Vojnić od Bajše (Vojnić Bajšanski,[1] Vojnić Bajšai, Bajsai Vojnits , Vojnics Bajsai) je bila plemićka obitelj bačkih Hrvata, podrijetlom iz Dalmacije.[2][3]
Spadaju u treću hrvatskog plemstva u Bačkoj. To su obitelji koje su plemstvo zadobile tijekom 1700-tih godina.[4]
Ova je obitelj imala velike zemljišne posjede po Bačkoj. U Bajši su od 1759. bili vlasnici više od pola sela, u kojem je izgradila crkve[3] i 1931. donijela prvu nogometnu loptu.[5] Bili su i posjednici u Subotici i Zobnatici.[1]
Povijest
Jedno su od najstarijih bunjevačkih, odnosno dalmatinsko-hercegovačkih prezimena.[4] Spominju se prije 600 godina u darovnici skupa sa stanovnicima današnjeg sela Hardomilje.[4] Sjedište plemenu Vojnića bilo je u današnjem selu Vojniću koje se nalazi između Ljubuškog i Vrgorca na staroj rimskoj cesti.[4] Zbog starosti nastanka, prezime se vremenom razgranalo.[4] Od Vojnića su hajduk Andrijica Šimić i pjesnik Antun Branko Šimić.[4] Budući da je ovo prezime često među Slavenima, vrlo je vjerojatno nisu svi Vojnići od istog roda.[4]
Postoji prijepis diplome od 4. listopada 1289. o dodjeli privilegija poljičkom plemstvu te o plemićkoj diplomi Vojniću iz Rogoznice, za koju neki autori tvrde da je krivotvorina.[4]
Pri seobi Bunjevaca u Lič bilo je nekoliko skupina. U seobi iz 1605. skupinu Vojnića činili su prezimena Matijević, Galešić, Petković, Vojnović, Gudelić, Božić, Vojnić, Pavličić, Jujrević i Stojčević.[4] U drugoj se skupini jedna naziva Krmpoćani, iako je bila iz sela Gorica, Raštana, Prkosa i Tinja na samoj granici Mlečana prema Turcima.[4] Skupno su se nazivali "Vojnić", pa je za pretpostaviti da je i ona skupina Vojnića iz 1605. bila iz ovih sela.[4] Prema istraživanjima i mišljenju Rikarda Pavelića, naziv su dobili po vojništvu, ratničkoj službi.[4] Postoje i selo Vojnić u okolici Ljubuškog i selo Vojnić iza Trilja, na cesti prema Splitu, oba na staroj rimskoj cesti Salona - Narona.[4] I jedni i drugi Vojnići bili su na glasu kao čuvari karavana.[4]
U Bačkoj se spominju već 1687. u subotičkim matrikulama.[4] Već su onda bili među subotičkim graničarima.[2] Danas ima više ogranaka ove obitelji: Vojnić-Hajduk, Vojnić-Purčar, Vojnić-Rogić, Vojnić-Tunić, Vojnić-Mijatov, Vojnić-Kortmiš, Vojnić-Zelić, Vojnić-Đanin.[4]
Izvori bilježe da je 1690. godine bunjevački knez Jablanca Lovro Milinković, potomak Milinka Vojnića, jednog od vođa Bunjevaca pri prvoj seobi u Lič, zbog prenaseljenosti jablanačkog Podgorja zamolio vlasti da im dopusti naseljavanje s druge, ličke, strane Velebita, koja je opustila nakon odlaska Turaka.[4]
Prvi koji je ponio plemićki naslov bio je Stipan Vojnić (István Vojnits, Vojnics) (Subotica, 27. prosinca 1678. - ?), sin Jurja (György) i Uršule Ufkrastović ( Ufkrasztovits Ursula), s dalmatinskog primorja.[3] Oženio je Angelinu Vidaković s kojom je imao pet sinova (Luku, Jakova, Andriju, Šimun i Mihovila) i kćer Magdalenu.[3] I Stipan i predci su mu se istakli ratovanjem u austrijskoj vojsci u borbama za oslobađanje panonskih i drugih krajeva od Turaka.[3] Također su za Rakoczyjeve bune borili su se u carskim austrijskim postrojbama.[2]
Plemićki je naslov stekao prije nego je ukinuta Potiska vojna granica, odnosno stekao ga je 28. listopada 1741. u Požunu, a dodijelila mu ga je carica Marija Terezija.[6] Plemićku povelju i ugarsku grbovnicu dobili su braća Ivan i Stipan Vojnić, žena Stipanova Anđela pl.Vidaković.[4]
U tituli piše "Stipanu Vojniću i njegovim predcima za vjernost i službu, kao i Stipanu Vojniću za sudjelovanje u bitkama protiv Turaka, za prolivenu krv njegovih predaka i sa uvjerenjem da će i dalje biti vjeran kraljevskom dvoru".[3] Odnosno, navodi se da se plemstvo dodjeljuje Stipanu Vojniću, njegovoj supruzi Angelini rođ. Vidaković, sinovima Luki, Andriji, Jakobu, Josipu, Simeonu i Matiji, kćeri Ani, bratu Ivanu, začetniku loze Vojnić-Hajduk i njegovoj supruzi Mariji, rođ. Milanković.[7] Da bi dobili plemstvo, Stipan je Vojnić još morao 16. siječnja 1742. uplatiti 1000 forinta u blagajnu Mađarske kraljevske kancelarije u Beču, a 500 forinta njegov brat Ivan.[7] 19. rujna 1742. na zasjedanju Županijske kongregacije u Baču diploma je registrirana i objavljena.[3][7]
1743. je godine Stipan je postao glavnim tužiteljem u Subotici, čime je postao najuglednija osoba tog kraja.[3] Njegovi sinovi Luka (Lukács) i Jakov (Jakab) kupili su 1759. polovinu sela Bajše te trećinu od Rogatice 1761. godine.[3] Jakov i Luka Vojnić kupili i posjede u Pačiru i Moravici.[2] Plemićka obitelj Zako zadužila se kod Vojnića 1768., pa je njen dvorac s imanjem bio u vlasništvu Vojnića sve dok 1818. Zakoi to nisu vratili.[8][9] Radilo se o tome da su ga Vojnići dobili kao kompenzaciju za dugove plemića Stevana Zaka.[10] Dvorac je obnovljen 1818. u stiliu klasicizma i vraćen u vlasništvo obitelji Zako, ponajviše zahvaljujući unuku Stevanovom unuku Dimitriju.[10] Druge polovine istog stoljeća Nandor Vamoser kupio je ovaj dvorac.[10]
1793. su godine Vojnići dodali dodatak svom prezimenu, nazvan po njihovom posjedu Bajši, "od Bajšeˇ(mađ. Bajsai).[3] Ova je obitelj složno i s ljubavlju odnosila se prema svom selu. Mnogo su pridonijeli za razvitak seoske infrastrukture, duhovne potrebe (župa, dvije crkve, a jednu su koristile sve tri vjere), pomogli su izgradnju mosta u Osijeku,[3] Sin Luke Vojnića Mate (Máté) izgradio je bolnicu za siromašne 1817., a 1830. više križeva na kalvariji.[3][11] Subotici su poklonili spomenik sv. Trojstva ispred katedrale svete Terezije Avilske.[3]
Obitelj Vojnića pridonijela je zdravstvenoj infrastrukturi grada Subotice. Ugledni posjednik Matija Vojnić za gradnju buduće bolnice u Subotici priložio je 13.000 forinta. Bilo je to 28. ožujka 1817. godine, u teškim vremenima Europe koja se je još oporavljala od Napoleonskih ratova.[12]
Stipan Vojnić od Bajše (rođen 18. kolovoza 1856.) koji je bio visoki dužnosnik u Bačko-bodroškoj županiji i bio velikim županom, 4. siječnja 1899. stekao je barunat.[2][4]
18365. na parlamentarnim izborima dali su zastupnika Barbaša Vojnića u izbornom okrugu Stare Moravice.[13]
Dali su počasnog predsjednika uprave nogometnog kluba Bacska Šandora Vojnića ml. od Bajše (Sándor Bajsai Vojnics), zastupnika u ugarskom parlamentu [14][15] Veleposjednik i državni zastupnik Šandor Vojnić od Bajše (bajsai ifj. Vojnich Sándor) je izabran za počasnog predsjednika Bačke (Bácska Szabadkai Athlétikai Club) na osnivačkoj sjednici 3. kolovoza 1901. godine.[16]
Zabilježeno je da su 1909. dali župnika župe sv. Roka u Subotici, Dezsa Bajsai Vojnits, svečano ustoličenog 1910., no župljani su negodovali protiv njega, zbog Vojnitsevog slabog poznavanja hrvatskog jezika (”bunyevczul nem tud).[17] Pobunili su se građani, a istakli su se Blaško Perčić, Ivan Ivković Ivandekić, Babijan Malagurski i Antun Stantić, a pisalo se gradskom magistratu, zastupniku državnoga sabora dr Šimi Mukiću, te samom ministru za vjeru i prosvjetu u Budimpeštu.[17] Peticiju "Ne triba nam Vojnics za plebanoša." je činilo 6 araka sa 771 potpisom.[17]
Poslije Prvog svjetskog rata opskrbljavali su vojsku slamom, a na njihovim su salašimajoš 1919. bili smješteni konjaništvo i vojska.[1] 1924. se raspravljalo o eksproprijaciji dijela zemlje ovih plemenitaša u Verušiću, a radi kolonizacije.[1] Kolonistima srpskim dobrovoljcima dodijeljena je "dobrovoljačka boračka parcela" (8 kj. 1102 kv.hv.) na imanjima obitelji Vojnića u Bajši, Pačiru i Subotici.[1]
Kao prava bogata obitelj, putovali su Europom, natjecali se na konjskim trkama[11] i dr. Obitelj Vojnića osobito je bila zastupljena u članstvu Udruženja vlasnika hrtova Bač-bodroške županije, a Jakab (Jakov) Vojnić mlađi bio je jedno vrijeme predsjednik udruženja i zagovornik pokretanja kongresa sličnih udruženja. Vojnići su kao mnogi iz bogatog sloja u Bačkoj 19. stoljeća bili zaljubljenici u lov s hrtovima i trke hrtova. Jakov je fotografiran s hrtom Čilom i ta je fotografija u zbirci fotografija Odjela za povijest Gradskoga muzeja u Subotici.[18] Svjetski slavni ciganski primaš Józsi Piros je povodom natjecanja hrtova u Almašu 1879., objavio niz svojih pesama pod naslovom Agárverseny-csárdás (Čardaš natjecanja hrtova) i posvetio ih predsjedniku udruženja, Jakovu Vojniću od Bajše (Bajsai Vojnich Jakab). Jakovljev sin Jožef, tvorac je arhiva obitelji Vojnić od Bajše. Dio arhiva danas se čuva u subotičkom arhivu i muzeju.[19]
Vojnići su se razišli diljem svijeta, nalazimo ih u Budimpešti[20], Baji,[21] a bajšanski je ogranak skoro sav izurmo osim jednog potomka, dok u okolnim selima žive potomci ove obitelji.[11]
Poznati pripadnici
- Oskar Vojnić, svjetski putnik, putopisac
- Marija Vojnić Tošinica, dobrotvorka i humanitarka
- Ištvan Vojnić, donio prvu nogometnu loptu u Bajšu[5]
- Ferenc Borbíró (Ferenc Vojnics)
- Marija Vojnić od Bajše, supruga Józsefa Törleya, tvorca jedne od najpoznatijih marka pjenušaca izvan Šampanje
Poznati objekti
- zadužbina Marije Vojnić Tošinice u Subotici i Budimpešti (više objekata)
- crkva sv. Križa u Subotici, obiteljska kapela[22]
- subotička kalvarija, dao ju je podići Matija Vojnić od Bajše[23]
- kalvarija u Bajši [11]
- Vojnić palača u Subotici, spomenik kulture
- prvu veću ergelu u Bačkoj otvorio je u Zobnatici 1779. godine veleposjednik Ilija Vojnić od Bajše[24]
- stara katolička crkva u Bajši iz 1760. koju su poslije koristile istovremeno sve tri vjere[3]
- župa u Bajši iz 1784.[3]
- nova katolička crkva u Bajši iz 1816.[3]
- dvorac Zako, spomenik kulture, pripadao je obitelji Zako, a pola stoljeća imanje i dvorac bili su u vlasništvu plemenitaške obitelji Vojnića kod kojih su se Zakovi zadužili (sve do 1818.)[8]
- kurija Vojnić u Baji (Arany János u. 1.)
- kapela obitelji Ermel-Vojnić u Bonyhádu
Zanimljivosti
Najstariji do sada otkriven rukopis koji je napisan na jeziku bunjevačkih Hrvata je iz 1716. godine, a govori o obitelji Vojnić: Od godine 1716 sto su nasi Didovi Ottszi i Stricevi na Czarev slusbi bili kao Militari Vojnits Familija ...1. Naipri pod Segedinom did poginuo Simun kadye grad uzet 2. na doboyu kadsu bili aiduci i sva kraina guka drugi did[7]
Nagrada Mađarske akademije znanosti zove se MTA Vojnits-díj.
Literatura
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Subotica nekada f-047_1919-1924_1-1526.pdf
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Ago Mamužić i nacionalni pokret kod bunjevačkih Hrvata (III.) - Plemići i podložnici, piše Lazo Vojnić Hajduk., Glasnik Pučke kasine. Nekoliko značajnijih obitelji: Grašalković, Vojnić, Latinović
- ↑ 3,00 3,01 3,02 3,03 3,04 3,05 3,06 3,07 3,08 3,09 3,10 3,11 3,12 3,13 3,14 3,15 Bajša - Crkve sastavio: Žolt Namestovski
- ↑ 4,00 4,01 4,02 4,03 4,04 4,05 4,06 4,07 4,08 4,09 4,10 4,11 4,12 4,13 4,14 4,15 4,16 4,17 4,18 ZAVIČAJNA UDRUGA LIČANA "VRILO MUDROSTI" SLAVONSKI BROD - Bunjevačko plemstvo
- ↑ 5,0 5,1 FK Bajša - O nama
- ↑ (srpski) Udruženje građana Oskar Vojnić
- ↑ 7,0 7,1 7,2 7,3 Ago Mamužić i nacionalni pokret kod bunjevačkih Hrvata (IV.) - Put od nacije društvenih elita do nacionaliziranja masa, Glasnik Pučke kasine, piše Lazo Vojnić Hajduk
- ↑ 8,0 8,1 (srpski) Bačka Topola - znamenitosti
- ↑ (srpski) Dvorac Zako
- ↑ 10,0 10,1 10,2 (srpski) Slovački zavod Bajša
- ↑ 11,0 11,1 11,2 11,3 (srpski) Bajša
- ↑ Internetske stranice Radija Subotice na hrvatskom jeziku. Na današnji dan, 28. ožujka. Priredio Lazar Merković. Preuzeto 28. ožujka 2013. godine.
- ↑ Robert Skenderović: Oblikovanje bunjevačkog političkog identiteta u Bačkoj tijekom druge polovine XIX. stoljeća, ČSP, br. 1., 137.-160. (2012)
- ↑ Monografija NK Bačka, sjednica od 24. kolovoza 1901.
- ↑ Monografija NK Bačka. Pristup stranici 2. svibnja 2010.
- ↑ (srpski) Povijest NK Bajša. Pristup 4. prosinca 2012.
- ↑ 17,0 17,1 17,2 Kako je Dezs Bajsai Vojnits postao župnik župe svetoga Roka u Subotici, Zvonik, piše Stjepan Beretić
- ↑ Agroplus: Poljoprivredni portal Olga Kovačev Ninkov: Serijal: Lovstvo u Vojvodini (162) - Lovačka udruženja (11) - Iz istorije lovstva Subotice (2) - Lov sa hrtovima - Jakab Vojnić mlađi sa hrtom Čilom (sedamdesetih godina XIX veka). Zbirka fotografija odeljenja za istoriju Gradskog muzeja Subotica, inv. br. I-1050. (srp.)
- ↑ Agroplus: Poljoprivredni portal Olga Kovačev Ninkov: Serijal: Lovstvo u Vojvodini (162) - Lovačka udruženja (11) - Iz istorije lovstva Subotice (2) - Lov sa hrtovima (srp.)
- ↑ (mađarski) Budapesti árvizkönyv ... Napisao barun József Eötvös, str. 268
- ↑ Magyar Harangok Honlapja
- ↑ (srpski) Subotičke, 22. svibnja 2008. - Subotičanke koje su zadužile ovaj grad (21) - Marija Vojnić Tošinica - Ostavila gradu zadužbinu
- ↑ Bačke kalvarije. Reportaža Zvonik br.185/2010. Piše: Stjepan Beretić
- ↑ (srpski) Ergela Zobnatica
