Ovo je izdvojeni članak – ožujak 2016. Kliknite ovdje za više informacija.

Jozo Kljaković

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 11280 od 23. srpnja 2021. u 10:48 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatski unos stranica)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Skoči na:orijentacija, traži

  1. PREUSMJERI Predložak:Infookvir likovni umjetnik

Jozo Kljaković (Solin, 10. ožujka 1889. – Zagreb, 1. listopada 1969.), bio je hrvatski slikar, pisac, ilustrator i karikaturist, jedan od najznačajnijih majstora hrvatskoga slikarstva 20. stoljeća.[1]

Životopis

Rani život i školovanje

Jozo Kljaković rođen je u Solinu 1889. godine kao najstarije od devetero djece u obitelji Nikole Kljakovića Šantića i Pavice Kljaković (rođ. Gašpić).[2] U Splitu je pohađao Kraljevsku veliku realku gdje je i maturirao 1908. godine. Studirao je matematiku i fiziku na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu te arhitekturu na visokim tehničkim školama u Pragu (gdje paralelno uči slikarstvo kod Vlaha Bukovca, 1908.) i Beču.[3] U Zagreb dolazi nakon Beča te uči slikati u ateljeu Franje Pavačića, profesora na Obrtnoj školi u Zagrebu.[2] Zatim odlazi na usavršavanje u Rim (na Instituto delle belle arti) i kod Ferdinanda Hodlera u Ženevu (1917.), a 1920. u Parizu na Académie Ranson kod Mauricea Denisa i Marcel-Lenoira uči fresko slikarstvo.

Srbija i Prvi svjetski rat

Od 1912. do 1915. godine živi u Srbiji.[3] Izbjegavajući vojnu obvezu u Austrougarskoj monarhiji, bježi u Srbiju gdje se zapošljava kao nastavnik crtanja te u tom svojstvu radi u Zaječaru i Negotinu.[2] Prvi svjetski rat zatječe ga u Srbiji i budući se nije mogao vratiti u Hrvatsku zbog kazne koja bi ga sustigla za izbjegavanje vojne obveze Kljaković preko Soluna bježi u Marseille te kasnije odlazi u Pariz a potom u Ženevu, gdje živi od 1916. do 1918. godine[3] i gdje dočekuje kraj rata.[2]

Nakon Prvoga svjetskog rata

Nakon Prvoga svjetskog rata doselio se u Zagreb. Bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u razdoblju od 1921. do 1943. godine, gdje je predavao zidno i dekorativno slikarstvo. Za zagrebačku je Gradsku vijećnicu naslikao sliku Sukob Kaptola i Gradeca na Krvavom mostu i umjesto honorara dobio zemljište na Rokovu perivoju, gdje je sagradio obiteljsku kuću u koju će se 1929. godine useliti zajedno sa suprugom Antonijom Kablar i sinom Krunoslavom. Nakon atentata na jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića, 1934. godine, potpisao je tzv. Zagrebački memorandum skupine intelektualaca o prilikama u državi i prvim koracima da se one srede te 1937. godine kao prijedlog za raspravu ustavni nacrt o preuređenju države u federativnom smislu radi rješavanja hrvatskoga pitanja.[3] Bio je član Hrvatskoga društva umjetnosti i organizirao je izložbu Pola vijeka hrvatske umjetnosti koja je 1938. godine održana u Domu likovnih umjetnosti kralja Petra u Zagrebu.[2]

Drugi svjetski rat i emigracija

Drugi svjetski rat zatječe ga u Zagrebu. Nekoliko mjeseci nakon uspostave NDH Kljakovića ustaše zatvaraju u Zagrebu. Uhićen je 11. studenoga 1941. godine i bio je optužen da je, zajedno s Ivanom Meštrovićem, želio pobjeći prvo u Italiju a zatim u Španjolsku odakle bi otišao u Švicarsku te ondje djelovao protiv NDH i sila Osovine.[2] Jedno vrijeme provodi u zatvoru na Savskoj cesti gdje je bio zatvoren zajedno s Ivanom Meštrovićem a zatim je u kućnom pritvoru. Iz zatvora je pušten u veljači 1942. godine na intervenciju brojnih osoba iz javnoga i političkog života. Njegova slika Bičevanje uvrštena je u hrvatsku selekciju za XXIII. Biennale u Veneciji 1942. godine, ali otputovati iz zemlje i napustiti kućni pritvor bilo mu je omogućeno tek početkom 1943. godine, i to uz dopuštenje samoga poglavnika NDH, dr. Ante Pavelića.[2] Na Biennalu njegovo platno "Bičevanje" doživljava veliki uspjeh.[4] Nakon dolaska u Rim u proljeće 1943. godine ostaje u političkoj emigraciji. U Rimu je bio dopredsjednik Bratovštine sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama. Boravio je u Papinskom hrvatskom zavodu svetog Jeronima.[5]

Nakon Drugoga svjetskog rata

Nakon Drugoga svjetskog rata ostaje u emigraciji. Ne htijući vratiti se u novonastalu državu Jugoslaviju, zbog neslaganja s vladajućim režimom i političkom konstelacijom, odlazi, 1947. godine, u Buenos Aires.[2] U Rim se vraća 1958. godine gdje slika poznate freske u zgradi Zavoda sv. Jeronima. U Zagreb se vraća 1968. godine te godinu dana nakon povratka umire.

Svoju kuću i djela, namještaj, knjige i Kršinićeve skulpture, 1969. godine, darovao je gradu Zagrebu[6].

Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju, uz crkvu Krista Kralja (s desne strane), 3. listopada 1969. godine.[7][8] Godinu i pol dana nakon pokopa, 15. travnja 1970. godine, njegovi zemni ostatci preneseni su u grobnicu sjeverne arkade broj 51.[8] Plaketu Joze Kljakovića na tom grobnom mjestu izradio je akademski kipar Željko Janeš.[8]

Djelo

Jozo Kljaković: Polaganje Isusa u grob, detalj s freske na Mirogoju

Motivi su mu religijski i zavičajni, a slikao je i portrete istaknutih osoba. Naslikao je ciklus od 14 fresaka u crkvi Sv. Marka u Zagrebu, u župnim crkvama u Vranjicu i Dobroti, u memorijalnoj crkvi u Biskupiji kod Knina, te u Trgovačko-obrtničkoj komori (s Omerom Mujadžićem) i Gradskoj vijećnici u Zagrebu. Bavio se i karikaturom, plakatom i ilustriranjem knjiga. Izlagao je na mnogim skupnim izložbama u domovini i inozemstvu (više od 70 izložbi).[9] U Rimu za svojih boravaka naslikao je nekoliko slika za Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima i rektora Đuru Kokšu. U Zavodu je sačuvano šest njegovih umjetničkih slika koje su sve naslikane u tehnici ulja na platnu i religioznoga su karaktera: Posljednja večera (1944.), Kristovo uskrsnuće (1945.), Razapinjanje Krista (1947.), Uskrišenje Lazara (1960.), Isus tjera trgovce iz hrama (1963.) i Kardinal Alojzije Stepinac (1964.).[10]

Književno stvaralaštvo

Tijekom boravka u emigraciji također pisao je suvremenu prozu i objavljivao članke u iseljeničkim i emigrantskim listovima a posebno u Hrvatskom glasu i Hrvatskoj reviji.[11] U Hrvatskoj reviji surađivao je s člancima o Ivanu Meštroviću, don Frani Buliću, kardinalu Alojziju Stepincu, splitskim i dubrovačkim umjetnicima (1951., 1953.-1955., 1960., 1962.-1963.) te s likovnim prilozima.[7] Ukupno je napisao oko 60 članaka, eseja i polemika.[9] Na poticaj prijatelja piše svoje uspomene te je 1952. godine u Buenos Airesu objavio knjigu U suvremenom kaosu: uspomene i doživljaji a u Rimu 1961. godine autobiografski roman Krvavi val: isječak iz suvremenog života u kojemu je, u epilogu, predskazao smrt komunizma 1992. godine.[7]

U pripremi za tisak ostala mu je knjiga eseja pod naslovom Zašto me biješ?, knjiga u kojoj su sabrani eseji o mnogim hrvatskim kulturnim i političkim problemima[11] a objavljena je 2011. godine u sklopu 2. domovinskoga izdanja njegove knjige U suvremenom kaosu: uspomene i doživljaji.[12]

Djela

  • U suvremenom kaosu: uspomene i doživljaji, Naklada autorovih prijatelja, Buenos Aires, 1952. (1. domovinsko izd. Matica hrvatska-Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu, Zagreb, 1992.,[13] 2. domovinsko izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2011.)
  • Mapa reprodukcija, (reprodukcije slika), Buenos Aires, 1961.
  • Krvavi val: isječak iz suvremenog života, (autobiografski roman), Naklada autorovih prijatelja, Rim, 1961. (1. domovinsko izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2011.)[14]
  • Libar mog života, Dom kulture "Zvonimir", Solin, 2012.
  • Dalmatinske teme, ur. dr. don Josip Dukić, Dom kulture "Zvonimir", Solin, 2012.
  • Čovjek bez maske, ur. dr. don Josip Dukić, Dom kulture "Zvonimir", Solin, 2014.
  • Politički tekstovi i polemike, ur. dr. don Josip Dukić, Dom kulture "Zvonimir", Solin, 2015.[15]

Nagrade

Spomen

  • U umjetnikovoj kući, na Rokovu perivoju 4, u Zagrebu nalazi se Memorijalna zbirka Joze Kljakovića.[16] Zbirka ima 1151 predmet: umjetnine (ulja na platnu, crteži i skulpture), namještaj, knjige i ostala građa, a 1983. godine predana je na upravljanje Centru za likovni odgoj Grada Zagreba.[16]
  • Snimljen je dokumentarni film Jozo Kljaković 2009. godine, djelo hrvatske redateljice i scenaristice Milke Barišić.[17]

Literatura

  • Hrvatski leksikon, I. svezak (A-K), Zagreb, 1996.

Izvori

  1. ↑ Matica hrvatska: Jozo Kljaković, preuzeto 21. srpnja 2012.
  2. ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 Matica hrvatska: Bilješka o autoru iz knjige U suvremenom kaosu. Sastavila Petra Senjanović, preuzeto 21. srpnja 2012.
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 Hrvatski biografski leksikon: Kljaković, Joza (Josip, Jozo), preuzeto 21. srpnja 2012.
  4. ↑ Jelena Mandić Mušćet, Vraćen dug desetljećima prešućivanom umjetniku. Retrospektiva Joze Kljakovića otvorena u u četvrtak u Galeriji Klovićevi dvori, Vjesnik, 27. studenoga 2009., min-kulture.hr, (u međumrežnoj pismohrani archive.org 9. prosinca 2012.), pristupljeno 6. siječnja 2016.
  5. ↑ Studia croatica. Andrija Lukinović, Bratovština sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama, preuzeto 21. srpnja 2012.
  6. ↑ Zagreb.hr: Donatori Gradu Zagrebu, preuzeto 21. srpnja 2012.
  7. ↑ 7,0 7,1 7,2 Milan Blažeković, Bio-bibliografski leksikon suradnika Hrvatske revije, Školske novine-Pergamena, Zagreb, 1996., ISBN 953-160-107-0, str. 236.-238.
  8. ↑ 8,0 8,1 8,2 Memoria / Jozo Kljaković, Željka Zdelar, Kustosica Memorijalne zbirke "Jozo Kljaković", Muzejski dokumentacijski centar, pristupljeno 6. siječnja 2016.
  9. ↑ 9,0 9,1 Hrvoje Prnjak, Jozo Kljaković - povratak iz nemilosti, Slobodna Dalmacija, 28. prosinca 2014., pristupljeno 6. siječnja 2016.
  10. ↑ Okvir za biografiju Joze Kljakovića (Solin, 10. III. 1889. - Zagreb, 1. X. 1968.), u: Jozo Kljaković - Retrospektiva 1889.-1968., (ur. Petra Senjanović), Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2009., str. 173-183., str. 183., academia.edu, pristupljeno 6. siječnja 2016.
  11. ↑ 11,0 11,1 Šimun Šito Ćorić: 60 hrv. emigrantskih pisaca, (u međumrežnoj pismohrani archive.org 27. studenoga 2013.), preuzeto 2. svibnja 2021.
  12. ↑ Matica hrvatska: Jozo Kljaković. U suvremenom kaosu, preuzeto 21. srpnja 2012.
  13. ↑ Knjižnice Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, preuzeto 21. srpnja 2012.
  14. ↑ Matica hrvatska: Jozo Kljaković. Krvavi val., preuzeto 21. srpnja 2012.
  15. ↑ M. Sesartić, Kritički odnos prema dva totalitarna režima: predstavljena četvrta knjiga Joze Kljakovića, Slobodna Dalmacija, 24. kolovoza 2015., pristupljeno 6. siječnja 2016.
  16. ↑ 16,0 16,1 Memorijalna Zbirka Jozo Kljaković, mzk.czlogz.hr, preuzeto 2. svibnja 2021.
  17. ↑ Hrvatsko društvo filmskih redatelja Milka Barišić (pristupljeno 30. ožujka 2020.)

Vanjske poveznice

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Jozo_Kljaković&oldid=11280"