Tihomil Rađa

Tihomil Rađa (Sinj, 2. ožujka 1928. − Sion, 19. ožujka 2002.) - hrvatski novinar, publicist, ekonomist, književni kritičar i političar.

Životopis

Rodio se je u Sinju. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u rodnom gradu. Uspostavu NDH Tihomil je dočekao kao trinaestogodišnji učenik, pristupivši naivno i idealistički Ustaškoj mladeži. Komunisti su ga zbog toga kao šesnaestogodišnjaka osudili na desetogodišnju robiju. Kazna mu je preinačena u 8 godina, a izdržavao ju je u Lepoglavi i Staroj Gradiški, gdje je bio sadistički mučen. Teško oboljevši nakon više od 7 godina robijanja izlazi na ono što neki političari u Hrvatskoj i danas nazivaju slobodom, ali ona to nije bila, jer režim je Tihomila i na studiju prava kinjio gdje god je mogao, poglavito tijekom boravka u Sinju, gdje ga je stigma „reakcionara“ pratila na svakom koraku, kod nekih i donedavna. Stoga je pobjegao u Austriju. Dobivši mršavu stipendiju odlazi na studij u Švicarsku, gdje da bi preživio ipak mora kulučiti kao građevski radnik u alpskim visinama. Završio je studij političke ekonomije u Fribourgu, gdje je i doktorirao (tezom Les Critères des Investissements et l'Experience Yougoslave d'Apres-Guerre, 1965.), a dio toga odradio je i na glasovitoj londonskoj School of Economics.

Veći dio života proveo je kao politički emigrant u Švicarskoj. Doktorirao političke znanosti u Fribourgu. Ekonomist u Fédération Horlogère Suisse (1965. – 1993.). Pisao za Financial Times u Londonu i njemački Frankfurter Allgemeine Zeitung. Utemeljitelj londonske Nove Hrvatske, osnivač Poruke slobodne Hrvatske, glavni urednik Slobodnoga doma (1988. – 1990.). Surađivao je i u drugim listovima hrvatske političke emigracije poput Hrvatske revije.

Uspješno kretao u ekonomiji, politici i literaturi, pokazujući veliku znatiželju, snažnu moć zapažanja i izbrušen stil lijepoga hrvatskoga jezika. Izvrsno poznavajući ekonomske teme, znanstveno je opovrgavao česte inozemne tvrdnje, ničim potvrđene, o t.zv. jugoslavenskom „privrednom čudu“. Rađa je temeljem činjenica pokazao da je „jugo-država do kraja nesposobna rješavati krupne gospodarske probleme“, i to osnažuje pomanjkanjem financijskih sredstava, povećanjem svakojakih poreza i davanja, sukobima oko deviza, golemom birokracijom i zaustavljanjem iseljavanja u gastarbajterske zemlje. Osvrćući se na najpropulzivniju granu hrvatskoga gospodarstva, turizam, Rađa uočava njegove slabosti kao „betoniranje“ obale, slab prometni priključak na inozemstvo, igranje na kartu „kruha i igara“ bez domaćih kulturnih sadržaja i jasno davanje prednosti „političkom turizmu“, u kojemu sudjeluju partijski moćnici. Kritizirao je američku političku sljepoću zbog njezine beskritične financijske i vojne pomoći komunističkoj Jugoslaviji. Na to je zaključio: „Amerikanci pak kao da ne vide da se Jugoslavija danas nalazi ondje gdje je bila krajem četrdesetih godina (...) To nije politika, nego srljanje u maglu, a svakako je zločinstvo naoružavati do zubiju jednu diktatorsku i skroz nesigurnu partiju koja će tim oružjem i dalje ugnjetavati ljude i narode, da bi ga konačno uperila protiv same Amerike“; SAD su SFRJ dostavile samo 1978. najsuvremenije oružje u vrijednosti od jedne milijarde i 400 tisuća milijuna dolara. I to i sva ina američka pomoć, nije spasila Jugoslaviju, politički projekt koji je od početka bio osuđen na propast.

Prepoznao je sebeljublje i umišljenost jugoslavenske vanjske politike, koja je bila napuhana, jer se Beograd zamjerio „svemu i svakome, a najviše neposrednim susjedima", što se pokazalo proročanski točnim, jer Jugoslaviji kad se raspadala nitko nije pomogao, nego štoviše, bilo je obratno, odnemogao joj je.

Pisanjem u emigrantskom tisku radio je na povezivanju svih slojeva hrvatske emigracije, posvješćivanje iseljenika, jer u domovini nije bilo „jednog općenarodnog vodstva“, zbog čega je zadaća demokratske emigracije bila biti „neka vrsta katalizatora ili posrednika“ među različitim skupinama i društvenim slojevima domovine i iseljeništva, pri čemu je valjalo analizirati slabosti zajedničkoga neprijatelja, koji se nalazio u Savezu komunista sa svim njegovim ničim zasluženim povlasticama. Rađa je prepoznavao neslogu hrvatskih emigrantskih i domovinskih pokreta, jer su mnogi ondašnji hrvatski pokreti i stranke u domovini i emigraciji patili od isključivosti. Premda je domovina praktično bila pod okupacijom, nedostajalo je sloge među Hrvatima glede glavnih ciljeva svoje politike.

Prepoznao je važnost da Hrvati ne misle samo na sebe, nego i na druge potlačene narode. Isticao je da Hrvati ne smiju voditi „sebičnu“ politiku za svoje osamostaljenje, nego da moraju isto tražiti i za ostale narode u Jugoslaviji, što su neki politički analfabeti u izbjeglištvu krivo shvatili kao „jugoslavenstvo“.

U književnoj kritici skrenuo je pozornost na činjenicu u članku Putokazi hrvatske uzničke književnosti da je u Jugoslaviji rekordan broj političkih zatvorenika, a istovremeno je takva nesloboda govorad da je manjak svake mogućnosti da se njihove sudbine odraze u književnim djelima. Tek tu i tamo pojavili su se autori sa zapisima i romanima o robiji (Jozo Vrbić, Mladen Bošnjak, Mirko Vidović, Vesna Biga), što je premalo. Pisao je i o hrvatskim književnicima koji su bili u nemilosti režima i onima koji su djelima (ne)uvijeno kritizirali jugorežim kao što su Dubravko Horvatić, Zvonimir Majdak, Petar Šegedin, Ranko Marinković, Antun Šoljan (bio metom napada pjesnika Gorana Babića u udbaškom Oku, a Babić je, kao što je znano, već na početku Domovinskoga rata pobjegao u Beograd, gdje i danas djeluje kao pristaša velikosrpske ideologije), Pavao Pavličić, Ivan Supek (za kojeg tvrdi da zaslužuje Nobelovu nagradu za mir), Nedjeljka Luetić Tijan, fra Predrag Kordić i dr.

Obnašao je visoke dužnosti u HSS-u u inozemstvu i domovini, sudjelujući u demokratskim promjenama početkom 1990-ih. Nakon povratka u domovinu nastavio je s publicističkim radom kao kolumnist Nedjeljne Dalmacije i Vijenca. Pisao je priloge s područja ekonomije i politike te književne kritike i prikaze. Uredio je ove kulturno-političke knjige, sabrane radove većinom s istoimenih simpozija:

• Hrvatski razgovori o slobodi (suurednik), Barcelona, 1972.

• Hrvatska seljačka stranka u službi hrvatskog naroda, Toronto, 1987.

• Radićeva politička baština i budućnost Hrvatske, Bruxelles, 1988.

• Hrvatska seljačka stranka, što je, što nudi, kome se obraća, (priredio s V.Orikinom), Bern, 1990.

Izvori

 

Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Matice hrvatske (http://www.matica.hr/).  Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Matica hrvatska.

Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.

Vanjske poveznice

• Enciklopedija.hr
• Dr. Tihomil Rađa u Hrvati.ch

Nedovršeni članak Tihomil Rađa koji govori o osobi treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima uređivanja Hrvatske internetske enciklopedije.