Toggle search
Toggle menu
309,3 tis.
61
18
533,2 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Sihote-Alinj

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
More actions
Inačica 288614 od 3. studeni 2021. u 07:40 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (no summary specified)
  1. PREUSMJERI Predložak:UNESCO – svjetska baština
Smještaj Sihote-Alnja u Rusiji
Planina Holodilnik

Sihote-Alinj (ruski: Сихотэ́-Али́нь) je planinski vijenac u ruskim oblastima Primorski kraj i Habarovski kraj, koji se proteže oko 900 km do sjeveroistočne ruske pacifičke luke u Japanskom moru, Vladivostoka. Najviše planine su Tordoki Jani koja ima visinu od 2077 metara i Ko (2003 m) u Habarovskom kraju, te Anik (1933 m) u Primorskom kraju.

Ovo područje je jedno od najneobičnijih područja umjerene klime na svijetu. Tu se žive uobičajene životinje koje obitavaju u tajgama poput sobova (Rangifer tarandus), vukova i mrkih medvjeda (Ursus arctos lasiotus), uz tropske vrste kao što je amurski leopard (Panthera pardus orientalis), sibirski tigar (Panthera tigris altaica), kineska patka (Mergus squamatus), Blakinstonova sova ribarica (Bubo blakistoni) i azijski crni medvjed (Ursus thibetanus). Najstarije drvo je tisuću godina stara Japanska tisa (Taxus cuspidata).

Sihote-Alinj je prvi sustavno istražio i opisao ruski istraživač i pisac, Vladimir Arsenijev, 1910-ih i 1920-ih, koji je svoje avanture opisao u nekoliko knjiga, između ostalih i Dersu Uzala (1923.) koju je u uspješan film ekranizirao Akira Kurosava 1975. godine.

Park prirode Sihote-Alinj je osnovan 1935. godine upravo kako bi se sačuvala njegova jedinstvena bioraznolikost i ima veličinu od 4.033.000 hektara od čega središnji kopneni dio ima 3.985 hektara. Od 2001. godine, njegovih 1.553.928 hekatara je upisano na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji zbog svoje važnosti "u očuvanju ugroženih životinja tropskog pojasa koje žive zajedno s onima iz tajgi"[1].

Izvori

  1. ↑ http://whc.unesco.org/en/list/766

Vanjske poveznice


v • r • u
Svjetska baština Ruske Federacije
Europa
Kulturna dobra (18)
Povijesni i arheološki kompleks Bolğara (2014.) • Povijesno središte i citadela Derbenta (2003.) • Ferapontov manastir (2000.) • Povijesno središte Jaroslavlja (2005.) • Kazanski kremlj (2000.) • Crkva Uzašašća u Kolomenskoju (1994.) • Crkve otoka Kiži na Onješkom jezeru (1990.) • Kurska prevlaka1) (2000.) • Moskovski kremlj i Crveni trg (1990.) • Novodjevičanski manastir u Moskvi (2004.) • Povijesno središte Velikog Novgoroda s Kremljem i Katedralom sv. Sofije (1992.) • Crkve Pskovske škole arhitekture (2019.) • Povijesno središte Sankt-Peterburga s pripadajućim spomenicima; Palače i parkovi grada Puškina (Carsko selo) (1990.) • Solovecki otoci (1992.) • Struveov luk 2) (2005.) • Katedrala Uznesenja i samostan na gradu-otoku Svijažsku (2017.) • Trojice-Sergijeva lavra (1993.) • Bijeli spomenici Vladimir-Suzdalja (1992.)
Prirodna dobra (2)
Komijske prašume (1995.) • Zapadni Kavkaz (1999.)
Ruska zastava
Azija
Prirodna dobra (9)
Zlatno Altajsko gorje (1988.) • Bajkalsko jezero (1996.) • Krajolici Daurije3) (2017.) • Vulkansko područje parka prirode na Kamčatki (1996.) • Visoravan Putorana (2010.) • Park prirode Sihote-Alinj i Nacionalni park Bikin (2001.) • Park prirode Stupovi Lene (2012.) • Bazen zatvorenenog sliva Uvs-Nuur3) (2003.) • Rezervat prirode Vrangelov otok (2004.)
Nematerijalna svjetska baština (2)
Usmena tradicija i kulturni prostor Semeiskie (2008.) • Olonkho herojski ep naroda Jakuta (2008.)

1) Zajednička svjetska baština Litve i Rusije  2) Zajednička svjetska baština deset zemalja (Norveška, Švedska, Finska, Estonija, Latvija, Litva, Rusija, Bjelorusija, Ukrajina, Moldavija)  3) Zajednička svjetska baština Mongolije i Rusije 

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Sihote-Alinj&oldid=288614"