Vremenska geografija
Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Vremenska geografija ili vremensko-prostorna geografija vuče svoje korijene iz rada švedskog geografa Torstena Hägerstranda koji je isticao vremenski faktor u prostornim ljudskim djelatnostima. Vremensko-prostorni put, kojeg je osmislio Hägerstrand, pokazuje kretanje pojedinca u prostorno-vremenskoj sredini s ograničenjima koje na pojedinca ostavljaju ta dva faktora. Tri kategorije ograničenja koja je identificirao Hägerstrand jesu[1]:
- Autoritet - ograničenje pristupa određenim mjestima ili domenama koje pojedincima postavljaju vlasnici ili vlast.
- Sposobnost - ograničenja u kretanju pojedinaca temeljena na njihovoj prirodi. Primjerice, kretanje je ograničeno biološkim faktorima poput nagona za hranom, pićem i spavanjem.
- Sprega - ograničenje pojedinca koje ga veže za lokaciju dok se nalazi u interakciji s drugim pojedincima radi ispunjavanja nekog zadatka.
Metode pripisane vremenskoj geografiji našle su se pod kritikom brojnih postmodernističkih i feminističkih geografa[2].
Izvori
- ↑ Hägerstrand, Torsten (1953.). Innovationsförloppet ur korologisk synpunkt, C.W.K Gleerup, Lund, Sweden. Prevedeno na engleski kao Innovation Diffusion As a Spatial Process, Chicago, University of Chicago Press, 1967.
- ↑ Rose, Gillian (1993.) Feminism and Geography: The Limits of Geographical Knowledge Univ. of Minnesota Press