Razlika između inačica stranice »Sihote-Alinj«

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži
m (no summary specified)
m (bny)
 
Redak 1: Redak 1:
<!--'''Sihote-Alinj'''-->{{UNESCO-svjetska baština
{{UNESCO-svjetska baština
|ime mjesta = Središnji Sihote-Alinj
|ime mjesta = Središnji Sihote-Alinj
|slika = Sopka in south Sikhote-Alin.JPG
|slika = Sopka in south Sikhote-Alin.JPG

Trenutačna izmjena od 02:28, 14. travnja 2022.

  1. PREUSMJERI Predložak:UNESCO – svjetska baština
Smještaj Sihote-Alnja u Rusiji
Planina Holodilnik

Sihote-Alinj (ruski: Сихотэ́-Али́нь) je planinski vijenac u ruskim oblastima Primorski kraj i Habarovski kraj, koji se proteže oko 900 km do sjeveroistočne ruske pacifičke luke u Japanskom moru, Vladivostoka. Najviše planine su Tordoki Jani koja ima visinu od 2077 metara i Ko (2003 m) u Habarovskom kraju, te Anik (1933 m) u Primorskom kraju.

Ovo područje je jedno od najneobičnijih područja umjerene klime na svijetu. Tu se žive uobičajene životinje koje obitavaju u tajgama poput sobova (Rangifer tarandus), vukova i mrkih medvjeda (Ursus arctos lasiotus), uz tropske vrste kao što je amurski leopard (Panthera pardus orientalis), sibirski tigar (Panthera tigris altaica), kineska patka (Mergus squamatus), Blakinstonova sova ribarica (Bubo blakistoni) i azijski crni medvjed (Ursus thibetanus). Najstarije drvo je tisuću godina stara Japanska tisa (Taxus cuspidata).

Sihote-Alinj je prvi sustavno istražio i opisao ruski istraživač i pisac, Vladimir Arsenijev, 1910-ih i 1920-ih, koji je svoje avanture opisao u nekoliko knjiga, između ostalih i Dersu Uzala (1923.) koju je u uspješan film ekranizirao Akira Kurosava 1975. godine.

Park prirode Sihote-Alinj je osnovan 1935. godine upravo kako bi se sačuvala njegova jedinstvena bioraznolikost i ima veličinu od 4.033.000 hektara od čega središnji kopneni dio ima 3.985 hektara. Od 2001. godine, njegovih 1.553.928 hekatara je upisano na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji zbog svoje važnosti "u očuvanju ugroženih životinja tropskog pojasa koje žive zajedno s onima iz tajgi"[1].

Izvori

  1. ↑ http://whc.unesco.org/en/list/766

Vanjske poveznice


v • r • u
Svjetska baština Ruske Federacije
Flag of UNESCO.svgEuropa
Kulturna dobra (18)
Povijesni i arheološki kompleks Bolğara (2014.) • Povijesno središte i citadela Derbenta (2003.) • Ferapontov manastir (2000.) • Povijesno središte Jaroslavlja (2005.) • Kazanski kremlj (2000.) • Crkva Uzašašća u Kolomenskoju (1994.) • Crkve otoka Kiži na Onješkom jezeru (1990.) • Kurska prevlaka1) (2000.) • Moskovski kremlj i Crveni trg (1990.) • Novodjevičanski manastir u Moskvi (2004.) • Povijesno središte Velikog Novgoroda s Kremljem i Katedralom sv. Sofije (1992.) • Crkve Pskovske škole arhitekture (2019.) • Povijesno središte Sankt-Peterburga s pripadajućim spomenicima; Palače i parkovi grada Puškina (Carsko selo) (1990.) • Solovecki otoci (1992.) • Struveov luk 2) (2005.) • Katedrala Uznesenja i samostan na gradu-otoku Svijažsku (2017.) • Trojice-Sergijeva lavra (1993.) • Bijeli spomenici Vladimir-Suzdalja (1992.)
Prirodna dobra (2)
Komijske prašume (1995.) • Zapadni Kavkaz (1999.)
Ruska zastava
Azija
Prirodna dobra (9)
Zlatno Altajsko gorje (1988.) • Bajkalsko jezero (1996.) • Krajolici Daurije3) (2017.) • Vulkansko područje parka prirode na Kamčatki (1996.) • Visoravan Putorana (2010.) • Park prirode Sihote-Alinj i Nacionalni park Bikin (2001.) • Park prirode Stupovi Lene (2012.) • Bazen zatvorenenog sliva Uvs-Nuur3) (2003.) • Rezervat prirode Vrangelov otok (2004.)
Nematerijalna svjetska baština (2)
Usmena tradicija i kulturni prostor Semeiskie (2008.) • Olonkho herojski ep naroda Jakuta (2008.)

1) Zajednička svjetska baština Litve i Rusije  2) Zajednička svjetska baština deset zemalja (Norveška, Švedska, Finska, Estonija, Latvija, Litva, Rusija, Bjelorusija, Ukrajina, Moldavija)  3) Zajednička svjetska baština Mongolije i Rusije 

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Sihote-Alinj&oldid=481318"