Josip Šokčević: razlika između inačica
Nema sažetka uređivanja |
|||
| Redak 30: | Redak 30: | ||
== Životopis == | == Životopis == | ||
[[Datoteka:Wappen der Freiherrn von Sokcsevits.png|thumb|left|150px|Grb baruni Šokčević]] | [[Datoteka:Wappen der Freiherrn von Sokcsevits.png|thumb|left|150px|Grb baruni Šokčević]] | ||
Rođen je u obitelji graničarskih časnika u Vinkovcima. Nakon pučke škole i dva razreda realne [[Gimnazija|gimnazije]], [[1823.]] odlazi iz rodnog grada na [[Vojna akademija|vojnu akademiju]] u [[Bečko Novo Mjesto]], koju završava [[1830.]] godine. Brzo je napredovao u vojnoj karijeri, počeo je službu kao ''zastavnik'' u pješačkoj pukovniji, u ljetu [[1848.]] već je pukovnik i zapovjednik 37. [[pukovnija|pješačke pukovnije]] u [[Lavov|Lavovu]], s njom opsjeda i osvaja [[Venecija|Mletke]] te slama [[Ujedinjenje Italije|talijansku]] [[austrijsko-talijanski rat 1848. – 1849.|protuaustrijsku pobunu]] odnosno talijanski pokušaj povratka izgubljenog ozemlja<ref name=hvb/> krajem godine. Zbog tih zasluge jurve U 38. godini je [[general bojnik]]om. Od 1849. | Rođen je u obitelji graničarskih časnika u Vinkovcima. Nakon pučke škole i dva razreda realne [[Gimnazija|gimnazije]], [[1823.]] odlazi iz rodnog grada na [[Vojna akademija|vojnu akademiju]] u [[Bečko Novo Mjesto]], koju završava [[1830.]] godine. Brzo je napredovao u vojnoj karijeri, počeo je službu kao ''zastavnik'' u pješačkoj pukovniji, u ljetu [[1848.]] već je pukovnik i zapovjednik 37. [[pukovnija|pješačke pukovnije]] u [[Lavov|Lavovu]], s njom opsjeda i osvaja [[Venecija|Mletke]] te slama [[Ujedinjenje Italije|talijansku]] [[austrijsko-talijanski rat 1848. – 1849.|protuaustrijsku pobunu]] odnosno talijanski pokušaj povratka izgubljenog ozemlja<ref name=hvb/> krajem godine. Zbog tih zasluge jurve U 38. godini je [[general bojnik]]om. Od 1849. zapovjednikom je u Petrinji, a od 1850. od 1854. u [[Srijemska Mitrovica|Mitrovici]]. U 46. godini svoga života (1857.) postaje ''podmaršal'', te ga sa ''[[Slavonska vojna krajina|Slavonske vojne granice]]'' premještaju u ''Vrhovno vojno zapovjedništvo'' u [[Graz|Štajerski Gradac]].<ref name=hvb/> Budući da je obolio [[Josip Jelačić]] ([[1858.]]) tadašnji hrvatski [[ban]], car [[Franjo Josip I.]] imenuje ga ''banskim zamjenikom'' i šalje u [[Zagreb]]. Nakon smrti ''bana Jelačića'' poslan je za zapovjednika ''[[Banatski generalat|Banatskog generalata]]'' (sjedište u [[Temišvar|Temišvaru]]). [[1860.]] uz nisku brojnih vojnih odlikovanja koje je dotad dobio, uzdignut je u plemićki red dobivši naslov [[barun|baruna]]. | ||
== Banovanje Josipa Šokčevića == | == Banovanje Josipa Šokčevića == | ||
Inačica od 10. siječanj 2026. u 23:13
| Josip Šokčević | |
|---|---|
| Opći životopisni podatci | |
| Datum rođenja | 7. ožujka 1811. |
| Mjesto rođenja | Vinkovci, Hrvatska |
| Datum smrti | 16. studenog 1896. |
| Mjesto smrti | Beč, Austrija |
| Nadimak | Ban kavalir |
| Titule | barun |
| Opis vojnoga službovanja | |
| Čin | podmaršal |
Josip Šokčević (Vinkovci, 7. ožujka 1811. - Beč 16. studenog 1896.), hrvatski ban, podmaršal, barun. [1]
Životopis
Rođen je u obitelji graničarskih časnika u Vinkovcima. Nakon pučke škole i dva razreda realne gimnazije, 1823. odlazi iz rodnog grada na vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto, koju završava 1830. godine. Brzo je napredovao u vojnoj karijeri, počeo je službu kao zastavnik u pješačkoj pukovniji, u ljetu 1848. već je pukovnik i zapovjednik 37. pješačke pukovnije u Lavovu, s njom opsjeda i osvaja Mletke te slama talijansku protuaustrijsku pobunu odnosno talijanski pokušaj povratka izgubljenog ozemlja[1] krajem godine. Zbog tih zasluge jurve U 38. godini je general bojnikom. Od 1849. zapovjednikom je u Petrinji, a od 1850. od 1854. u Mitrovici. U 46. godini svoga života (1857.) postaje podmaršal, te ga sa Slavonske vojne granice premještaju u Vrhovno vojno zapovjedništvo u Štajerski Gradac.[1] Budući da je obolio Josip Jelačić (1858.) tadašnji hrvatski ban, car Franjo Josip I. imenuje ga banskim zamjenikom i šalje u Zagreb. Nakon smrti bana Jelačića poslan je za zapovjednika Banatskog generalata (sjedište u Temišvaru). 1860. uz nisku brojnih vojnih odlikovanja koje je dotad dobio, uzdignut je u plemićki red dobivši naslov baruna.
Banovanje Josipa Šokčevića
U ljetu ( 1860.) car ga imenuje novim hrvatskim banom, uz preporuke Bosansko-srijemskog biskupa J. J. Strossmayera. Njegova politika u prvim danima odlikuje jačanje hrvatskog jezika u upravi ( koji je prije njega bio njemački). Činovnici su morali učiti hrvatski i prema narodu se ophoditi sa dužnim respektom. Na tragu Carske Listopadske diplome (liberalne po duhu i reformističke ), ban Šokčević saziva Bansku konferenciju od 55 hrvatskih uglednika, koja je trebala dati prijedloge o novom izbornom zakonu za Hrvatsku i preuređenju Habsburške Monarhije. Šokčević dopušta obnovu političkih stranaka. No poslije Veljačkog patenta 1861., kojima se osniva Carevinsko vijeće u Beču i državna upravu ponovo snažno centralizira, s umanjenim ovlastima uspostavljenih zemaljskih sabora, Šokčevića je to razočaralo. Pod njegovim predsjedanjem održavaju se zasjedanja Hrvatskog sabora 1861. i 1865., na kojima sabornici nisu bili jedinstveni kako urediti odnose s Mađarima i Austrijancima, a pojavila se i starčevićanska opcija o samostalnoj Hrvatskoj.
Kao ban zaslužan je za poticanje gospodarskog života, koje je prvo zahvatilo veće gradove - Zagreb, Rijeku, Karlovac, Osijek, Vukovar i Zemun. U njegovom mandatu počinje gradnja glavnih željezničkih pruga. Uz njegovu izdašnu pomoć u Zagrebu je 1864.g. organizirana Prva dalmatinsko-hrvatska-slavonska gospodarska izložba.
Eugen Kvaternik je zajedno s banom Šokčevićem pokušao ustrojiti Hrvatsku pravoslavnu Crkvu radi očuvanja jedinstva hrvatskog naroda, no nije uspio.[2]
Godine 1866. nakon poraza Austrije u ratu s Pruskom i krize Monarhije, dolazi do Austro-Ugarske nagodbe. Hrvatskoj je ostavljeno da se dogovori s Mađarima. Ban Šokčević je držao da je izigran od strane dvora i podnio je ostavku. Dana 27. lipnja 1867. razriješen je banske dužnosti. Već iduće godine je umirovljen, te se povlači se iz političkog i javnog života Hrvatske, potom se seli u Graz, a nakon toga u Beč gdje i umire 1896.
Krajem svibnja 2002. posmrtni ostatci bana Šokčevića preneseni su iz Beča u njegov rodni grad Vinkovce.
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Josip Buljan: Ban Josip Šokčević. Hrvatski vojnik br. 628, 16. travnja 2021. Pristupljeno 10. siječnja 2026.
- ↑ Nacionalna svijest hrvatskih pravoslavaca. Preživjeli unatoč posrbljivanju. Piše Mate Kovačević. Hrvatsko slovo, str. 17, petak, 28. lipnja 2013.
| Političke dužnosti | ||
|---|---|---|
| Prethodnik Ivan Coronini |
Hrvatski ban 1860.–1867. |
Nasljednik Levin Rauch |