Luis Barragán

1. PREUSMJERI Predložak:Infookvir likovni umjetnik

Ramiro Luis Barragán Morfin (Guadalajara (Jalisco), 9. ožujka 1902. – Ciudad de Mexico, 22. studenog 1988.) je bio samouki meksički arhitekt koji je postao jedan od vodećih arhitekata na svijetu; dobitnik prestižne Pritzkerove nagrade za arhitekturu 1980. godine zbog "svoje opredjeljenosti za arhitekturu kao uzvišeni čin pjesničke mašte. On je stvorio vrtove, trgove i fontane nezaboravne ljepote, metafizičke krajolike za meditaciju i druženja".

Ulična strana kuće Luisa Barragana u gradu Meksiku

Životopis

Kuća Giraldi iznutra (1977.)

"Satelitski tornjevi" u predgrađu grada Meksika (1958.)

Fontana u vrtu kuće avenije Fuentes, grad Meksiko (1950.)

Luis Barragán je rođen u Guadalajari gdje je studirao na školi Escuela Libre de Ingenieros i diplomirao kao inženjer 1925. god. Njegove arhitektonske vještine su potpuno samouke. 1920-ih je opsesivno putovao Španjolskom i Francuskom, te je u Parizu prisustvovao nekim predavanjima Le Corbusiera. Potom je u Maroku proučavao bogatu baštinu sjevernoafričke arhitekture (npr. Ait Ben Haddou), u kojoj je prepoznao konstrukcijske sličnosti sa srednjoameričkom pretkolumbovskom arhitekturom.

Koncem 1920-ih pristupio je pokretu Escuela Tapatía u Guadalajari koji se zalagao za strogo pridržavanje regionalnih tradicija u arhitekturi. God. 1936. premjestio je svoju arhitektonsku praksu u Ciudad de Mexico gdje je 1946. godine izgradio svoj slavni studio Casa Luis Barragán, koji je upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Amerikama 2004. godine.

Njegov rad se naziva minimalističkim, ali je ipak raskošan bojama i teksturama. Čiste plohe, bilo da su zidovi od štukatura, adobea, drva, ili čak vode, su njegovi kompozicijski elemenati, a sve u interakciji s prirodom. Naime, on je sam sebe najradije nazivao pejzažnim arhitektom.

„Vjerujem da bi arhitekti trebali dizajnirati vrtove koji će se koristiti koliko i kuća koju grade, kako bi razvili osjećaj za ljepotu, ukus i sklonost prema likovnoj umjetnosti i drugim duhovnim vrijednostima ... Svako djelo arhitekture koja ne ne izražava spokoj je pogreška”

(Muriel Emanuel, Contemporary Architects, St. Martins Press, 1980.)

Time je želio reći, prema Andrésu Casillasu koji je radio s Barraganom, kako građevine ne bi trebale biti "strojevi za obitavanje", što su zastupali funkcionalisti, nego trebaju težiti da budu "emocionalna arhitektura". te je primivši Prickerovu nagradu 1980. godine izjavio:

„Nemoguće je razumjeti umjetnost i njezinu slavnu povijest bez buđenja vjerske duhovnosti i mitskih korijena koji nas dovode do same biti umjetničkog fenomena. Bez jedne ili druge ne ​​bi bilo egipatskih piramida, niti onih drevnog Meksika. Da li bi postojali grčki hramovi i gotičke katedrale?”

([1])

To je postizao uporabom prirodnih materijala (lokalnog vulkansko kamena, drveta, i sl.) u velikim i snažnim plohama, često kontrasnih boja, koje je kombinirao kreativnom uporabom prirodnog svjetla. Barragán je duboko utjecao na ne samo na tri generacije meksičkih arhitekata, nego i na mnoge druge u cijelom svijetu.

Znamenita djela

• Casa Luis Barragán, Ciudad de Mexico (1946.–48.)
• Jardines del Pedregal, okrug grada Meksika (1945.–53.)
• Kuće na aveniji Fuentes, Ciudad de Mexico (1949.–50.), u suradnji s Maxom Cettom
• Kapela Tlalpan, Tlalpan, Ciudad de Mexico (1954.–60.)
• Kuća Gálvez, Ciudad de Mexico (1955.)
• Las Arboledas, sjeverno od grada Meksika (1955.–1961.)
• Jardines del Bosque, okrug Guadalajare (1955.–58.)
• Torres de Satélite, Ciudad de Mexico (1957.–58.), u suradnji s kiparom (Mathiasom Goeritzom)
• Cuadra San Cristóbal, Los Clubes, Ciudad de Mexico (1966.–68.)
• Kuća Gilardi, Ciudad de Mexico (1975.–77.)

Vanjske poveznice

• Službena stranica Zaklade Barragan
• Luis Barragán na greatbuildings.com