Vlado Šantić
| Vladimir Šantić | |
|---|---|
| Opći životopisni podatci | |
| Datum rođenja | 29. listopada 1952. |
| Mjesto rođenja | Vedro Polje, Bihać |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Državljanstvo | BiH
|
| Supruga | Jagoda Šantić |
| Opis vojnoga službovanja | |
| Godine u službi | 1991. - 1995. |
| Čin | general |
| Ratovi | Rat u Bosni i Hercegovini |
| Važnije bitke | Opsada Bihaća |
| Vojska | HVO |
| Jedinice | 101. pukovnija HVO-a |
| Zapovijedao | 101. pukovnija HVO-a |
Vladimir Šantić (Vedro Polje kraj Bihaća, 29. listopada 1952. – nestao 9. ožujka 1995.), general HVO-a i zapovjednik 101. pukovnije. Šantić je jedan od osnivača HDZ-a BiH u Bihaću i bivši potpredsjednik stranke.
HVO je, pod njegovim zapovjedništvom, između prosinca 1994. i siječnja 1995., uspješno je vratio linije obrane Bihaća, koje je izgubila Armija RBiH. Šantić je odbijao, u skladu s uputama vodstva Herceg-Bosne, ući u sukob sa snagama Republike Zapadne Bosne Fikreta Abdića. Vojna policija Armije RBiH ga je 9. ožujka 1995.[1] uhitila, a iste večeri je vjerojatno i ubijen.
Rat
Prije rata u BiH knjigovođa u poduzeću Bihacit. Politikom se počeo baviti 1989., kada je sudjelovao u osnivanju HDZ-a BiH u Bihaću. Bio je potpredsjednik stranke i obvezama je bio vezan za Sarajevo. Iz Sarajeva se uspio prebaciti u Hercegovinu gdje je hercegbosanskom vodstvu pomagao u vojnoj organizaciji. Odlukom predsjednika Herceg-Bosne Mate Bobana postavljen je za zapovjednika 101. pukovnije "Ante Knežević - Krpe". Šantić je u Bihaću HVO čvrsto vezao za političko vodstvo Herceg-Bosne i držao vezu, te podnosio izvješća u Zagreb predsjedniku Franji Tuđmanu i ministru obrane Gojku Šušku. Šantić je početkom rata predlagao mobilizaciju vojske iz Bihaća prema Kninu.[2]
Bihać se uskoro našao pod opsadom srpskih snaga. Grad su združenim snagama branili 101. pukovnija HVO-a i 5. korpus Armije RBiH, pod zapovjedništvom Atifa Dudakovića. Šantić, kao zapovjednik hrvatskih, i Dudaković, kao zapovjednik muslimanskih snaga, ravnopravno su zapovjedali obranom grada. Tenzije između dvojice zapovjednika postojale su od prvoga dana opsade zbog Šantićevog odbijanje da HVO podredi muslimanskom vodstvu u Sarajevu. Bihaćka pukovnija HVO-a u svojim je redovima imao i Hrvata i Muslimana. Dudaković je, prije stupanja u Armiju RBiH bio časnik JNA i sudjelovao je u agresiji na Hrvatsku. Između Šantića i Dudakovića izbio je i fizički sukob nakon što ga je Šantić nazvao "četnikom".[2]
Na izvanrednoj sjednici Zastupničkog doma Herceg-Bosne, održanoj 8. veljače 1994., Šantić je, zajedno s Darijem Kordićem i Matom Mađarevićem, izabran za potpredsjednika Zastupničkog doma, dok je za predsjednika izabran Ivan Bender.[3]
Između prosinca 1994. i siječnja 1995., srpske snage uspjele su odbaciti 5. korpus i linije obrane Bihaću i dovesti grad pod rizik pada. Međutim, Šantić je osmislio i pokrenuo vojnu operaciju HVO-a 13. siječnja 1995., kojom je vratio sve oduzete položaje. Tijekom borbi u Cazinskoj krajini, Šantić je zabranio sukobljavanje HVO-a i Republike Zapadne Bosne Fikreta Abdića, pridržavajući se uputa političkog vodstva Herceg-Bosne.[2]
Ubojstvo
Dva mjeseca nakon akcije, 5. ožujka 1995., Šantića i Dudakovića posjetilo je izaslanstvo iz Zagreba, Muhamed Zulić, Bernard Jurlina i Drago Lovrić. Šantić je pošao s njima natrag u Zagreb, no zaustavila ga je vojna policija Armije RBiH zbog zapovijedi da ga zadrže u Bihaću. Šantića je u Glavnom stožeru 101. pukovnije, pola sata iza ponoći, 9. siječnja 1995. uhitio Hamdija Abdić - Tigar, zapovjednik 502. brdske brigade Armije RBiH. Šantić je bio doveden pred pijanog Dudakovića u hotel Sedru, gdje je brutalno pretučen. Najvjerojatnije je odveden u željezničku postaju, gdje je vjerojatno umro isti dan.[2]
Slobodna Dalmacija je u jednom članku iz 2006. napisala da je ubojstvo Šantića naručio Alija Izetbegović. HVO i Šantić su nakon akcije iz siječnja 1995. u Bihaću uživali veći ugled od Armije RBiH i Dudakovića, a muslimansko političko vodstvo smetalo je i Šantićevo odbijanje sukobljavanja s Republikom Zapadnom Bosnom, koju je muslimansko vodstvo optuživalo za suradnju sa srpskim snagama.[2] John R. Schindler u svojoj knjizi Unholy Terror, navodi da je Dudaković naručio ubojstvo jer je Šantić znao za njegova krijumčarenja tijekom rata.[4]
Izvori
Bilješke
Knjige
- Israeli, Raphael; Benabou, Albert: Savagery in the Heart of Europe: The Bosnian War (1992-1995) Context, Perspectives, Personal Experiences, and Memoirs, Strategic Book Publishing, 2013.
- O'Shea, Brendan: Perception and Reality in the Modern Yugoslav Conflict: Myth, Falsehood and Deceit 1991-1995, Routledge, 2012.
- Schindler, John: Unholy Terror. Zenith Imprint, 2007.