Srećko Karaman: razlika između inačica
Bot: Automatski unos stranica |
m bnz |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
Srećko Karaman''' ([[Jesenice]], [[16. veljače]] [[1909.]] – [[Buenos Aires]], [[21. siječnja]] [[1964.]]), pisac katoličkoga nadahnuća, kulturni i društveni djelatnik, pravnik, hrvatski pjesnik i politički emigrant, [[hrvatska književnost|hrvatski]] domovinski i [[hrvatsko iseljeništvo|iseljenički]] [[književnik]], <ref name="60 hrv. emigrantskih pisaca">Šimun Šito Ćorić: [http://simun-sito-coric.ch/index.php?option=com_content&view=article&id=163:60-hrv-emigrantskih-pisaca&catid=52:dokumenti ''60 hrv. emigrantskih pisaca''], Šimun Šito Ćorić, (arhivirano na [http://archive.is/sOqu ] 5. prosinca 2012. Pristupljeno 15. ožujka 2019.</ref> | |||
==Životopis== | ==Životopis== | ||
Posljednja izmjena od 24. ožujak 2022. u 23:27
Srećko Karaman (Jesenice, 16. veljače 1909. – Buenos Aires, 21. siječnja 1964.), pisac katoličkoga nadahnuća, kulturni i društveni djelatnik, pravnik, hrvatski pjesnik i politički emigrant, hrvatski domovinski i iseljenički književnik, [1]
Životopis[uredi]
Rodio se je u Jesenicama. U rodnom mjestu završio osnovnu. Ispit zrelosti položio na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Splitu 1929. godine.Još u sjemenišne dobi piše pjesme, pa se javio radovima u Luči, zatim u Mladosti, Jadranskoj vili, Hrvatskoj smotri, Hrvatskoj straži i Hrvatskom dnevniku. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1936. godine. Isprva službovao u Bosni, za Banovine Hrvatske. Talijani su ga zarobili 1941. godine i uspio im je pobjeći. U N.D.H. u teškim okolnostima bio upravni činovnik u Dalmaciji (Makarska, Imotski). Kad je bio opći hrvatski egzodus prema Zapadu i Karaman je pošao u povlačenje. Svjedočio bleiburškoj tragediji, gdje su ga zarobili partizani i uspio im je pobjeći. Englezi su ga zarobili kod Afragole u Italiji i uspio im je pobjeći. Godine 1947. otišao u Argentinu. Živio kao mornar na rijekama La Plata i Paraná, pa kao službenik u građevinskom poduzeću u Buenos Airesu. U emigraciji je pisao prozu i poeziju. Djela je objavio u Glasu sv. Antuna, Slobodi, Hrvatskoj reviji, Vidicima i ponegdje. Umro je 21. siječnja 1964. u Buenos Airesu. [1]
Djela[uredi]
- Jedro na pučini, pjesme, Buenos Aires, 1951.
- Knjiga bezimenih, 1947.; Zagreb, 1990.
- Tri zbirke - tri sudbine, izabrao Anđelko Novaković, Zagreb, 1993.
- Poezija i pjesnička proza, prir. Nedjeljko Mihanović, Zagreb, 2007. (Stoljeća hrvatske književnosti)
Nagrade i priznanja[uredi]
- Šimun Šito Ćorić uvrstio ga je u svoju antologiju 60 hrvatskih emigrantskih pisaca. [1]
Izvori[uredi]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Šimun Šito Ćorić: 60 hrv. emigrantskih pisaca, Šimun Šito Ćorić, (arhivirano na [1] 5. prosinca 2012. Pristupljeno 15. ožujka 2019.
Vanjske poveznice[uredi]
- Sanda Lucija Udier, u: Hrvatski biografski leksikon, 2009., pristupljeno 17. prosinca 2014.
