Biljni zemljopis ili fitogeografija (grč. fito + geografija - biljni zemljopis[1]; nelog. biljni zemljopis[2]), znanstvena disciplina biogeografije odnosno botanike koja se usmjerava na istraživanje i zakonitosti rasprostranjivanja odnosno razmještaja biljnih vrsta unutar tzv. fitogeografskih područja na Zemlji. Fitogeografiju većina izvora poistovjećuje s geobotanikom[1], no prema I. Šugaru potonja je zapravo širi pojam koji uključuje i fitocenologiju[2]. Zadatak biljnog zemljopisa je proučiti uzroke i putove raseljavanja biljaka u prostoru od davnih geoloških razdoblja do danas i pronaći zakonitosti u rasprostranjenju biljnih vrsta.
Osnovni su elementi biljno zemljopisne znanosti:
- areal (područje rasprostranjenja neke biljne vrste ili svojte) i
- biljke (sve biljne vrste na nekom području).
Svestranim proučavanjem areala pojedinih biljnih vrsta (veličina, oblik, postanak i mijenjanje areala kao produkta skupnog djelovanja suvremenih uvjeta i povijesnih faktora) utvrđuju se osnovni genetski i zemljopisni biljni elementi, a na tome se temelji mogućnost znanstvene analize i karakterizacije bilja pojedinih dijelova zemlje, a i razdioba cjelokupnog biljnog svijeta na prirodna fitogeografska područja.
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 Vidi:
• Hrvatski jezični portal: Fitogeografija i Geobotanika
• Opća i nacionalna enciklopedija: Geobotanika
• Hrvatska enciklopedija (LZMK): Geobotanika
• Bratoljub Klaić: Rječnik stranih riječi, Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1990., ISBN 86-401-0038-1, str. 433. i 478. - ↑ 2,0 2,1 Ivan Šugar: Biozemljopisna područja i čovjek, Zelene stranice, II., 30. travnja 2010.