Ivan Broz (Klanjec, 21. siječnja 1852. – Zagreb, 25. prosinca 1893.) hrvatski je jezikoslovac i književni povjesničar.[1]
Životopis
Osnovnu školu polazio je u Klanjcu i Varaždinu, gimnaziju u Karlovcu, Požegi i Zagrebu gdje je maturirao u Klasičnoj gimnaziji 1872. godine.[2] U Innsbrucku započeo studij teologije, ali ga je napustio i na novootvorenome Hrvatskome sveučilištu u Zagrebu studirao hrvatski jezik, povijest i zemljopis. Bijaše namjesnim učiteljem u Zagrebu, te pravim učiteljem na gimnazijama u Osijeku, Požegi i u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu gdje je radio od 1884. do 1893. godine.[3] Doktorirao je 1888., u Beču kod Jagića slušao slavistiku, te otišao na studijsko putovanje u Hercegovinu i južnohrvatske krajeve, kada se i razbolio, što je bilo uzrokom njegove prerane smrti.
Godine 1885. u Matici hrvatskoj izabran je za urednika Hrvatskih narodnih pjesama. U svojim Crticama iz hrvatske književnosti (I.- II.), Broz je prikazao najstarije hrvatske, srpske i bošnjačke jezične i književne spomenike. Autor je studije o hrvatskome imperativu te više purističkih članaka (Filologičke sitnice). Godine 1889. povjerena mu je izradba pravopisnoga priručnika hrvatskoga jezika.
Ivan Broz je 1892. objelodanio svoje najvažnije djelo, Hrvatski pravopis, koji je, u Boranićevoj redakciji, izlazio do 1916. Taj pravopis, iako izrijekom baziran na Karadžićevoj pravopisnoj koncepciji, no ipak oblikovan je ponajviše po uzoru na pravopisno djelo hrvatskoga filologa i pravaškog političara Marcela Kušara, utemeljilo je suvremeni hrvatski pravopisni standard, te ostali hrvatski pravopisni priručnici (uz izuzetak oktroiranih djela iz doba obje Jugoslavije i povratka na morfonološki propis u vrijeme NDH) u većini preskripcija uglavnom dotjeruju Brozovo prijelomno djelo u nijansama.
Najumjereniji filolog među tzv. hrvatskim mladogramatičarima nazivanima i vukovci, Broz je ostavio dubokoga traga u konačnoj standardizaciji hrvatskoga jezika: zahvaljujući njemu, Hrvate nije snašlo pravopisno dvojstvo koje je prijetilo uvedbom fonološki koncipiranoga pravopisa u Dalmaciji i Bosni (priručnik Frane Vuletića), a usvajanjem nekih propisa iz pravopisnoga standarda Zagrebačke škole (rastavljeni futur, pisanje stranih imena kao u izvorniku, izbjegavanje asimilacije po zvučnosti u više slučajeva (podcijeniti, odčepiti,..), morfonološki oblici u više slučajeva (mladac/mladci,..) osigurao je i kontinuitet ponajviše sa starijom (poglavito Dubrovačkom) hrvatskom pravopisnom tradicijom, i ostvario bezbolni prijelaz na konačni oblik pravopisa ne izazvavši prosvjede koji su pratili jezične zahvate njegova suvremenika Tome Maretića, potaknute uglavnom jezičnopovijesnim nihilizmom potonjega spram hrvatske književne i jezične baštine.
Djela
- Ivan Broz, Hrvatski pravopis, Zagreb, 11892., 21893.; postumno Broz, Boranić, 31904., 41906., 51911., 61915.
- Iveković, Broz, Rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb, 11901., 22009.
Vidi još:
Izvori
- ↑ Umro Ivan Broz, objavljeno 25. prosinca 2012., pristupljeno 20. ožujka 2013.
- ↑ Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. - 2007.), Zagreb, 2007., str. 916., ISBN 978-953-95772-0-7
- ↑ Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. - 2007.), Zagreb, 2007., str. 893., ISBN 978-953-95772-0-7
