Hrvatska seljačka stranka za vrijeme Drugog svjetskog rata

U godinama pred Drugi svjetski rat i nakon početka rata u Hrvatskoj seljačkoj stranci, koja je ranije bila široki nacionalni pokret usmjeren protiv centralističkog i despotskog beogradskog režima, odigravao se proces razlaganja. U Hrvatskoj, pa i unutar same stranke, jača utjecaj opozicionih političkih snaga s desnice (frankovci, ustaše) i s ljevice (Komunistička partija Hrvatske).

Raskol na tri struje

Ubrzo nakon uspostave NDH, totalitarni ustaški režim zabranjuje rad HSS-a, kao i svih drugih stranaka. Među dužnosnicima stranke (a i među običnim članstvom) dolazi do raskola na tri struje:

tzv. "'Sredinski dio" propovijeda nedjelovanje i čekanje; *desno krilo aktivno surađuje s ustaškim režimom;
lijevo krilo sudjeluje u Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP).

Od 273 tzv. "prvaka stranke" (zastupnici, zamjenici zastupnika, kandidati i senatori) njih 159 (58%) pripada "sredinskom dijelu", 66 (24%) je na neki način surađivalo sa vlastima NDH, a 48 (18%) sa NOP-om. (Radelić, str. 203–209) Iako je "sredinski dio" najbrojniji, oni zbog pasivnosti, neodlučnosti, kolebanja i međusobne nesloge, postupno gube svaki značaj.

Na početku jedan dio vođa (značajan, manji nego što su se vođe "desnog krila" i Ante Pavelić nadali) pristupa ustaškom pokretu. Podršku mu pruža i nemali dio članstva HSS-a, naročito članovi Seljačke i građanske zaštite.

S vremenom, osobito tijekom 1943. i 1944., sve je veći broj predratnih glasača, članova i nižih i srednjih dužnosnika stranke, uključujući i mnoge domobranske vojnike i časnike, pristupao NOP-u. Među njima ima i naizgled nejasnih slučajeva. Tako je npr. Milan Martinović iz Jamničke Kiselice, prijeratni zapovjednik Zaštite, stalno kontaktirao s Mačekom u Kupincu, bio je od početka 1942. zapovjednik ustaške pripremne bojne, a zapravo je od početka ustanka ilegalno radio za NOP. (Zlatić, str. 263-264)

"Sredinski dio" stranke

Predsjednik stranke Vladko Maček ostaje u zemlji i nakon izjave za radio od 10. travnja 1941., kojom poziva na pokornost novom režimu, posve se pasivizira. Do listopada 1941. živio je relativno slobodno u Kupincu i imao mnogo kontakata, ali to ne koristi za neki javni, polujavni ili ilegalni istup. Kasnije je neko vrijeme bio zatvoren u Jasenovcu, pa zatim interniran u Kupincu i Zagrebu pod strožim nadzorom. Nadzor nije mogao biti apsolutan i imao je neke mogućnosti kontakta s vanjskim svijetom, koje međutim i dalje nije koristio. Ustaški ga je režim izolirao, ali ta je izolacija djelom i njegov izbor.

Svima koji mu se obraćaju preporuča pasivnu politiku, koja se može opisati sljedećim riječima:

pokoravajte se naredbama nove vlasti ali ne surađujte aktivno s njima; trpite teror jer je "svaka sila za vremena"; aktivni, oružani otpor je neprihvatljiv jer neprijatelj je prejak i otpor dovodi samo do novih žrtava;
ovo je obračun velikih sila i mali narodi ne smiju se miješati ("Kad se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom"); Velika Britanija i njeni zapadni saveznici sigurno će dobiti rat (a SSSR neće biti značajni čimbenik); čekajte da ishod rata bude siguran i tek se onda aktivirajte;
svaka suradnja sa komunistima je neprihvatljiva.

Mačekova politika pasivnog čekanja, koju nije htio promijeniti aktivnijim stavom iako su se okolnosti drastično mijenjale, dovela je konačno do potpunog kraha. Komunisti, koji su vodili žestoku borbu protiv okupatora, ustaša i četnika postigli su potpunu vojnu i političku pobjedu. Krajem rata, Maček zajedno s ustašama (pratilac mu je Edo Bulat) bježi u emigraciju.

Osuda ustaških zločina, ali i aktivnog otpora

Većina dužnosnika i članova stranke slijedi njegovu politiku nedjelovanja. Osuđuju ustaške zločine, ali odlučno odbacuju aktivni otpor. Tako se npr. u letku nslovljenom "Draga hrvatska seljačka braćo" iz lipnja 1943. govori o »najstrašnijem od svih ratova«, u kojem je »naprasiti zavojevač (…) stvorio nazovi državu Hrvatsku i u njoj predao vlast bandi zločinaca, ustaškim nazovi Hrvatima«, te sada »vlada samo zakon sile i okupacije«. Odlučno se međutim odbacuje odgovor silom na silu, iako se partizanima izražava određeno uvažavanje.

»Nikada nije vodstvo HSS-a nikome dalo ovlaštenje da u njegovo ime povede oružanu akciju protiv koga, a najmanje protiv vlastite braće. (…) Tako nam gine mladost u borbi, koju neprijatelj koristi da zvjerskim protumjerama uništava cijela sela. Protiv toga nema obrane niti prave osvete, jer neprijatelj ima dovoljno snage da svaku odmazdu uzvrati deseterostruko. Ovo je razlog zašto se vodstvo HSS-a, kao jedino odgovorno za hrvatski narod, nije stavilo na čelo partizanskih akcija, ma da je u šumama toliko hrvatskih seljačkih mladića i ma da je i njihova borba jedan od dokaza s kojima je Hrvat dokazao svijetu da nema ništa zajedničkoga sa ustašama.« (Jelić-Butić, str. 342–344)

Vrludanja Augusta Košutića

Potpredsjednik stranke August Košutić, koji zamjenjuje Mačeka koji je u izolaciji, u prvoj polovici 1943. odbija prijedloge nekih dužnosnika (uključujući i Jurja Krnjevića iz inozemstva) za aktivnije nastup. Sredinom 1943. postaje ipak aktivniji, tražeći i odobravajući kontakte kako sa vlastima NDH, tako i sa Narodnooslobodilačkim pokretom. Uvijek međutim uzmiče od konačnog izjašnjavanja. Na kraju je, nakon propasti puča Vokić-Lorković u rujnu 1944. pobjegao pred ustaškim zatvorom i završio u komunističkom.

Zakašnjeli pokušaj aktiviranja u borbi protiv fašizma

Jedan dio stranačkih dužnosnika od početka 1943. zalaže se za više inicijative, za otpor vladajućem režimu i okupatoru te za mogućnost suradnje sa Narodnooslobodilački pokretom. Najvažniji je među njima Tomo Jančiković, koji u jednom elaboratu iz siječnja ili veljače 1943. piše: »I stranke žive samo putem svoga rada, preko svoje aktivnosti. I pokreti narodni žive samo preko svoje aktivnosti. Živjeti bez aktivne djelatnosti znači agonija, umiranje i skora smrt.« Uz njega su najvažniji Ljudevit Tomašić i Ivanko Farolfi.

Jančiković se krajem listopada 1943. prebacuje u Bari, na oslobođeno područje Italije, da bi uspostavio kontakr sa zapadnim saveznicima. Njegova je misija došla prekasno, jer Saveznici su u to doba već odlučili pružiti snažnu potporu Narodnooslobodilačkom pokretu. Oni znaju za unutrašnje podjele u HSS-u, nisu sigurni koga Jančiković zapravo predstavlja i ne žele se s time zamarati, kada s druge strane postoji dokazano odlučni i učinkovit pokret. Tek 12. lipnja 1944. sastaje se u Bariju s Ivanom Šubašićem, koji je na putu za Vis, gdje će potpisati sporazum sa Titom. Jančiković je kasnije otišao u London i postao bliski Šubašićev suradnik.

Tomašić i Farolfi ostaju u Zagrebu. Zajedno sa Košutićem i još nekolicinom HSS-ovaca ljeti 1944. sudjeluju u pripremi Puča Vokić-Lorković. Otkriveni su i zatvoreni u Lepoglavi, gdje su krajem travnja 1945. njih dvojica ubijeni.

Jalova natezanja u emigraciji

Zajedno sa vladom Kraljevine Jugoslavije, za vrijeme travanjskog rata 1941., u emigraciju odlaze glavni tajnik HSS-a Juraj Krnjević i još nekoliko stranačkih prvaka. Krnjević je, po ranijem dogovoru, 8. travnja 1941 umjesto Mačeka ušao kao potpredsjednik u vladu generala Simovića; i kasnije, do lipnja 1944., ostaje član emigrantskih vlada. Prema Mačekovoj odluci, Krnjević je glavni predstavnik stranke u inozemstvu. Uz njega su važni i ministar Ivan Šutej i ban Banovine Hrvatske Ivan Šubašić. U ožujku 1943. Krnjević potiče stranačke vođe u zemlji na aktivniji pristup, uključujući sabotaže i pripreme za opći ustanak u pogodnom momentu, kada dođe do iskrcavanja Saveznika. (Vidi poglavlje Dopis u zemlju iz ožujka 1943. u članku Juraj Krnjević.)

Početkom lipnja 1944., pod snažnim pritiskom saveznika, kralj Petar II. za predsjednika Ministarskog savjeta imenuje Ivana Šubašića, poznatog po pomirljivosti i sklonosti kompromisima. On sklapa sporazum sa Josipom Brozom Titom, koji izaziva negadovanje kako nekih Hrvata, tako i Srba u emigraciji. Krnjević odriče pravo Šubašiću da predstavlja HSS, ali ostaje bez utjecaja.

Desno krilo

Jedan dio dužnosnika prilazi ustaškom pokretu i aktivno sudjeluje u ustaškom režimu.
Nedovršeni članak Hrvatska seljačka stranka za vrijeme Drugog svjetskog rata koji govori o povijesti treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima uređivanja Hrvatske internetske enciklopedije.

Lijevo krilo

Od samog početka ustanka i Narodnooslobodilačkog rata, a pogotovo kako Narodnooslobodilački pokret (NOP) jača, mnogi članovi i niži i srednji dužnosnici HSS-a u njemu sudjeluju. Tako npr. grupa "starih Radićevaca" iz Splita u prosincu 1942. upućuje poziv naslovljen "Hrvati, seljaci, radnici i građani!", u kojem se direktno suprotstavljaju Mačekovoj taktici čekanja.

»Ranije je naš narod na selu mirno čekao sudbinu, ali užas razbojničkih djela tjera ga danas u borbu za obranu svoju i svoje grude. (…) Danas se naše seljaštvo bori u Narodno-Oslobodilačkoj i Dobrovoljačkoj Vojsci, ali pod vodstvom ekstremnih i jakih radničkih partizanskih odreda, koji do danas jedini su čuvari narodne časti i hrvatske svijesti (…) Zato je naša dužnost da i mi koji smo do sada malo ili ništa pomagali, nastojimo da ih pomognemo.« (Jelić-Butić, str. 305-308)

Ustanak je potakla i vodila Komunistička partija Jugoslavije i Komunistička partija Hrvatske kao njen dio. Pasivnost vodstva HSS-a omogućava komunistima da ostvare potpunu kontrolu u NOP-u. To će dovesti do razilaženja među HSS-ovcima u NOP-u na one koji to stanje prihvaćaju i one koji se pokušavaju suprotstaviti. (Neki članovi ilegalne KPH djelovali su prije rata javno u okviru HSS-a.)

Izvršni odbor HSS-a. Poraz Božidara Magovca

Članovi vodstva HSS-a u NOP-u, u vrijeme Drugog zasjedanja ZAVNOH-a u Plaškom, 12. listopada 1943., osnivaju tzv. Izvršni odbor HSS-a; to je novo "ad hoc" tijelo stranke, prema ideji koju je izložio Jančiković u spomenutom elaboratu. Po predratnoj stranačkoj dužnosti najistaknutija osoba Izvršnog odbora je Božidar Magovac, koji na oslobođenom teritoriju boravi od lipnja 1943. On nastoji osigurati samostalnost HSS-a u odnosu na Komunističku partiju i autonomnu stranačku organizaciju unutar NOP-a, ali ostaje u manjini. Tijekom prvih mjeseci 1944. prvenstvo u Izvršnom odboru zadobiva Franjo Gaži.

Gaži je bio predsjednik kotarske organizacije HSS-a Koprivnice, gdje su članovi HSS-a bili ogorčeni ubojstvom popularnog narodnog zastupnika i književnika Mihovila Pavleka Miškine (zatočen i ubijen od ustaša u Jasenovcu). U rujnu 1942. Kotarska organizacija HSS-a Koprivnice jednoglasno je odlučila da se »priključi borbi koju vodi Partija i da se nema što čekati i odlagati, jer će ih ustaše i tako potući kao što su Miškinu«. Na tom sastanku bio je i Božidar Magovac i podržao odluku, iako je izrazio skepsu, jer će o sudbini Hrvatske »veliki rješavati bez da nas pitaju«. (Jelić-Butić, str. 156–157)

Na sjednici Izvršnog odbora u Taborištu kraj Slunja 29. travnja 1944. Gaži je izabran za predsjednika. Magovac, iako izabran za jednog od potpredsjednika, ostao je bez stvarnog utjecaja. Smijenjen je sa svih funkcija i u kolovozu 1944. interniran na Visu. (Jelić-Butić, str. 261–269; Radelić, str. 134–139) Kada je početkom rujna 1944. na oslobođeni teritorij došao Mačekov zamjenik August Košutić više nije mogao ostvariti nikakav utjecaj. Izvršni odbor HSS-a ocijenio je njegova gledišta kao neprihvatljiva i nije ga prihvatio za svojeg člana. (Jelić-Butić, str. 273-275)

Neograničeno povjerenje u maršala Tita

Izvršni odbor imao je značajnu ulogu u radu ZAVNOH-a, posebno njegovog Trećeg zasjedanja, u Topuskom 8.–9. svibnja 1944. Mnogi članovi IO HSS-a djeluju u organima ZAVNOH-a i JNOF-a. Međutim organizacija HSS-a se ne obnavlja i oni djeluju faktički kao grupa pojedinaca, dok Komunistička partija zadržava punu kontrolu. Oni to prihvaćaju u interesu jedinstvenosti u narodnooslobodilačkom ratu, iako se ponekad žale da su »samo figure« (Jelić-Butić, str. 272), da ih »podcjenjuju« isl. (Radelić, str. 140) . Tako npr. nakon Sporazuma Tito-Šubašić glasilo Slobodni dom, uz rezerviranost prema Šubašiću, izražava »veliko i neograničeno povjerenje u maršala Tita, najvjernijega i najdosljednijega poznavaoca i tumača narodnih težnja i narodne volje« . (Jelić-Butić, str.272–273)

Literatura

Osnovna literatura (samo knjige) i citirana literatura:

Ljubo Boban: Dr. Tomo Jančiković – HSS između zapadnih saveznika i jugoslavenskih komunista, Zagreb: Školska knjiga, 1996.
Jelić-Butić, Fikreta: Hrvatska seljačka stranka, Zagreb: Globus, 1983.
Radelić, Zdenko: Hrvatska seljačka stranka 1941.-1950., Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 1996.
Šepić, Dragovan: Vlada Ivana Šubašića, Zagreb: Globus, 1983.
Zlatić, Savo: Poslali su me na Kordun, Zagreb: Razlog, 2005.