Bratovština sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama je bila hrvatska dobrotvorna crkvena ustanova, nepolitičke naravi.
Ime je dobila po povjesnoj bratovštini sv. Jeronima u Rimu koja je postojala od 1453. sve do 1901. kad je prerasla bulom pape Lava XIII. Slavorum gentem u Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima.
Utemeljila ju je 19. srpnja 1945. godine skupina uglednih Hrvata iz Rima iz redova svećenstva i svjetovnog ljudstva. Na osnivačkoj su skupštini nazočili: Juraj Magjerec, Stjepan Krizin Sakač, Krunoslav Draganović, Karlo Balić, Ivica Elijaš, Krsto Spalatin, Antun Golik, Nikola Mandić, Jozo Kljaković, Slaviša Bošnjak, Jurić, dr. Murgić, Govorčin, Ratarić, Šuljak, Šutej, Ajdučić, Marko Rusko, Naletilić, Čapkun, Furčić, dr. Lacković, Vukina, dr. Šojat, dr. Dubravčić.
Ustanova je utemeljena pri Papinskom hrvatskom zavodu Sv. Jeronima u Rimu.
Djelatnost ove bratovštine je bila usmjerena prema hrvatskim izbjeglicama koji su prognani, predbjegli, izbjegli i pobjegli u Italiju prije i tijekom svibanjske katastrofe 1945. godine. Izbjeglicama su pružali duhovnu, materijalnu i pravnu pomoć. Vpdstvp Zavoda sv. Jeronima i Hrvati u Rimu zaključili su da ne smiju ostati ravnodušni, na to, nego da ako ne mogu utjecati na humanitarnu katastrofu tisuća hrvatskih emigranata po Koruškoj i Italiji, da barem mogu ublažiti posljedice velikog izbjegličkog vala. Tako se odlučilo osnovati dobrotvornu ustanovu za pomoć bjeguncima iz domovine. Rektor Zavoda Mađerec zapisao je kako je 28. svibnja 1945. održan sastanak "na kojem se imalo pretresti goruće pitanje pomaganja i smještavanja brojnih Hrvata, koji su u zadnje vrijeme napustili svoju nesretnu domovinu, okupiranu po partizanima maršala Tita." Nazočni na sastanku imali su zamisao za ovakav sastav odbora Bratovštine na osnivačkoj skupštini: za predsjednika mons. Magjerec, za podpredsjednik prof. Joza Kljaković, za 1. tajnika dr. Krunoslav Draganović, za 2. tajnika dr. Niko Mirošević, za blagajnika o. Stanko Naletilić, za odbornike gospoda Marko Rusko, Krsto Spalatin, Ivica Elijaš, nadzorni odbor o. dr. Dominik Mandić (ili mons. Nikola Moscatello) i dr. Poduje.
Bratovština je važila kao Hrvatsko povjerenstvo pred savezničkim i talijanskim vlastima. Funkcionirala je kao ustanova koje je s njima službeno kontaktirala kao priznati predstavnik hrvatskih izbjeglica.
Duhovno se skrbila o izbjeglicama tako što je slala svećenike iz Papinskog hrvatskog Zavoda kod njih u logore, gdje su svraćali ili stalno boravili kod njih. Pored pomoći u duhovništvu, pomagala ih je literaturom, tiskajući za izbjeglice kalendare, molitvenike, Novi zavjet, pjesmarice i prigodne brošure.
Materijalnu potporu za svoj rad Bratovština je nabavljala na razne načine. Izvori su bili članarina, pomoć katoličkih dobrotvornih ustanova, prilozi hrvatskih emigranata iz SAD-a i Južne Amerike te od same Svete Stolice.
Znajući što se dogodilo brojnim Hrvatima za vrijeme svibanjske katastrofe, kao i za jugokomunistički teror nad nedužnima po staljinističkom uzoru koji je došao s Titovom nametnutom vlašću, ustanova se borila protiv toga da se hrvatske izbjeglice izruče Jugoslaviji. Bratovština se morala iznimno namučiti objasniti Saveznicima pravu istinu o pravoj naravi ovih izbjeglica, jer su se jugokomunističke vlasti služile podlim metodama da bi se dočepali političkih protivnika koji su im čak i u inozemstvu bili opasni kao takvi. Problem se sastojao u tome što su jugokomunističke vlasti za sve hrvatske izbjeglice govorile da su ratni zločinci, a kad su Saveznici predali nesretne izbjeglice Jugoslaviji, od pravedna suđenja nije bilo ništa, jer su svi redovno osuđivani smrtnom kaznom; oni kojima je pošteđen život, dobijali su višegodišnje robije. Izvrsni pravni posao Bratovštine pridonio je tome da većina tih izbjeglica iz svih društvenih staleža, svih zanimanja, intelektualaca, svećenika, studenata, vojnika, radnika, seljaka i djece nije doživjela tu sudbinu, nego je našla pristojnu sudbinu u prekomorskim zemljama. Bratovština je tako spasila preko 20.000 hrvatskih izbjeglica, najviše ih smjestivši u Argentinu. Osim što je sprječavala izručenja Jugoslaviji, pravnu pomoć je pružila tim izbjeglicama i pri odlasku s talijanskim i savezničkim vlastima, sastavljajući popise putnika u inozemstvo. Pomagala ih je u svezi s putovanjem pravno, pregovarajući s brodarskim društvima te financirala putovanje u prekomorje. Pravno je pomagala izbjeglice pregovarajući s useljeničkim povjerenstvima država primateljica i davateljica azila.
Budući da je uspjela preseliti na sigurno brojne hrvatske izbjeglice u izvaneuropske zemlje, posla je ovoj bratovštini bilo sve manje. Kad je 1957. umro njen rektor i predsjednik mons. Juraj Magjerec, prestala je djelovati.
Bratovština formalno postoji i danas, jer nikad nije službeno ukinuta.
Izvori
- Studia croatica Andrija Lukinović: Bratovština sv. Jeronima za pomoć hrvatskim izbjeglicama