| Vahtang I. od Iberije Vahtang I. Gorgasali ვახტანგ I გორგასალი | |
|---|---|
| Datoteka:King Vakhtang.jpg | |
| 32. kralj Iberije | |
| Vladavina | 447./449. – 502. |
| Prethodnik | Mitridat V. |
| Nasljednik | Dači |
| Supruga | Balenduht Elena |
| Djeca | |
| Dači, Levan, Mitridat, dvije neimenovane kćeri | |
| Otac | Mitridat V. |
| Majka | Sagduht |
| Smrt | Udžarma, Iberija, Sasanidsko Carstvo |
| Pokop | Mcheta, Svetichoveli |
| Vjera | Gruzijska pravoslavna Crkva |
Vahtang I. od Iberije ili Vahtang I. Gorgasali (gruz. ვახტანგ I გორგასალი), iz dinastije Hosroidi, bio je kralj Iberije od oko 440. do 502. godine.
Poveo je svoj narod, u zlosretnom savezu s Bizantskim Carstvom, u dugotrajnu borbu protiv sasanidsko-iranske hegemonije, koja je završila Vahtangovim porazom i slabljenjem kraljevine Iberije. Tradicija mu također pripisuje reorganizaciju Gruzijske pravoslavne Crkve i osnivanje Tbilisija, sadašnje gruzijske prijestolnice.[1]
Datiranje Vahtangove vladavine je problematično. Ivane Džavahišvili smješta je u razdoblje od 449. do 502. godine, dok Kiril Tumanov predlaže razdoblje 447.–522. Nadalje, Tumanov identificira Vahtanga s iberijskim kraljem Gurgenom poznatim iz Prokopijevih Justinijanovih ratova.[2]
Vahtang je tema vite iz 8. ili 11. stoljeća koja se pripisuje Džuanšeru, koja isprepliće povijest i legendu u epsku pripovijest, hiperbolizirajući Vahtangovu osobnost i životopis. Ovo književno djelo je primarni izvor Vahtangove slike kao primjera kralja ratnika i državnika, koji se do danas sačuvao u popularnom sjećanju.
Već u srednjem vijeku pojavio se kao jedna od popularnijih ličnosti u povijesti Gruzije.[3] Gruzijska pravoslavna crkva proglasila ga je Svetim i pravovjernim kraljem Vahtangom (gruz. წმინდა დიდმოწამე მეფე ვახტანგი), a njegov spomendan obilježava 13. prosinca.[4]
Ime
Prema Životu Vahtanga Gorgasalija, kralj je rođenjem dobio iransko ime Varazkhosrovtang, prevedeno na gruzijski kao Vakhtang.[5] Ime zaista može potjecati iz iranskog *warx-tang (vahrka-tanū) - "vučjeg tijela", što je mogući odraz kulta vuka u drevnoj Gruziji.[6] Počevši od kasnog 13. stoljeća, brojni gruzijski prinčevi i kraljevi imali su ime Vahtang. Tumanov primjećuje da ime Vahtang nema istoznačnicu u Antici i zaključuje da je nadimak Gorgasali - nadjenut Vahtangu zbog oblika kacige koju je nosio - donio rimski povjesničar Prokopije iz 6. stoljeća kao Gurgenes (grčki: Γουργένης). Tumanovo poistovjećivanje Vahtanga s Gurgenom nije univerzalno prihvaćeno.[7]
Rana vladavina
Osim Života Vahtanga Gorgasalija, srednjovjekovni gruzijski izvori spominju Vahtanga samo kratko, ali s poštovanjem koje se rijetko daje gruzijskim vladarima prije Bagratida.[3] Bez obzira na svoj polu-legendarni epski karakter, Život Vahtanga Gorgosalija pruža mnoge važne detalje koji se mogu kombinirati s izvorima bližim dotičnom razdoblju, poput Lazara iz Parpija i Prokopija.[2]
Život Vahtanga Gorgasalija izvještava da je Vahtang naslijedio svog oca Mitridata V. u dobi od 7 godina. Njegova je majka, pokrštena Perzijka Sagduht, preuzela namjesništvo za vrijeme njegove maloljetnosti. Autor zatim opisuje teško stanje u kojem je u to vrijeme bila Iberija. Zbog neprestanih napora Sasanida da nametnu zoroastrizam i prepadima Oseta sa sjevera koji su pustošili zemlju, Vahtang je u dobi od 16 godina poveo pobjednički osvetnički rat protiv Oseta. Svladao ih je i oslobodio sestru Miranduht iz zarobljeništva. S 19 godina, Vahtang se oženio Balenduhtom, "kćeri" Velikog kralja Hormizda (očito Hormizd III., vladao 457.–459.) Ubrzo je, na njegov zahtjev, Vakhtang sudjelovao u Perozovom pohodu protiv Bijelih Huna 460-ih, i protiv Rimskog Carstva 472. godine. Vahtang tada stječe kontrolu nad Egrisijem (Lazika) i Abhazijom.[2][8][9]
Odnosi s Crkvom
Vrativši se u Iberiju, Vahtang je poduzeo niz mjera usmjerenih na jačanje kraljevske vlasti. Zamjerajući iranska zadiranja u njegovu neovisnost, Vahtang je preokrenuo svoju političku orijentaciju i približio se bizantskoj vladi. Oženio se Helenom, "kćeri" (moguće rodicom) cara Zenona, i dobio je dopuštenje iz Carigrada da poglavara crkve Iberije, biskupa Mchete, uzdigne na razinu katolikosa. Biskup Mchete poslan je zajedno s 12 novoimenovanih biskupa da budu posvećeni u Antiohiji. Ta preslagivanja nisu prošla glatko. Kralju se usprotivio Mikela, svrgnuti biskup Mchete. Ivane Džavahišvili objašnjava ovaj sukob doktrinarnim razlikama između monofizitskog Vahtanga i diofizita Mikele. Tu pretpostavku podržava i Tumanov.[9][10]
Rat s Iranom
Zbog zagovaranja prorimske politike, od Vahtanga se otuđuju njegovi plemići, koji traže iransku potporu protiv njegovog zadiranja u njihovu autonomiju. Godine 482., Vahtang je usmrtio svog najutjecajnijeg vazala Varskena, pitiahša Gugarka, obraćenika na zoroastrizam i prvaka iranskog utjecaja na Kavkazu. On je bio dao pogubiti svoju kršćansku suprugu Šušanik, kćer armenskog princa Vardana II. Pogubljenjem Varskena, Vahtang se stavio u otvoreni sukob sa svojim iranskim sizerenom. Vahtang je pozvao armenske knezove i Hune na suradnju. Nakon malo oklijevanja, Armenci pod Vardanovim nećakom Vahanom Mamikonianom udružili su snage s Vahtangom. Iranski kazneni pohodi razorili su saveznike i opustošili Iberiju 483. i 484. godine, prisiljavajući Vahtanga u bijeg do Lazike pod rimskom kontrolom. Nakon Perozove smrti u ratu s Bijelim Hunima 484. godine, njegov nasljednik Balaš uspostavio je mir na Kavkazu. Vahtang je mogao nastaviti svoju vladavinu u Iberiji, ali nije iznevjerio svoju pro-rimsku liniju.[9][10]
Jednom kad je završio stogodišnji mir između Irana i Rima, Sasanid Kavad I. pozvao je Vahtanga kao vazala da se pridruži novoj kampanji protiv Rima. Vahtang je to odbio izazvavši iransku invaziju na njegovo kraljevstvo. Tada , star oko 60 godina, morao je posljednje godine života provesti u progonstvu i ratovanju, neuspješno pozivajući rimsku pomoć. Prema Životu Vahtanga Gorgosalija Vahtanga je u jednoj invaziji ubio njegov odmetnuti rob, probadanjem u pazuh, na mjestu gdje nije imao oklopa. Ranjeni kralj prevezen je u svoj dvorac u Udžarmi, gdje je umro. Pokopan je u katedrali u Mcheti. Džavahišvili stavlja Vahtangovu smrt oko 502. godine. Ako je Tumanovo poistovjećivanje Prokopijeva Gurgenesa s Vahtangom točno, kralj je svoju vladavinu mogao okončati 522. godine sklonivši se u Laziku, gdje je možda umro otprilike u isto vrijeme.[2][11]
Izvori
- ↑ Rapp, Stephen H. (2003), Studies in Medieval Georgian Historiography: Early Texts And Eurasian Contexts, str. 320. Peeters Publishers, ISBN 90-429-1318-5
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 Tumanov, Kiril (1963). Studies in Christian Caucasian History, str. 368.–9., Georgetown University Press.
- ↑ 3,0 3,1 Rapp (2003), passim.
- ↑ Život gruzijskih svetaca (eng.), pristupljeno 14. svibnja 2021.
- ↑ Thomson, Robert W. (1996), Rewriting Caucasian History, str. 156., Oxford University Press, ISBN 0-19-826373-2
- ↑ Gamkrelidze, Tamaz; Ivanov, Vyacheslav; Winter, Werner (transl. by Nichols, Johanna; 1995), Indo-European and the Indo-Europeans: a reconstruction and historical analysis of a proto-language and a proto-culture, str. 416. M. de Gruyter, ISBN 3-11-009646-3
- ↑ Greatrex, Geoffrey (1998), Rome and Persia at war, 502–532, str. 129. Francis Cairns, ISBN 0-905205-93-6
- ↑ Thomson, Robert W. (1996), Rewriting Caucasian History, str. 153.–251. Oxford University Press, ISBN 0-19-826373-2
- ↑ 9,0 9,1 9,2 (rus.) М. Лордкипанидзе, Д. Мусхелишвили (Ред., 1988), Очерки истории Грузии. Т.2: Грузия в IV-X веках. АН ГССР, Ин-т ист., археол. и этнографии – Тб. : Мецниереба: Тип. АН ГССР.
- ↑ 10,0 10,1 Suny, Ronald Grigor (1994), The Making of the Georgian Nation, str. 23.–25. Indiana University Press, ISBN 0-253-20915-3
- ↑ Prokopije izvještava da je iberijski kralj Gurgenes u nekom trenutku tijekom vladavine Justina I. prebjegao Rimljanima, ali su ga Iranci porazili i natjerali u bijeg na rimsko područje (Bell. pern. 1.12.)