Slovaci iz Selenče, od 1770. do 1775. godine i istovremeno s njima 62 pravoslavne vlaške obitelji iz Hrvatske, s područja Like, posebno Korenice, Bunića i Debelog brda. Doselila je iz Banata i manja skupina Rumunja koja se po narodnoj predaji ubrzo posrbila. Slovaci su se smjestili zapadno od pravoslavne crkve, u produžetku Banovačkog šora, na nešto nižem i vlažnijem tlu nego što je bio u Srpskom kraju. Put koji su ušorili nazvali su po prijašnjoj postojbini, Selenski šor. Slovaci su doselili u većem broju nego što je bilo starosjedilačkog stanovništva, 1300 prema 400, čime je dobila obilježja slovačkog naselja. 1791. godine u (Staru) Pazovu su došli Nijemci, gdje su ih mještani lijepo primili te su prezimili u njoj. Nijemci su 1792. jugoistočno podigli novo naselje koje su iz zahvalnosti prema Pazovljanima nazvali Nova Pazova (Neu Pazua). Dotad se Stara Pazova nazivala Pazoha, Pazovo i Pazova sve do 1792. godine, bez dodatka Stara.[1]
1801. je zapovijeđeno uzgajanje dudova. Za to je na ledinama naspram Hvjezdoslavove ulice (bivše Dudarske, ime pokazuje ondašnju namjenu) postavljen rasadnik dudova na ledinama. Staropazovčani su bili dobri uzgajivači dudova svilca. Uzgoj je napredovao pa je zabilježeno 1830. da je u Staroj Pazovi djelovala radionica za odmotavanje kukuljica dudova svilca. 1850. godine pojačava se razvitak trgovine i njoj pratećeg obrtništva, čemu je pridonio zakon koji je dopustio graničarima baviti se time. Do tog vremena mjesto čine dvije unakrižne ulice. Otad se naselje naglo širi. 1878. godine osnovana je prva ustanova na području kulture u Staroj Pazovi. Bila je to Srpska čitaonica. 1881. godine ovdje je upriličena kazališna predstava skupine glumaca iz Srpskog narodnog putujućeg kazališta.[1]
1867. godine se austro—ugarskom nagodbom našla u ugarskom dijelu Habsburške Monarhije. 1878. godine postignuta je Hrvatsko-ugarska nagodba. Stara Pazova bila je u tada još postojećoj Hrvatsko-slavonskoj vojnoj granici, koja je ukinuta 1881. godine i Stara Pazova je onda ušla u sastav Srijemske županije u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji.
Širi se kapitalistički način poslovanja. Posljedično se seljaštvo raslojava, kapital se akumulira i Srbi trgovci i veleposjednici 1. kolovoza 1882. osnovali su svoju novčarsku ustanovu Zadrugu za međusobno pomaganje i štednju. Mjesni Slovaci su svoju novčarsku ustanovu osnovali poldrug mjeseca poslije, 19. rujna, a zvala se Zajmovna pomoćnica. 1883. godine kroz Staru Pazovu prošla je pruga koja vodi ka Budimpešti. To je obilježilo početak druge razvojne faze Stare Pazove, prometne. Te je godine izgubilo položaj sjedištem kompanije. No, dobilo je ulogu kotarske uprave a bilo je dijelom Srijemske županije. Iste godine mjesto je dobilo tržnicu, koja je ubrzo narasla u najprometniju na istoku Srijema. 1886. godine srpska Zadruga za međusobno pomaganje i štednju prerasla je u štedionicu, a uskoro i u banku. Banka je nadalje došla do položaja glavnog dioničara mjesnog paromlina te toplica u Starom Slankamenu. 1895. godine u mjesto je došla električna struja. Naglo širenje mjesta zaustavilo se otprilike na današnjim granicama početkom 20. stoljeća, i svi budući razvitci predstavljali su gradnju na prazninskom prostoru unutar mjesta duž nekoliko periferijskih ulica. 1902. godine osnovana je Slovačka čitaonica. Iste godine zabilježena je bolnica za kužne bolesti u Staroj Pazovi. 1904. godine podignuta je prva ciglana. 1905. godine osnovana je šegrtska škola koju su pohađali Srbi i Slovaci. 28. siječnja 1908. slovačka Zajmovna pomoćnica preimenovana je u Staropazovačku banku. 1909. godine podignuta je druga ciglana u mjestu. Druga faza trajala je do pada Austro-Ugarske do 1918. godine.[1]
Tad počinje treća, trgovačka faza razvitka. Zbog važne uloge kao tržnice, određeno je da brzi vlak Zagreb — Beograd zastaje u Staroj Pazovi, a ne kao dotad u Inđiji. Time je uz položaj kotarskog sjedišta postalo važnim željezničkim križanjem. Te godine odlikuje snažan kulturno-prosvjetni život. Proširena je šegrtska škola. 1919. godine mladež i studenti osnivaju nogometni klub Zmaj, koji je susrete igrao na Šicari. Klub nije bio registriran. 1920. je godine podignut slovački Narodni dom. Mjesto dobiva 1926. zemljoradničku zadrugu. 1928. godine kreću pripreme za registriranje nogometno kluba, i naposljetku je 1929. osnovan športski klub Slavija. Utakmica je igrao na igralištu kod željezničke postaje. 1929. godine Stara Pazova pripala je upravno Dunavskoj banovini. Kao upravna općina Kotar Stara Pazova imao je 16 upravnih općina u svom sastavu: Belegiš, Bešku, Bukovac, Čortanovce, Golubince, Krečedin, Novu Pazovu, Nove Banovce, Stare Banovce, Novi Slankamen, Nove Karlovce, Sremske Mihaljevce, Staru Pazovu, Stari Slankamen, Surduk i Vojku. Treća ciglana podignuta je 1931. godine, kao i zgrada Sokolsko doa. Četvrta ciglana podignuta je 1932. godine. 13. travnja 1933. donosi Staroj Pazovi novi nogometni klub, športski klub Štefanik, koji je igrao na ledinama broj IV (Nušićeva ul.). Peta ciglana podignuta je 1935.godine. Ledara, t.j. tvornica za proizvodnju leda i sode podignuta je 1936. godine. [1]
1941. godine pripala je Velikoj župi Vuci u NDH, gdje je bila sjedištem kotara. Stanovništvo se pokretu otpora pridružilo oružanim otporom, ili pomagajući partizane skupljajući i izrađujući oružje, tiskajući tiskovine ili organizirano prihvaćajući borce kad su iz Banata odlazili ka Fruškoj gori. [1] Pred kraj i nakon kraja rata Nijemci ovih krajeva su iselili ka Njemačkoj. Preostali su zatočeni u logore, u kojima su mnogi pomrli, a preostali su iselili u Njemačku a malobrojni su se asimilirali.
Padom Osovine 1945., ulazi u sastav Jugoslavije kao dio SAP Vojvodine. Time je počela četvrta faza razvitka, socijalističko-upravna. Gospodarstvo se uvelike preobrazilo. Veliki privatni subjekti su nacionalizirani i nestaje velikih privatnih svojina. Sprovedena je agrarna reforma, posjedi okrupnjeni, oblikovane seljačke zadruge, uloga tržnice opada a gospodarstvo je industrijalizirano. 1948. godine mjesto je popisano kao grad. Ipak, gospodarstvo je poslije rata još nosilo poljoprivredna obilježja. Broj stanovnika je narastao, što je popraćeno urbanističkim širenjem u prazninama unutar granica naselja. [1] Poslije drugog svjetskog rata u Staroj Pazovi osnovan je muški košarkaški klub. 1950. godine osnovana je ženska sekcija pri košarkaškom klubu.[3]
1961. godine je općinskim sjedištem, kojem je pripalo osam naselja. Ova je faza potrajala do konca 1980-ih i raspada SFRJ. [1]
Na "srpski Božić" 1990., Vuk Drašković je u Staroj Pazovi sa svojim vjenčanim kumom Vojislavom Šešeljem, na pravom četničkom derneku, osnovao Srpsku narodnu obnovu, stranku koju je nazvao prvom srpskom demokratskom strankomcentra. Na tom skupu veličao je ravnogorski pokret; Makedonce, Crnogorce i Muslimane nazvao je izmišljenim "Brozovim nacijama" te najavio "sjedinjenje svih srpskih zemalja od južne Srbije (Makedonije) do stare srpske luke Rijeke" te prvi nakon dugo vremena izgovorio "graničnu crtu Srbije" Karlobag — Karlovac — Virovitica.[4] Prije tog skupa, a potom poslije i tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku, srijemski su Hrvati osjetili najsnažniju etničku mržnju, pritiske i zločine, osobito 1992. godine. Stara Pazova spada u skupinu naselja i općina gdje je tih ratnih godina zbog toga bio najveći gubitak hrvatskog stanovništva, iza općine Šida, a u skupini s općinama Inđijom i Srijemskim Karlovcima. Ni završetak ratnih operacija nije značio kraj mukama. Još listopada 1995. u dokumentu srbijanske državne sigurnosti stoji da je u Vojvodini registrirano djelovanje srpskih militantnih skupina, sračunatih na etničko čišćenje i iseljenje osoba hrvatske i muslimanske nacionalnosti.[5]
1990-te godine predstavljaju početak tranzicijske faze koja traje i danas. Gospodarstvo je denacionalizirano, stanovništvo se sve više sliva u gradska naselja pa tako i Staru Pazovu, iz Hrvatske i BiH doseljavaju lokalni Srbi te obitelji vojnih osoba koji nisu izabrali život u Hrvatskoj. Stara Pazova se urbano širi i reurbanizira. Trgovina opet dobija na važnosti, a treći sektor gospodarstva (uslužni) raste udjelom kao i uloga poduzetništva.[1] Od 2009. godine u gradu djeluje ženski košarkaški klub.[3]
Stanovništvo
U gradu prema popisu stanovništva iz 2002. godine živi 18.645 stanovnika, od toga 14.948 punoljetna stanovnika, prosječna starost stanovništva iznosi 39,0 godina (37,4 kod muškaraca i 40,5 kod žena). U naselju ima 1.583 domaćinstava, a prosječan broj članova po domaćinstvu je 3,02.
Prema popisu iz 1991. godine u gradu je živjelo 17.110 stanovnika.
| Etnički sastav 2002.[6] | ||
| Narod | Stanovnika | % |
| Srbi | 10.477 | 56,19% |
| Slovaci | 5.848 | 31,36% |
| Jugoslaveni | 357 | 1,91% |
| Hrvati | 330 | 1,76% |
| Romi | 274 | 1,46% |
| Crnogorci | 84 | 0,45% |
| Makedonci | 81 | 0,17% |
| Mađari | 44 | 0,23% |
| Ukrajinci | 28 | 0,15% |
| Muslimani | 16 | 0,08% |
| Slovenci | 12 | 0,06% |
| Rusi | 11 | 0,05% |
| Albanci | 10 | 0,05% |
| ostali | 35 | 0,28% |
| nepoznato | 373 | 2,00% |
{{Kretanje broja stanovnika
|naslov =
|dimx = 350
|dimy = 350
|stanmax = 18645
|crta1 = 2000
|crta2 = 1000
|a1 = 1948
|a2 = 1953
|a3 = 1961
|a4 = 1971
|a5 = 1981
|a6 = 1991
|a7 = 2001
|p1 = 9193
|p2 = 10103
|p3 = 12089
|p4 = 13776
|p5 = 16217
|p6 = 17110
|p7 = 18645
|izvor =
}}
Hrvati u Staroj Pazovi
Stara Pazova danas (po stanju od 15. prosinca 2002.) daje 1 elektora u Hrvatsko nacionalno vijeće Republike Srbije.
Mediji
Izvor
- ↑ 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 (srp.)Istorija naselja od XV do XX veka Turistička organizacija općine Stare Pazove. Pristupljeno 14. travnja 2022.
- ↑ Ivan Jurčević: Ocjene i prikazi. Slovo 39 — 40 (1989. — 1990.), str. 202.
- ↑ 3,0 3,1 (srp.) Koliko je ženska košarka aktuelna u Staroj Pazovi . Kanal RTV Stara Pazova na YouTubeu. 30. lipnja 2017. Pristupljeno 14. travnja 2022.
- ↑ Vlado Vurušić: Vuk Drašković - od četničkog 'Noža' do izdajnika srpstva . Jutarnji list. 15. travnja 2006. Pristupljeno 14. travnja 2022.
- ↑ Dosje Zločini nad Hrvatima u Vojvodini Prava manjina . Al Jazeera Balkans. 31. siječnja 2019. Pristupljeno 14. travnja 2022.
- ↑ 2. Knjiga 1, Stanovništvo, nacionalna ili etnička pripadnost, podaci po naseljima, Republički zavod za statistiku, Beograd, veljača 2003, ISBN 86-84433-00-9 nevaljani ISBN
- ↑ 1. Knjiga 9, Stanovništvo, uporedni pregled broja stanovnika 1948, 1953, 1961, 1971, 1981, 1991, 2002, podaci po naseljima, Republički zavod za statistiku, Beograd, Svibanj 2004, ISBN 86-84433-14-9 nevaljani ISBN