Razlika između inačica stranice »Vrci«
m (Bot: Automatska zamjena teksta (-{{Naselje +{{Infookvir naselje)) |
m (bnz) |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
{{Infookvir naselje u BiH | |||
|ime = Vrci | |ime = Vrci | ||
|slika = | |slika = | ||
Trenutačna izmjena od 00:49, 13. travnja 2022.
| Vrci | |
|---|---|
  Vrci | |
| Entitet | Federacija BiH |
| Županija | Hercegovačko-neretvanska županija |
| Općina/Grad | Konjic |
| Zemljopisne koordinate | 43°41′56″N 17°52′23″E / 43.699°N 17.873°E |
| Stanovništvo (2013.) | |
| - ukupno | 109 |
Vrci su naseljeno mjesto u općini Konjic, Federacija Bosne i Hercegovine, BiH.[1]
Zemljopis
Nalaze se na području istočnog Klisa na desnoj obali Neretve, od 1954. Jablaničkog jezera. Kroz selo teče Vrčanski potok koji ljeti presuši. Vrci su siromašni izvorima vode. Malo je šume, a zemljišta pogodnog za strojnom obradom nema pa se za obradu koristilo volove i konji te pred Domovinskim rat freze. [2]
Do Vrca se dolazi od Konjica asfaltnom cestom preko Pokojišta. Put je 15 km. Nakon što u promet bude pušten most Ante Dragića koji se gradi preko Jablaničkog jezera na potezu Čelebići-Zavratnice, put će biti kraći za 5 km.[2]
Naselje pripada župi Obri. Nalazi se na području istočnog Klisa na desnoj obali Jablaničkog jezera omeđeno selima: Lisičići, Donji i Gornji Nevizdraci, Treboje, Strgonice, Grabovci i Hondići, uglavnom muslimanska. Tu je i selo Rajiči. Vrce čine zaseoci: Antin Dolac, Barakovići, Čolopeci, Dol, Grebac, Jezero, Kale, Požanj, Skukrica i Zagaje, koji su naseljeni 100% Hrvatima te Memidžani naseljeni 100% Muslimanima.[2]
Stanovništvo
1991.
Nacionalni sastav stanovništva 1991. godine, bio je sljedeći[3]:
ukupno: 237
- Hrvati - 134
- Muslimani - 103
2013.
Nacionalni sastav stanovništva 2013. godine, bio je sljedeći[1]:
ukupno: 109
- Bošnjaci - 105
- Hrvati - 3
- ostali, neopredijeljeni i nepoznato - 1
Povijest
U srednjem vijeku u Zahumlju, u Crvenoj Hrvatskoj. Hrvatski kralj Bela III. je u interesu Ugarske prepustio 1180. godinu bosanskom banu Kulinu, Donje kraje i Neretvu. Kralj Ludovik I. dopustio je bosanskom banu Stjepanu II. Kotromaniću zauzeti Tropolje, Neretvansku Krajinu i Zahumlje, od kada ti krajevi prestaju biti dio Hrvatske. Župu Neretvu Osmanlije su okupirale 1466. godine. 1537. godine Osmanlije su vojno, upravno i sudski reorganizirali teritorij bivše Kraljevine Bosne. Župa Neretva je izdvojena iz Bosanskog sandžaka i uključena u sastav novoosnovanog Kliškog sandžaka. Od te godine datira naziv Klis, koji obuhvaća područje između desne obale rijeke Neretve, od 1954. Jablaničkog jezera a jugu i planine Bitovinje na sjeveru, te rijeke Kraljuštice na istoku i planine Bokševice na zapadu. U Vrcima ni jedan stanovnik nikad nije prešao na islam. Vrci su bili u župi Bosanskoj Neretvi. U njoj su stanovali pripadnici Katoličke Crkve i Crkve bosanske (bogumili ili patareni), a u župama Hercegovačka Neretva, Kom i Zagorje pripadnici Crkve bosanske. Na prvom popisu stanovništva Bosanskog sandžaka 1469. i prvom popisu stanovništva Hercegovačkog sandžaka 1477. nije zabilježen ni jedan pripadnik islamske vjere. Od 1878. do 1918. su u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. Od 1918. do 1941. u Državi Slovenaca, Hrvata i Srba (1918.-1921.), Državi Srba, Hrvata i Slovenaca (1921.-1929.) i Kraljevini Jugoslaviji (1929.- 1941.) u čijem sastavu je bila Banovina Hrvatska od 1939. godine. Od 1941. do 1945. su u sastavu Nezavisne Države Hrvatske. Od 1945. do 1990. godine u BiH, sastavu komunističke Demokratske Federativne Jugoslavije (1945.), Federativne narodne republike Jugoslavije (1945.-1963.) odnosno NR BiH i Socijalističke federativne republike Jugoslavije (1963.-1990.) odnosno SR BiH. Od 1990. do 1995. godine Vrci su pretrpili zbog velikobošnjačko-muslimanske agresije. Ostali su bez svojih stanovnika, koji su pobijeni i prognani. Selo je ostalo bez svojih stanovnika u Daytonskoj tvorevini BiH. 14. travnja 1993. bio je opći napad muslimanske Armije RBiH na hrvatski narod općine Konjic. Nisu bila pošteđena ni hrvatska sela u Klisu. Obujam i planiranost zločina pokazuju obrise genocida. Vrce su muslimani nakon agresije etnički očistili 193. godine. Pripadnici muslimanske Armije RBiH uz mudžahedinsko pojačanje 22. travnja 1993. počinili su ratni zločin. Ubili su troje starijih seljana nakon povratka iz neuspješnog živog štita prema pripadnicima HVO-a u zaseoku Dol. Istoga dana u Gornjim Nevizdracima muslimanski agresori ubili su jednog hrvatskog i dvoje srpskih civila, svi starci. Tijela su im pokopana naknadno, nakon ekshumacija. 22. travnja jedinice muslimanske Armije RBiH počinile su pokolj hrvatskih civila.[4] U neravnopravnoj i grčevitoj borbi za svoje, svojih obitelji i svog hrvatskog naroda živote u selu Vrci pripadnici muslimanske Armije RBiH i mudžahedini okrutno su u rovu ubili hrvatske vojnike svibnja 1993. Još neke hrvatske civile, prognanike iz Sarajeva i Konjica ubili su granatom, druge kao logoraše u logoru u Donjoj Jablanici pod muslimanskom upravom, treće na prisilnom radu u Orahovici. Na Vrcima su pripadnici muslimanske Armije RBiH minirali 6 kuća, zapalili 10 kuća i devastirali 26 kuća dok su samo 3 ostale sposobne za stanovanje. Opljačkali su sve pokućstvo, poljoprivrednu mehanizaciju, lovačko oružje, stoku i automobile.O muslimanskoj nehumanosti i urođenoj prijevari svjedoči napad na prvi i posljednji konvoj upućen u Vrce s humanitarnom pomoći, te evakuacije ranjenih i bolesnih hrvatskih civila i vojnika iz Vrca. Taj humanitarni konvoj je dogovorom generala Milivoja Petkovića i generala Sefera Halilovića u Vrce krenuo iz Jablanice preko Kostajnice i Gornjih Nevizdraka 4. svibnja 1993. godine pod zapovjedništvom pukovnika dr. Tugomira Gverića. Unatoč dogovoru i pratnji UNPROFOR–a, vojnih promatrača i mješovitog povjerenstva muslimanske Armije RBiH i HVO-a sudionici konvoja hrvatske nacionalnosti višesatno su maltretirani na punktovima muslimanske Armije RBiH. Zbog minirane ceste i napada snajperima i PAM–ovima, konvoj je vraćen iz Gornjih Nevizdraka ne izvršivši svoju humanu zadaću. Odgovorni s muslimanske strane, dr. Safet Ćibo i Vehbija Karić, nikada nisu kažnjeni zbog žrtava prouzročenih nedolaskom konvoja na Vrce. Nakon što je ponestalo sredstava za obranu i hrane 43 pripadnika HVO-a i 153 hrvatska civila sa Vrca predali su se pripadnicima muslimanske Armije RBiH brigade Neretvica 26. svibnja 1993. u skladu s dogovorom zapovjednika Hasana Hakalovića i Ilije Kaleba. Sluteći što će biti, jedan Hrvat nije se htio predati, već je spas preplivavanjem Nevizdračkog zaliva Jablaničkog jezera našao u Donjim Nevizdracima. Muslimanski zapovjednik Hakalović je pogazio dogovor o odlasku vojnika i civila s Vrca na prostore pod nadzorom HVOa u Klisu. Čim su vojnici HVO iz Vrca razoružani u Boždarevićima, zatvoreni su u kuću sestara Turić, a civili u hrvatskim kućama u Gornjim Višnjevicama a sve u cilju zaštite sela od granatiranja. Odmah nakon predaje uslijedilo je pljačkanje, devastiranje i paljene hrvatske imovine koja do tada nije bila uništena. Premda je Safet Ćibo nagovarao vojnike HVO s Vrca da pristupe muslimanskoj Armiji RBiH, nisu joj htjeli pristupiti, pa su 17. lipnja 1993. prebačeni su u logor Športska dvorana u Konjic gdje su bili do 19. listopada 1993. godine. Drugi su 18. lipnja 1993. u logor muslimanske Armije RBiH u OŠ Ramski partizanski odred Parsovići, pa potom u ljekarnu i kuću Jake Tomića u Buturović Polju te Muzej socijalističke revolucije Bitka za ranjenike u Jablanici gdje su bili do 1. ožujka 1994. godine. Predaju vojnika HVO-a s Vrca, vojnici Zulfikara Ali Špage Zuke ucjenjivali su ubojstvom nekoliko hrvatskih civila. Za to su se služili živim štitom prema pripadnicima HVO-a. Devet dana prijepredaje muslimanskim osvajačima rodilo se jedno hrvatsko dijete. To je bilo kao posljednje hrvatsko dijete rođeno u Vrcima u 20. stoljeću, a danas živi poput brojnih drugih hrvatskih obitelji živi u Švedskoj. Glavni zapovjednici muslimanskih postrojbi koje su političkim blagoslovom Izetbegovićevog predsjednika Ratnog Predsjedništva Konjica, Jablanice i Prozora dr. Safeta Ćibe napadale, ubijale i pljačkale Hrvate i njihovu imovinu u selu Vrci su zapovjednik brigade Neretvica Hasan Hakalović, zapovjednik 4. muslimanske lake brigade konjički imam Nezim ef. Halilović Muderiss i zapovjednik specijalne postrojbe Zulfikar Zulfikar Ali Špago Zuka. Za počinjenu agresiju, genocid i ratne zločine na hrvatski narod na Vrcima još nitko nije sudski odgovarao. Hrvati iz Vrca koji su bili zatočeni u logorima Armije RBiH su logor u hrvatskim kućama u Gornjim Višnjevicama Logoraše nije nikada nitko od predstavnika Međunarodnog odbora Crvenog križa posjetio. Bilo je dogovoreno da se zarobljenici iz Gornjih Višnjevica, i vojnici i civili zamijene za zarobljene muslimanske civile iz Gorice zatvorene u Buturović Polju. Prijevarom i nesposobnošću muslimanski su zarobljenici pušteni, a hrvatski nisu. Od 27. svibnja 1993. pa do izlaska civila za novac uz pomoć pripadnika muslimanske Armije RBiH preko minskih polja bila je onemogućena sloboda kretanja. Jedni hrvatski civili su novcem do slobode došli izlaskom u Kućane u općini Rama, a drugi iz Konjica na Zabrđe i Zaslivlje. Nažalost nekoliko je Hrvata tako smrtno stradalo 23. siječnja 1994. na minskom polju kod Konjica. Neki od poginulih bili su malodobni. Civili u logorima stalno su oskudijevali u hrani, obući i odjeći dok su žene logoraša u kući sestara Turić morale logorašima pripremati hranu. Hrvati iz Vrca bili su zatočeni u zloglasnom logoru Športska dvorana na Musali u Konjicu, poznatom po metodama zlostavljanja, broju logoraša i vremenu postojanja. Već 10. svibnja 1992. to je postao logor, prvo za Srbe, a od 15. travnja 1993. i Hrvate. Logor su osnovali najviši muslimanski politički i vojni predstavnici predvođeni predsjednikom muslimanske SDA i nelegalnim predsjedavajućim Predsjedništva RBiH Alijom Izetbegovićem. Svi zarobljenici prethodno su bili zatočeni u OŠ Treći mart, a zatim u PS Konjic gdje su ispitivani te tjelesno i psihički zlostavljani. Hrvate su još bili zatočili u logoru OŠ Ramski partizanski odred Parsovići, logoru Poljoprivredna ljekarna u Buturović Polju, u logoru u kući hrvatskog civila u Buturović Polju, logoru Muzej socijalističke revolucije "Bitka za ranjenike" Jablanica. Zarobljeni Hrvati bili su prisiljeni nositi hranu i streljivo pripadnicima muslimanske Armije RBiH na položaje prema pripadnicima HVO-a na Čelinskoj planini i kopati rovove. Kad su neki zarobljenici uspjeli pobjeći na prostor pod nadzorom HVO-a u Rami, ostali logoraši su bili premlaćeni. Dio Hrvata od daljnjeg boravka i zlostavljanja u logorima spasili su se prelaskom u muslimansku Armiju RBiH, iz koje su pobjegli ljeta 1993. godine. Neki su se civili poslije rata vratili, a većina nisu htjeli pristati na milostinju u vidu povratka u devastirane doomve, nego su radije izabrali nesiguran odlazak iz Gornjih Višnjevica u južnu i zapadnu Hercegovinu, Hrvatsku, te europske i prekooceanske zemlje. [2]
Od 1244. do 1820. godine pripadali su župi Neretvi. Župa Neretva se prvo prostirala područjem Zahumlja, kasnije Podgorja. Vrci su od 1820. do 1919. pripadali župi Podhumu i do 1954. župi Ostrošcu, a nakon toga župi Obrima. U Vrcima je bio franjevački samostan i crkva sv. Mihovila. Zapise o njemu ostavio je fra Marijan Bogdanović u Ljetopisu Kreševskog samostana. Izvorni Vrci bili su u zaselku Jezeru.[2]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 2.2. Stanovništvo prema etničkoj/nacionalnoj pripadnosti i spolu, po naseljenim mjestima, popis.gov.ba, preuzeto 11. kolovoza 2019.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Vrci -Klis/Konjic 1. listopada 2010. Podatci su iz knjige Zvonke Dragića Gorka vremena hrvatskoga naroda Konjica, Klisa, Župe i Bjelimića i knjige u pripremi radnoga naslova Vrci: jučer, danas, sutra (pristupljeno 3. prosinca 2018.)
- ↑ Nacionalni sastav stanovništva - Rezultati za republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991., Državni zavod za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1993.
- ↑ Kamenjar.com POPIS RATNIH ZLOČINA i OSUMNJIČENIH ZLOČINACA tzv Armije BiH nad Hrvatima Konjica i Jablanice koji nikad nisu PROCESUIRANI 20. srpnja 2013. (pristupljeno 6. veljače 2020.)
Vanjske poveznice
Nedovršeni članak Vrci koji govori o naselju u Bosni i Hercegovini treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima uređivanja Hrvatske internetske enciklopedije.
| |||||