Toggle menu
310,1 tis.
44
18
525,6 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Intervencija Varšavskog pakta u Čehoslovačkoj

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 424656 od 9. ožujak 2022. u 05:19 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (brisanje nepotrebnog teksta)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
  1. PREUSMJERI Predložak:Infookvir oružani sukob
Spomenik žrtvama intervencije Varšavskog pakta u Liberecu

Intervencija Varšavskog pakta u Čehoslovačkoj, vojnim imenom Akcija Dunav je bila udružena invazija Sovjetskog Saveza, Poljske, Mađarske, Bugarske i Njemačke Demokratske Republike, koji su uz angažiranje oko 500.000 vojnika obustavili 1968. godine demokratske reforme u Čehoslovačkoj, čije je komunističko vodstvo predvođeno Alexanderom Dubčekom tijekom Praškog proljeća 1968. godine u stanovitoj mjeri odstupilo od "recepata" za postupanje u gospodarstvu i društvenim odnosima kakvi su bili uspostavljeni u Sovjetskom Savezu, kao vodećoj komunističkoj zemlji. Intervencija je uslijedila nakon što su se u čehoslovačkom tisku "čak" pojavili članci u kojima se kritiziralo ponašanje Sovjetskog Saveza.

Od zemalja Varšavskog pakta, jedino su Rumunjska i Albanija odbile sudjelovati u napadu na Čehoslovačku. Snage Njemačke Demokratske Republike su se bile pripremile za napad, ali im je nekoliko sati pred invaziju iz Moskve stigla zapovijed da ne ulaze na teritorij Čehoslovačke.

Čehoslovačko vodstvo je znalo da se invazija priprema, ali se nadalo situaciju riješiti pregovorima. Nisu poduzete nikakve aktivnosti da se zemlja pripremi za obranu. Od 11 članova Prezidija Komunističke partije Čehoslovačke, njih 6 se, zapravo, pridružilo pozivu da se na Čehoslovačku izvrši invazija, kako bi se u toj zemlji održala komunistička vladavina.[1]

Nakon što je oko 250.000 stranih vojnika provalilo 20. kolovoza 1968. god. na tlo Čehoslovačke, a sovjetski padobranci zauzeli aerodrom u Pragu, Predsjednik Prezidija Komunističke partije Čehoslovačke Alexander Dubček pozvao je narod i vojne snage svoje zemlje da ne pružaju otpor. Tijekom raspoređivanja stranih vojnih snaga dolazilo je ipak do nereda, u kojima je pobijeno 137 čehoslovačkih državljana.[2]

A. Dubček i drugi vodeći rukovodioci su uhićeni i odvedeni na konzultacije u Moskvu. Potom je Dubček vraćen i nominalno je upravljao Čehoslovačkom do 1969. godine, u vrijeme dok je oko 400.000 članova KPČ izbačeno iz njenih redova - dakle, i iz bilo kakvog angažmana na rukovodećim mjestima - pod paskom onih komunista koji su najspremnije surađivali sa Sovjetskim Savezom.[3]

Nakon intervencija, iz Čehoslovačke je emigriralo oko 300.000 ljudi, u velikom broju stručnjaci. Zapadne zemlje su rado primile te izbjeglice, redom uzorne radnike i stručnjake iz gospodarstva koje je u to vrijeme bilo među tehnološki najnaprednijima u svijetu, te koji su znali i htjeli vlastitim radom osigurati svoje uzdržavanje.[4]

Zapadne zemlje su osudile intervenciju Varšavskog pakta, ali na ne odveć uvjerljiv način: nije na Zapadu postojala neka spremnost za konfrontacijom s komunističkim blokom u Europi. S velikim je ogorčenjem, međutim, reagirala Narodna Republika Kina, koja je osudila tzv. "Brežnjevljevu doktrinu", prema kojoj je Sovjetski Savez mogao napasti bilo koju komunističku zemlju, ako smatra da tijek događaja u toj zemlji ugrožava komunističku vladavinu i odanost Sovjetskom Savezu. Kineski Premijer Zhou Enlai će posve otvoreno napasti SSSR zbog njegove "fašističke politike, šovinizma velike sile, nacionalnog egoizma i socijalnog imperijalizma", a vođa Komunističke partije Kine Mao Ce Tung će opisati napad na Čehoslovačku kao uvertiru u takav napad na Narodnu Republiku Kinu. Potom će Kina doći u loše odnose sa SSSR-om, u čemu će je od komunističkih zemalja slijediti jedino Albanija.

Nakon intervencije, naveliko se nagađalo hoće li Varšavski ugovor napasti i Jugoslaviju. Za razliku od vodstva Čehoslovačke, jugoslavensko vodstvo se pripremilo za obranu zemlje, u čemu je možda moglo računati i na određenu potporu zapadnih zemalja; u svakom slučaju Jugoslavija - koja je uostalom bila nakon sredine 1950.-ih godina u dobrim odnosima sa SSSR-om, makar nije do kraja provodila sovjetske politike - nije bila napadnuta.

Izvori

Vanjske poveznice