Beril
| Beril | |
|---|---|
 |
|
| Općenito | |
| Kategorija | Silikati |
| Kemijska formula | [math]\ce{ Be3Al2Si6O18 }[/math] |
| Identifikacija | |
| Molekularna masa | 537,50 |
| Boja | Zelena, žutozelena, plava, zelenoplava, žuta, ružičasta, crvena |
| Kristalni habitus | Dugoprizmatski, kratkostupićasti (ako sadrže Cs ili Rb) |
| Kristalni sustav | Šesterokutna kristalna rešetka |
| Sraslaci | Rijetki |
| Kalavost | Slaba po {0001} |
| Lom | Školjkast, ljušturast, neravan |
| Žilavost | Lomljiv |
| Mohsova tvrdoća | 7,5 - 8 |
| Sjaj | Staklast do smolast |
| Indeks loma | nω = 1,564–1,595 nε = 1,568–1,602 |
| Optička svojstva | Jednoosna (-) |
| Dvolom | δ = 0,0040–0,0070 |
| Pleokroizam | Slab do izrazit |
| Ogreb | Bijel |
| Gustoća | 2,63 – 2,97 (prosjek 2,76) |
| Topljivost | Netopiv u kiselinama |
| Prozirnost | Proziran do slabo proziran |
| Reference | [1][2][3] [4] |
Beril (grč. βήρυλλος) je heksagonski (šesterokutni) mineral, berilijev alumosilikat, Be3Al2Si6O18. Obično je bezbojan, ali katkad i obojen. Razlikuju se obični (veliki mutni kristali) i dragi berili (prozirni kristali nježnih boja, cijenjeni kao drago kamenje), a najpoznatiji su:
- smaragd (zeleno obojen od kromova oksida),
- akvamarin (zelenkast i modar),
- ružičasti morganit,
- zelenkastožuti i žuti zlatni beril i
- heliodor (sadrži malo uranija, opalizira).
Beril je najvažniji mineral za dobivanje berilija. Dolazi gotovo redovito u pegmatitima (stijena koja se pojavljuje u obliku žila, leća, nepravilnih dajkova ili pločastih eruptivnih tijela, u matičnoj stijeni ili stijenama oko eruptiva.) granita, na primjer Moslavačke gore, te u škriljevcima. [5]
Heksagonalni kristali berila veličinom mogu biti vrlo malih dimenzija pa sve do nekoliko metara. Beril ima školjkast Lom, tvrdoća mu je od 7,5-8, a specifična gustoća 2,63 do 2,80. Ima staklast sjaj i može biti proziran do poluproziran. Kalavost mu je slaba po baznom pinakoidu, a habitus mu je u obliku diheksagonske bipiramide. Čisti beril je bezbojan, ali vrlo često u sebi sadrži primjese pa su prisutni raznobojni varijeteti - bijeli, zeleni, plavi, žuti, crveni. Struktura mu se sastoji od međusobno povezanih šesteročlanih prstenova [Si6O18], koji su poredani jedni iznad drugih. Između tih prstenova nalaze se kanali u koje mogu ući kationi poput Na, K, Li, Cs, Ca, itd. ili čak molekula vode. Te strukturne primjese u kanalima određuju boju berila. Primjerci iz Brazila pokazuju asterizam. Danas je berile lako sintetski proizvesti, uz pomoć desetak različitih metoda.
Porijeklo imena
Ime mu dolazi od grčke riječi beryllos, što znači plavozelen ili morska voda.
Oblici berila
Varijeteti berila cijenjeni su kao drago kamenje, još od pretpovijesnog doba. I u Bibliji je prepoznata njegova ljepota, pa tako Ezekiel (1:16) opisuje kotače Božjeg trona i uspoređuje ih sa sjajem berila. Zeleni beril zovemo smaragd, a zelena boja mu je od kroma koji je ušao u kanale između [Si6O18]-prstenova (još uvijek se raspravalja o ulozi vanadija u njima). Ima ga na Uralu kod Jekaterinburga i kod Nevčinska, Rusija, u Kolumbiji (Muso i Chivor). Crveni je biksbit ili crveni smaragd, plavi beril je akvamarin, ružičasti je vorobjevit, nazvan kasnije morganit, bijeli/bezbojni je goshenit, a žutozeleni heliodor (ima primjese željeza u kanalićima). Zlatni beril je žarkožute boje. Trapiche smaragdi su berili koji pokazuju sektorski rast kao rezultat uklapanja albita u berilu za vrijeme usporednog rasta.
Smaragd
Podrobniji članak o temi: SmaragdSmaragd (lat. smaragdus od grč. σμάραγδος [λίϑος]) je zeleno obojeni oblik minerala berila (Be3Al2(SiO3)6). Svoju smaragdnozelenu boju dobio je od primjesa kromova oksida. Lijepi i čisti smaragdi ubrajaju se u najskupocjenije drago kamenje i bruse se u različitim oblicima za nakit. Smaragd dolazi u pegmatitima granita. Glavna su nalazišta: Kolumbija, Brazil, Ural i zapadna Australija. U starom vijeku najpoznatije ležište smaragda bilo je u drevnom Egiptu.
Akvamarin
Podrobniji članak o temi: AkvamarinAkvamarin (lat. aqua: voda + marinus: morski) je zelenkasto i modro obojeni oblik minerala berila. Kristalizira kao i beril u heksagonskom kristalnom sustavu kemijskog sastava Be3Al2[Si6O18]. Akvamarin dobiva svoju plavu boju dodavanjem dvovalentnih i trovalentnih iona željeza (Fe2+ i Fe3+) na različitim položajima mreže. [6] Međutim, kao alokromatski mineral (strane boje), linija akvamarina uvijek je bijela. Sjena nazvana po dragulju duboko je zelenoplava. Zbog visoke Mohsove tvrdoće od 7,5 do 8 i često dobro razvijenih bistrih kristala, akvamarin se uglavnom prerađuje u drago kamenje.
Morganit
Morganit, poznat i kao "ružičasti beril", "purpurni beril", "ružičasti smaragd" i "cezijski beril", rijedak je svijetlo ružičasti do ružičasti dragulj minerala berila. Također se mogu naći narančasto/žute vrste morganita, a trake u boji su uobičajene. Može se rutinski toplinski obrađivati kako bi se uklonile mrlje žute boje, a povremeno se zrači radi poboljšanja boje. Ružičasta boja morganita pripisuje se ionima mangana Mn2+.
Zlatni beril i heliodor
Zlatni beril može se kretati u bojama od blijedo žute do sjajno zlatne. Za razliku od smaragda, zlatni beril općenito ima vrlo malo mana. Izraz "zlatni beril" ponekad je sinonim za heliodor (od grčkog hēlios - ἥλιος: Sunce + dōron - δῶρον: dar), ali zlatni beril odnosi se na čisto žute ili zlatnožute nijanse, dok se heliodor odnosi na zelenkasto-žute nijanse. Zlatno žuta boja pripisuje se ionima Fe3+. [7][8] I zlatni beril i heliodor koriste se kao dragulji ili drago kamenje. Vjerojatno najveći rezano zlatni beril je besprijekoran kamen od 2054 karata koji je izložen u dvorani Hall of Gems, Washington, D.C., Sjedinjene Države. [9]
Ležišta
Beril se većinom nalazi u granitnim pegmatitima, granitima i grajzenima, ali također ga ima i u tinjčevim škriljevcima na Uralu i često je u zajednici s kositrenim i volframskim rudama. Ima ga u Austriji, Njemačkoj i Irskoj. Također se pojavljuje i na Madagaskaru (pogotovo morganit). Najpoznatiji izvor smaragda na svijetu jesu Muso i Chivor, (Boyacá, Kolumbija), gdje se pojavljuju u vapnencima. Smaragda također ima u Transvaalu (JAR), Minas Geraisu (Brazil) te blizu Mursinke na Uralu. U SAD-u ga ima u Sjevernoj Karolini. Pegmatiti iz Nove Engleske proizveli su neke od najvećih kristala berila, uključujući i masivne kristale dimenzija 5,5 m x 1,2 m, teške skoro 18 tona! Ostale lokacije uključuju još Južnu Dakotu, Colorado, Utah, Idaho i Kaliforniju. Akvamarinska ležišta: Madagaskar, Uganda, Zimbabve, Egipat, Pakistan (druze), Afganistan, otok Elba u Italiji. Berila također ima na Moslavačkog gori te na Motajici (BiH)
Uporaba
Osim za nakit i ukrase, berili se upotrebljavaju kao ruda berilija, metala koji se zbog svoje izuzetno male gustoće sve više rabi u proizvodnji slitina i u novim tehnologijama. Druidi su berile upotrebljavali kao medij za proricanje, a Škoti su ovaj mineral zvali kamenom moći. Najranije kristalne kugle bile su napavljene upravo od berila, a poslije je beril zamijenjen prozirnim kvarcom.
Slike
|
Izvori
- ↑ "Beryl". Inačica izvorne stranice arhivirana 26. listopada 2007.. http://www.mindat.org/min-819.html
- ↑ "Beryl Mineral Data". Inačica izvorne stranice arhivirana 12. svibnja 2008.. http://www.webmineral.com/data/Beryl.shtml
- ↑ "Beryl". Mineral Data Publishing. 2001. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. studenoga 2011.. http://rruff.geo.arizona.edu/doclib/hom/beryl.pdf
- ↑ 112 www.books.google.com
- ↑ beril, [1] "Hrvatska enciklopedija", mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, pristupljeno 30. 8. 2020.
- ↑ Christa Behmenburg, Maximilian Glas, Rupert Hochleitner, Michael Huber, Jan Kanis, Eckehard Julius Petsch, Karl Schmetzer, Stefan Weiß, Karl Egon Wild, Christian Weise: "Aquamarin & Co. die Berylle Aquamarin, Goshenit, Heliodor, Morganit und Roter Beryll", extraLapis, band= 23, Verlag= Christian Weise Verlag, München , 2002, seiten=13, ISBN= 3-921656-61-3, ISSN= 0945-8492
- ↑ "Color in the beryl group". California Institute of Technology. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. kolovoza 2011.. http://minerals.caltech.edu/FILES/Visible/BERYL/Index.htm Pristupljeno 6. lipnja 2009.
- ↑ Ibragimova, E.M.; Mukhamedshina, N.M.; Islamov, A.Kh. (2009). "Correlations between admixtures and color centers created upon irradiation of natural beryl crystals". Inorganic Materials 45 (2): 162. doi:10.1134/S0020168509020101
- ↑ Thomas, Arthur (2007). Gemstones. New Holland Publishers. str. 77. ISBN 978-1-845-37602-4. https://books.google.com/books?id=MPZK8ILOSR0C&pg=PA77