Kerubin Šegvić

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 157103 od 23. rujna 2021. u 10:35 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatski unos stranica)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Skoči na:orijentacija, traži

Kerubin Šegvić (Split, 23. veljače 1867. - Zagreb, 30. srpnja 1945.), bio je hrvatski povjesničar, književni kritičar, političar, katolički svećenik i profesor filologije; pogubio ga je nakon Drugoga svjetskog rata jugokomunistički režim.

Životopis

Kerubin Šegvić rođen je u Splitu 1867. godine, u seljačkoj obitelji kao Matej-Marin Šegvić. Pohodio je zadarski Teološki fakultet, gdje je i doktorirao. Zaredio se je 1889. godine, ali je kasnije napustio franjevački red i ostao samo biskupski svećenik. Od 1890. do 1891. godine i od 1895. do 1898. godine studirao je filologiju u Zagrebu, a nakon toga arheologiju u Beču.

U Splitu i Kotoru Šegvić je radio kao srednjoškolski profesor hrvatskog jezika, povijesti, grčkog i latinskog. Nakon umirovljenja Šegvić se posvetio potpuno intelektualnoj djelatnosti, pišući brojne članke i knjige. Na otoku Šolti od 1914. do 1918. godine bio je na svećeničkoj službi, a od 1918. godine živio je i djelovao uglavnom u Zagrebu. Nešto kasnije imenovan je i ravnateljem crkvice Ranjenog Isusa na Jelačićevom trgu.

Kerubin Šegvić kao povjesničar, književnik i intelektualni djelatnik

Šegvić je od 1906. godine uređivao sarajevski Hrvatski dnevnik. Iz Sarajeva je bio protjeran zbog zagovaranja hrvatskih prava.[1] Šegvić je bio pokretač i urednik Hrvatskog lista u Osijeku 1918. godine, a od 1923. godine lista Hrvatska riječ u Splitu te list Hrvatske zajednice Hrvat.[2]

Godine 1933. osnovao je list Hrvatsku smotru. Hrvatska smotra predstavljala je časopis koji je okupljao hrvatske intelektualce na desnici, od onih umjerenijih do radikalnijih, poput Stjepana Buća i Vilka Riegera. Časopis je, naročito u prvim brojevima, zagovarao žestok sukob s marksizmom, obrušivši se tako na lijevo orijentirane pisce u Hrvatskoj poput Miroslava Krleže.

Kao povjesničar, pokušao je na temelju radova kroničara Tome Arhiđakona i njegovog dijela Historia Salonitana objasniti Gotsku teoriju o podrijetlu Hrvata. Također je autor jednoga od prvih životopisa Ante Starčevića (1911.), te studije o životu Eugena Kvaternika (1921.). U Zagrebu je 1907. godine u dva sveska objavio i navodne dnevničke zapise Eugena Kvaternika pod naslovom Prvo progonstvo Eugena Kvaternika, koji su u historiografiji dugo izazivali brojne zablude i pogreške, jer se Šegvić odlučio redigirati zapise, te ih je tako kratio, preformulirao i iskrivio.[3] Šegvić je također pisao o Frankapanima i Zrinskima, Svetom Jeronimu, Grguru Ninskom, Grgi Martiću, Frani Buliću, Mihovilu Pavlinoviću, Petru Preradoviću i mnogim drugim osobama i temama. Godine 1927. Šegvić objavljuje svoju knjigu Toma Splićanin – državnik i pisac – 1200.-1268. – njegov život i djelo. Iako danas možemo o Tomi reći više, osobito s obzirom na utjecaje vremena, mjesta i ljudi u kojima i s kim živi i obrazuje se, kao i nakon provedene analize djela uzimajući u obzir povijesna istraživanja obavljena u međuvremenu, ipak temelji za sva nova istraživanja o Tomi nalaze se u monografiji Kerubina Šegvića.[4]

Kerubin Šegvić autor je i povijesnih romana Posliednji Kotromanići ili propast bosanske državne nezavisnosti i Na solinskih ruševinah. Pripoviest iz staro-kršćanske dobe u Solinu, ilustrirane zbirke pripovijedaka Božić bana Borka i druge pripovijetke, te niza drugih pripovjedaka. Pod pseudonimom Pierre Lucki objavio je „povjestničku pripoviest iz dubrovačke okolice“ Lopudska sirotica prema nedovršenom epu Petra Preradovića. Ostale pripovijesti su mu: Boj na Grahovcu: pripovijest iz dobe hercegovačkih ustanaka, Jača od smrti: četiri pripovijesti, Junačka djela senjskih Uskoka, S mora: pripovijesti. Kao književni kritičar i povjesničar napisao je 1911. godine Kratku povijest hrvatske (srpske) književnosti od njenih početaka do g. 1900 te studiju života i djela Luke Botića (1930.). Osim književnih pokušaja, priredio je nekoliko klasika hrvatske književnosti. Tu prednjače Gundulićeva djela: Dubravka, Suze sina razmetnog i Osman u suradnji s Ivanom Brozom. Također, preveo je sa i na talijanski nekoliko članaka i knjiga.

Političko djelovanje Kerubina Šegvića

Pripadao je ovim strankama: dalmatinskoj Čistoj stranci prava, Hrvatskoj stranci prava (članici Hrvatsko-srpske koalicije), Starčevićevoj stranci prava (milinovci) te za vrijeme južnoslavenske države, Hrvatskoj zajednici i Hrvatskoj federalističkoj seljačkoj stranci.[5]

Kronologija je išla ovako: izvorno je bio pravaški usmjeren. Podržavao je isprva pravašku struju Josipa Franka, no nakon tzv. Aneksijske krize u Austro-Ugarskoj, Šegvić se okrenuo Mili Starčeviću i tako sudjelovao u raskolu stranke prava.[6] Potom je postao član Starčevićeve stranke prava. a kada je 1918. godine proglašen raspad Austro-Ugarske pridružio se građanskoj Hrvatskoj zajednici pod vodstvom Matka Laginje.

Od 1919. do 1923. godine bio je zastupnik Hrvatske zajednice u beogradskoj Skupštini.[7] Beogradski režim ga je uhitio 1925. godine (vidi članke u Hrvatskom borcu), tri mjeseca nakon čega se povukao iz aktivnoga političkog života. U zatvoru je zadržan čitavih šest mjeseci. Tijekom Kraljevine Jugoslavije Šegvić je uglavnom zauzimao oporbeni stav naspram vlasti u Beogradu, nije glasovao u skupštini za Vidovdanski ustav niti prisegnuo, a kritizirao je i Stjepana Radića. Međutim, zauzimao se je realistične političke stavove, a nakon proglašenja Šestosiječanjske diktature kao i mnogi hrvatski političari i intelektualci nadao se u boljitak zemlje i rješenje Hrvatskog pitanja.[8]

Premda se je Šegvić zalagao za samostalnu Hrvatsku državu i pozdravio 1941. godine proglašenje NDH, nije bio član ustaškog pokreta. Dapače, iako nije gubio vjeru u nezavisnu Hrvatsku bio je kritičan prema ustaškom režimu, napose prema Rimskim ugovorima, za koje je napisao: Pratio sam to sve najvećom bolju u duši i bio sretan, što nisam u broju onih, koji bijahu pratili Poglavnika u Rim.[9]

Ipak, agresivan i nacionalistički ton njegovih polemika stekao mu je mnoge neprijatelje, a misija u službi NDH koju je 1941. godine poduzeo u Italiju i Vatikan na kojoj se susreo između ostalih i s papom Pijom XII., Benitom Mussolinijem, Giovannijem Montinijem - budućim papom Pavlom VI. i designiranim hrvatskim kraljem Tomislavom II.,[10] dovela je Šegvića u izravnu vezu s ustaškim režimom.

Ipak, potrebno je napomenuti kako nakon te misije 1941. godine u Italiji Šegvić više nije služio državnim zadatcima. Izvadak iz njegova dnevnika U prvim mjesecima stvaranja N.D.H. Moje poslanje u Italiju 7. IX.-24. IX. 1941. bio je zabranjen,[2] a sam se Šegvić ograničio na pisanje kraćih članaka i priloga za brojne časopise i glasila.

O gotskoj teoriji

Kao povjesničar imao je nekoliko teza koje je pokušao znanstvenom logikom potkrijepiti. Jedna od njegovih teorija je bila da Hrvati nisu slavenskog nego gotskog podrijetla. Iako se oslanjao na tekstove Ludwiga Gumplowitza[11] s početka 20. stoljeća u kojima se pokušalo dokazati neslavensko podrijetlo Hrvata, do teorije je postupno došao vlastitim istraživanjima. Pritom je Šegvić kao glavne dokaze (vrela) iznosio zapise Tome Arhiđakona u Salonitanskoj kronici i Ljetopis popa Dukljanina.[12] U članku „Hrvat, Got, Slav“ izdanom 1932. Kerubin Šegvić izdvaja navode iz Tomine kronike u kojima se spominju Goti i uglavnom prepričava vrelo bez prevelikog teoretiziranja, ali ipak zaključuje: Nemoguće je dakle u Tominu djelu poreći ovu sinonimnost: Chroati, Gothi, Sclavi za Hrvate.[13]

Budući da je teorija tako izravno Hrvate odjeljivala od Slavena i Srba, postala je izuzetno pogodna u propagandne svrhe ustaškog režima i ideologije, naročito dijelu ustaške vlasti koji se zalagao za bližu suradnju s Hitlerom, a ne Italijom.[14] Gotska teorija navedena je u optužnici Kerubina Šegvića 1945. godine i bila je jedan od glavnih razloga zbog kojeg su ga jugokomunisti osudili na smrt. Osudio ga je vojni sud II. armije na smrt zbog "teorije o neslavenskom podrijetlu Hrvata, odnosno zbog raspirivanja međunacionalne mržnje".[15]

Nakon 1940. godine Šegvić je objavio nekoliko populističkih prikaza povijesti Hrvatske na njemačkom i talijanskom jeziku, u kojima također zastupa gotsku teoriju, a ubrajaju se u njegova najslabija djela.

Iako i danas postoje povjesničari koji zagovaraju tu tezu, uglavnom je složno odbačena. Pojam "Goti" kod Popa Dukljanina predstavlja vjerojatno tek posuđenicu od drugih povjesničara koja je preseljena u imaginarno južnoslavensko kraljevstvo, a da Toma rabi ime Goti samo u pogrdnom obliku, za slavensko stanovništvo zaleđa.[16]

Šegvićeva smrt

Ubrzo nakon kraja rata Šegvić je uhićen i već u lipnju 1945. godine pogubljen. Po službenoj verziji je obješen,[17] iako Bogdan Radica navodi kako je Šegvić ubijen kasnije u nekom samostanu.[18]

Nakon 1945. godine je desetljećima hrvatska historiografija o Šegviću i njegovoj Hrvatskoj smotri pisala nekritički, bez dubljeg poznavanja njegove biografije i djelatnosti u i prije NDH.

Odabir Šegvićevih djela i članaka

  • 1911. - Dr. Ante Starčević: njegov život i njegova djela, Zagreb: Tiskara Hrvatske stranke prava.
  • 1911. - Kratka povijest hrvatske (srpske) književnosti od prvih početaka do god. 1900., Zagreb: Tisak i naklada St. Kugli.
  • 1921. - O životu i radu hrvatskog politika i revolucionara Eugena Kvaternika, Zagreb: Tiskara Kuzma Rožmanić.
  • 1924. - Književne studije, Zagreb: Tisak i naklada St. Kugli.
  • 1927. - Gramatika talijanskog jezika u dvadeset i pet lekcija sa praktičnim dodatkom, Zagreb: Tisak i naklada St. Kugli.
  • 1927. - Toma Splićanin: državnik i pisac 1200.-1268., Zagreb: Matica hrvatska.
  • 1930. - Borba za hrvatsko bogoslužje i Grgur Ninski ili shizma u Hrvatskoj i Dalmaciji 1035–75, Zagreb: Tisak nadbiskupske tiskare.
  • 1930. - Luka Botić: njegov život i njegova djela, Zagreb: Matica hrvatska.
  • 1936. - „Die gotische Abstammung der Kroaten“, Nordische Welt, br. 9-12.
  • 1937. - Eugen Kumičić, pisac i političar : 1850-1904., Zagreb: Tisak i naklada St. Kugli.
  • 1938. - „Glagolica i njezino podrijetlo“, Hrvatska smotra, br. 9.
  • 1940. - Hrvatski jezik u katoličkom bogoštovlju,Zagreb: Tisak i naklada St. Kugli.
  • 1941. - Die Kroaten und ihre Mission während dreizehn Jahrhunderte der Geschichte, Zagreb: vlastita naklada.
  • 1941. - I Croati: La loro missione storica durante tredici secoli, Roma: Istituto Grafico Tiberino.

Povezani članci

Literatura

  • Šimun Jurišić, Zaboravljeni svećenici. Životopisi 1882–1941, Split: Vlastita naklada, 1995.
  • Živan Bezić, „Don Kerubin Šegvić: život, smrt i djelo“, Hrvatska obzorja 4/1996., br. 1, 81-88 (prvi dio); Hrvatska obzorja 4/1996. br. 2, 357-370 (drugi dio).
  • Nikica Mihaljević, Za vratima domovine: sudbine i pogledi hrvatskih intelektualaca u emigraciji od 1945. do 1990., Zagreb, P.I.P. Pavičić, 2011., 30-34.

Izvori

  1. ↑ Šegvić, Kerubin, enciklopedija.hr, pristupljeno 17. prosinca 2017.
  2. ↑ 2,0 2,1 Mladen Švab, „ŠEGVIĆ, Kerubin“, Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Zagreb: Minerva, 1997., str. 378.
  3. ↑ Jaroslav Šidak, „Eugen Kvaternik u historiografiji“, ČSP 4/1972, br. 1, 8-9.
  4. ↑ Mirjana Matijević Sokol, Toma Arhiđakon i njegovo djelo, Jastrebarsko: Naklada slap, 2002., str. 18.
  5. ↑ HDPZ Mladen Kaldana, Kronologija pravaštva (IV.), Politički zatvorenik, br. 231.
  6. ↑ Mirjana Gross, Povijest pravaške ideologije, Zagreb: Institut za hrvatsku povijest, 1973., str. 351-353.
  7. ↑ Hrvoje Matković, Studije iz novije hrvatske povijesti, Zagreb: Golden Marketing-Tehnička knjiga, 2004., str. 56-58.
  8. ↑ Ivan Peršić, Kroničarski spisi, Zagreb: Državni arhiv u Zagrebu, 2002., str. 229.
  9. ↑ Kerubin Šegvić, U prvim mjesecima stvaranja N.D.H. Moje poslanje u Italiju 7. IX.-24. IX. 1941., Zagreb, Tiskara Merkantile, 1941., str. 4.
  10. ↑ Hrvoje Matković, Designirani hrvatski kralj Tomislav II. vojvoda od Spoleta, Zagreb: P.I.P. Pavičić, 2007., str. 148-159.
  11. ↑ Ludwig Gumplowitz, „Le origini storiche dei Serbi e dei Croati“, Revista italiana di sociologia 6/1902., br. 4, 402-414.
  12. ↑ Cherubin Šegvić, „Die gotische Abstammung der Kroaten“, Nordische Welt 1935., br. 9-12, str. 3-11.
  13. ↑ Kerubin Šegvić, „Hrvat, Got, Slav u djelu Tome Splićanina“, Nastavni vjesnik 1931./1932., knj. XL, 22.
  14. ↑ Nevenko Bartulin, „Ideologija nacije i rase: ustaški režim i politika prema Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941-1945.“, Radovi zavoda za hrvatsku povijest 2007., br. 39., str. 221.
  15. ↑ Vjesnik, 30. VII. 1945.
  16. ↑ Neven Budak, Prva stoljeća Hrvatske, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 1994., str. 11.
  17. ↑ Vjesnik, 30. VII. 1945., str. 2.
  18. ↑ Bogdan Radica, Hrvatska 1945, München-Barcelona: Knjižnica Hrvatske revije, 1974., str. 120.

Vanjska poveznica

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Kerubin_Šegvić&oldid=157103"