More actions
Bot: Automatski unos stranica |
m bmz |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
Neomarksizam''' je naziv za teoretske pristupe kojima se od 1950.-ih do 1970.-ih godina nastojalo dopuniti i unaprijediti [[Marksizam|marksističku]] misao, povezivanjem s doprinosima iz drugih intelektualnih tradicija - od onih koje su razvijali [[Sigmund Freud|frojdovski]] [[Psihoanaliza|psihoanalitičari]], do teorija koje su nakon Marxove smrti razvijali sociolozi, ekonomisti i drugi. Ta su nastojanja u prvom redu povezana s tzv. [[Frankfurtska škola|Frankfurtskom školom]],<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.sociologyguide.com/neo-marxism/index.php|title=Neo -Marxism|author=|date=2018|work=|language=engleski|publisher=Sociology.Guide.com|accessdate=8. svibnja 2019.}}</ref> tj. marksističkim misliocima koji su u vrijeme početka [[Nacionalsocijalizam|nacističke]] vladavine našli utočiše na univerzitetima u Sjedinjenim Američkim Državama, da bi vrhunac svjetskog ugleda i intelektualnog utjecaja taj neomarksistički krug dostigao nakon povratka u Njemačku 1960.-ih godina. | |||
Prema A. Aratu, o nastanku neomarksizma govorimo kada njemački marksistički filozofi [[Max Horkheimer]] i [[Theodor Adorno]] početkom 1940.-ih godina definitivno odbacuju sagledavanje [[Sovjetski Savez|sovjetske]] verzije socijalizma i u toj zemlji službene varijante marksističke misli kao jedine moguće i prihvatljive, te odustaju od među marksistima tog doba općeprihvaćenog sagledavanja nadmoći neumoljivih "prirodnih" (materijalnih) procesa nad voljnom aktivnošću ljudi i društva, fetišiziranja planiranja u vođenju društvom, te od davanja (pre)velikog značaja državnoj vlasti kao najpogodnijem instrumentu upravljanja napretkom društva. Međutim, primjećuje A. Arato, i njih dvojica, a i drugi autori Frankfurtske škole su izbjegli napisati djelo u kojem bi na cjelovit i otvoreni način iznijeli kritiku socijalizma kakav je realno postojao u zemljama [[Varšavski ugovor|Istočnog bloka]] - jedini izuzetak od tog neomarksističkog suzdržavanja da se otvoreno pozabave stvarnošću realnih socijalističkih društava (koja ih je tema, očito, i te kako interesirala) je knjiga Maxa Horkheimera ''Soviet Marxism: A Critical Analysis'' iz 1958. godine.<ref>{{Citiranje knjige|title=From Neo-Marxism to Democratic Theory: Essays on the Critical Theory of Soviet-type Societies: Essays on the Critical Theory of Soviet-type Societies, poglavlje 1, The Autoritarian Socialism and the Frankfurt School|author=Andrew Arato|authorlink=|coauthors=|origdate=16. rujan 2016.|date=|chapter=|chapterurl=|editor=|url=|format=|edition=Routledge|language=engleski|pages=|publisher=|location=|others=|quote=|accessdate=9. svibnja 2019.|isbn=|id=}}</ref> | Prema A. Aratu, o nastanku neomarksizma govorimo kada njemački marksistički filozofi [[Max Horkheimer]] i [[Theodor Adorno]] početkom 1940.-ih godina definitivno odbacuju sagledavanje [[Sovjetski Savez|sovjetske]] verzije socijalizma i u toj zemlji službene varijante marksističke misli kao jedine moguće i prihvatljive, te odustaju od među marksistima tog doba općeprihvaćenog sagledavanja nadmoći neumoljivih "prirodnih" (materijalnih) procesa nad voljnom aktivnošću ljudi i društva, fetišiziranja planiranja u vođenju društvom, te od davanja (pre)velikog značaja državnoj vlasti kao najpogodnijem instrumentu upravljanja napretkom društva. Međutim, primjećuje A. Arato, i njih dvojica, a i drugi autori Frankfurtske škole su izbjegli napisati djelo u kojem bi na cjelovit i otvoreni način iznijeli kritiku socijalizma kakav je realno postojao u zemljama [[Varšavski ugovor|Istočnog bloka]] - jedini izuzetak od tog neomarksističkog suzdržavanja da se otvoreno pozabave stvarnošću realnih socijalističkih društava (koja ih je tema, očito, i te kako interesirala) je knjiga Maxa Horkheimera ''Soviet Marxism: A Critical Analysis'' iz 1958. godine.<ref>{{Citiranje knjige|title=From Neo-Marxism to Democratic Theory: Essays on the Critical Theory of Soviet-type Societies: Essays on the Critical Theory of Soviet-type Societies, poglavlje 1, The Autoritarian Socialism and the Frankfurt School|author=Andrew Arato|authorlink=|coauthors=|origdate=16. rujan 2016.|date=|chapter=|chapterurl=|editor=|url=|format=|edition=Routledge|language=engleski|pages=|publisher=|location=|others=|quote=|accessdate=9. svibnja 2019.|isbn=|id=}}</ref> | ||
Posljednja izmjena od 20. ožujak 2022. u 08:23
Neomarksizam je naziv za teoretske pristupe kojima se od 1950.-ih do 1970.-ih godina nastojalo dopuniti i unaprijediti marksističku misao, povezivanjem s doprinosima iz drugih intelektualnih tradicija - od onih koje su razvijali frojdovski psihoanalitičari, do teorija koje su nakon Marxove smrti razvijali sociolozi, ekonomisti i drugi. Ta su nastojanja u prvom redu povezana s tzv. Frankfurtskom školom,[1] tj. marksističkim misliocima koji su u vrijeme početka nacističke vladavine našli utočiše na univerzitetima u Sjedinjenim Američkim Državama, da bi vrhunac svjetskog ugleda i intelektualnog utjecaja taj neomarksistički krug dostigao nakon povratka u Njemačku 1960.-ih godina.
Prema A. Aratu, o nastanku neomarksizma govorimo kada njemački marksistički filozofi Max Horkheimer i Theodor Adorno početkom 1940.-ih godina definitivno odbacuju sagledavanje sovjetske verzije socijalizma i u toj zemlji službene varijante marksističke misli kao jedine moguće i prihvatljive, te odustaju od među marksistima tog doba općeprihvaćenog sagledavanja nadmoći neumoljivih "prirodnih" (materijalnih) procesa nad voljnom aktivnošću ljudi i društva, fetišiziranja planiranja u vođenju društvom, te od davanja (pre)velikog značaja državnoj vlasti kao najpogodnijem instrumentu upravljanja napretkom društva. Međutim, primjećuje A. Arato, i njih dvojica, a i drugi autori Frankfurtske škole su izbjegli napisati djelo u kojem bi na cjelovit i otvoreni način iznijeli kritiku socijalizma kakav je realno postojao u zemljama Istočnog bloka - jedini izuzetak od tog neomarksističkog suzdržavanja da se otvoreno pozabave stvarnošću realnih socijalističkih društava (koja ih je tema, očito, i te kako interesirala) je knjiga Maxa Horkheimera Soviet Marxism: A Critical Analysis iz 1958. godine.[2]
Neomarksistički mislioci i nadalje smatraju kako je akumulacija kapitala jedino moguća putem iskorištavanja čovjeka nad čovjekom - bilo iskorištavanje potlačenih slojeva stanovništva, bilo iskorištavanja potlačenih dijelova svijeta. Oni sagledavaju da se kapital stečen ekonomskim izrabljivanjem ne investira u stvaranje novih vrijednosti, nego se zapravo troši na učvršćivanje dominatnog položaja eksploatatora - klase kapitalista i neokolonijalističkih zemalja današnjice; te su u vrijeme vrhunca Frankfurtske škole 1960.-ih godina dokazivali da se izrabljeni Trećeg svijeta nikad neće i ne može razviti u kapitalističkom svijetu, jer je za opstanak kapitalizma neophodno da ti narodi ostanu siromašni; te da čak i kapitalističke klase u zemljama Trećeg svijeta jedino služe tome da - uz zaradu za pripadnike tih kapitalističkih klasa u siromašnim zemljama - maksimiziraju izrabljivanje svojih zemalja, odakle se višak vrijednosti prenosi kapitalističkim klasama bogatih zemalja.[3]
Vodeći neomarksistički autori su Erik Olin Wright, koji je povezao marsističku misao sa sociološkom misli Maxa Webera; filozofi i sociolozi Jürgen Habermas[4] i Max Horkheimer; njemački muzikolog i sociolog Theodor Adorno; ekonomisti Ernest Mandel, Baran i Paul Sweezy koji su pisali u The Review of Radical Political Economy; te psiholozi Herbert Marcuse i Erich Fromm.[5]
Neki neomarksisti su pokušali iz marksizma isključiti ateizam kao nužni element, razvijajući tzv. kršćanski komunizam.[6]
S vremenom su doprinosi neomarksizma i za njim slijedećeg postmarksizma obuhvaćeni u pokret nove ljevice.[7] [8]
Izvori
- ↑ "Neo -Marxism" (engl.). Sociology.Guide.com. 2018. https://www.sociologyguide.com/neo-marxism/index.php Pristupljeno 8. svibnja 2019.
- ↑ Andrew Arato (engl.). From Neo-Marxism to Democratic Theory: Essays on the Critical Theory of Soviet-type Societies: Essays on the Critical Theory of Soviet-type Societies, poglavlje 1, The Autoritarian Socialism and the Frankfurt School (Routledge ed.)
- ↑ Kaia Smith (9. veljače 2018.). "Humanist and Neo-Marxist Explanations of the Failure of Economic Development, str. 2" (engl.). GRIN Verlag. https://books.google.hr/books?id=gEVLDwAAQBAJ&dq=neo-marxism&hl=hr&source=gbs_navlinks_s Pristupljeno 11. svibnja 2019.
- ↑ Puja Mondal. "Neo-Marxist Theories: Useful notes on Neo-Marxist Theories" (engl.). YourArticleLibrarz. http://www.yourarticlelibrary.com/essay/sociology-essay/neo-marxist-theories-useful-notes-on-neo-marxist-theories/39912 Pristupljeno 8. svibnja 2019.
- ↑ Mervyn F. Bendle (1. listopad 2013.). "Erich Fromm and the Age of Anxiety" (engl.). Quadrant Online. https://quadrant.org.au/magazine/2013/10/erich-fromm-age-anxiety/ Pristupljeno 8. svibnja 2019.
- ↑ SILVIO SIMONETTI (26. listopada 2018.). "How Christian Marxism took root in Brazil" (engl.). Acton Institute. https://blog.acton.org/archives/104409-how-christian-marxism-took-root-in-brazil.html Pristupljeno 8. svibnja 2019.
- ↑ "Marxist Humanism and the “New Left”" (engl.). Marxist.org. https://www.marxists.org/subject/humanism/ Pristupljeno 8. svibnja 2019.
- ↑ Zoltan Tarr (12. srpnja 2017.). "The Frankfurt School: The Critical Theories of Max Horkheimer and Theodor W. Adorno, poglavlje: Foreward" (engl.). Routledge. https://books.google.hr/books?id=GSEuDwAAQBAJ&printsec=frontcover&dq=The+Frankfurt+School:+The+Critical+Theories+of+Max+Horkheimer+and+Theodor+W.+Adorno&hl=hr&sa=X&ved=0ahUKEwjT1qmO6I7iAhXKlYsKHZKhDB0Q6AEIJzAA#v=onepage&q=neo-marxism&f=false Pristupljeno 9. svibnja 2019.
Vanjske poveznice
| |||||||||||||||||||||||
| ||||||||||||||||||||
Nedovršeni članak Neomarksizam koji govori o politici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima uređivanja Hrvatske internetske enciklopedije.