Veijo Baltzar

Potrebno je provjeriti točnost podataka u ovom članku.)

Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima. Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica.

Ovaj članak ili odjeljak nije wikipediziran. (Rasprava) Tekst članka treba preurediti u wikitekst. Potom uklonite ovaj predložak.

Ovaj članak ili sekcija izgleda kao reklama. (Rasprava) Pomozite popraviti ovaj članak prema pravilima i smjernicama Wikipedije tako da bude neutralniji. U slučaju očite reklame, dodajte predložak {{bris}} na početak teksta.

Veijo Baltzar je finski književnik, upravitelj kazališta i društveni djelatnik – svestrani stvaralac u području kulture, podrijetlom Rom nomad. Baltzar je jedan od međunarodno vodećih romskih književnika koji je, počevši od 1960-tih, kroz svoju književničku, umjetničku i kulturno-političku karijeru bio značajan graditelj mostova između većinskog i manjinskog stanovništva.

Bibliografija ovog nagrađivanog umjetnika obuhvaća više od 72 djela: romane, drame, libreta, zbirke pjesama i filmske scenarije. Njegov roman prvijenac "Užareni put" (Poltava tie, 1968.) izazvao je veliku buru. Baltzarov posljednji roman, "U ratu i ljubavi" (Sodassa ja rakkaudessa, 2008.) opisuje sudbinu europskih Roma tijekom 2. svjetskog rata. "Phuro" (2000.), nazvan i ciganskim nacionalnim spjevom, bavi se krvnim nasljeđem Roma nomada, njihovim načinom života kao i duhovnim stvaralaštvom i kulturom.

Baltzar je bio voditelj vlastitog kazališta, režirao je na desetke predstava, predavao na kazališnoj akademiji, a aktivno se bavi i likovnom umjetnošću.

Snažan identitet, kultura, kao i dubinsko poznavanje kulture većinskog stanovništva utjecali su na Baltzarove oštre i kritičke poglede na oba ta svijeta. On je pisac poznat po hrabroj i nepoštednoj, ali uvijek konstruktivnoj kritici upućenoj kako većinskom stanovništvu, tako i samim Romima, te odnosima moći na kojima počiva multikulturalno društvo.

Odnos većinskog i romskog naroda u Baltzarovom je djelu donose se u svoj svojoj proturječnosti. On prikazuje romsku kulturu kao malu ali snažnu manjinsku kulturu koja se vječno bori oko toga što joj se više isplati: izolacija i strogo pridržavanje tradicije, ili otvorenost i fleksibilnost. Baltzar ne zagovara utapanje u većinsku kulturu, ali prihvaća integraciju. Prema njemu, u multikulturalnoj Europi vlada kultura povlađivanja, a to dovodi do toga da se u tome utapaju kako većinsko stanovništvo tako i asimilirane manjine i doseljenici.

Predsjednica Tarja Halonen 2011. godine dodijelila je Baltzar titulu „kulttuurineuvos“ kao priznanje za njegovo životno djelo.

„Bili smo lutalice i naše područje bila je Savonija. U našoj obitelji bilo je 12 djece. Glad i bijeda svakodnevno su nas posjećivali. Oni najjači i najzdraviji u obitelji jeli su svaki treći ili četvrti dan. Moj je otac bio konjušar koji je prodavao seoskim zemljovlasnicima konje za rad. Moja se majka bavila ručnim radom. Skitnicama bez doma put od imanja do imanja bio je dug, bile su velike hladnoće, konji bi se svjetlucali prekriveni injem." - Veijo Baltzar

Veijo Baltzar je predsjednik i osnivatelj Kreativne udruge za umjetnost i kulturu Drom. Drom ry osnovano 1976. godine. Zadaća udruženja je promicanje dijaloga između Finske i međunarodne zajednice kroz umjetnost i kulturnu politiku.

Izložba "Miranda – holokaust Roma"

Izložba je bazira se na životnoj priči Mirande, Romkinje iz Slovačke, koja je za razliku od svoje obitelji uspjela preživjeti zatočeništvo u koncentracijskom logoru. Kroz kolaž fotografija koje prikazuju tipičan romski život, ali i romsku umjetnost te patnju u koncentracijskim logorima, izložba donosi šokantnu, ali i stiliziranu priču o romskoj djevojčici Mirandi, o njezinom putu kroz Drugi svjetski rat i preživljavanje Auschwitcha.

Izložba je od 2012. do danas putovala po Finskoj, a početak njene međunarodne turneje ujedno je i početak međunarodnog putujućeg projekta Kroz Mirandine oči 2017.–2018. u sklopu kojega se izložba i organizira, a za ostvarenje kojega je Drom dobio sredstva iz EU programa Europa za građane te iz švedskog i norveškog kulturnog fonda. Izložba Miranda – holokaust Roma govori o tihom genocidu Roma za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tijekom turneje po Finskoj razgledalo ju je oko milijun posjetitelja. Ta je turneja uključila i njen postav u Nacionalnom muzeju Finske od 2013. do 2014. godine.

Otvorenje međunarodne turneje izložbe Miranda – holokaust Roma upriličeno je 15. veljače ove godine u finskom Kulturnom centru Espoo dok je svečanim otvorenjem 11. svibnja 2017. u estonskom Muzeju okupacije u Talinu te 15. svibnja 2017. u latvijskom Muzeju geta u Rigi i službeno počela njezina međunarodna turneja. Izložbu je u Talinu otvorio potpredsjednik estonskog parlamenta Enn Eesmaa, a u Rigi njen gradonačelnik Nils Ushakovs.

Cilj projekta Kroz Mirandine oči je potaknuti međukulturalni dijalog te na primjeru holokausta Roma obnoviti podučavanje o europskoj povijesti. Miranda predstavlja Anu Frank Roma, kao i nov te inovativni način postavljanja izložbi koji je ujedno i međunarodni brand. Projekt je privukao veliku pozornost djelomično i zbog činjenice da je riječ o prvoj izložbi o holokaustu Roma čiji su autori sami Romi. Tijekom projekta izložba će obići 19 država te će se postaviti u ustanovama različitih profila. Osim Finske, Estonije, Latvije i Hrvatske, izložbu će, tako, tijekom 2017. i 2018. godine ugostiti Albanija, Argentina, Belgija, Češka, Danska, Francuska, Island, Mađarska, Norveška, Njemačka, Rumunjska, Rusija, Slovačka, Švedska, Ukrajina te Ujedinjeno Kraljevstvo.Međunarodnu putujuću izložbu Miranda – holokaust Roma, u organizaciji finske Kreativne udruge za umjetnost i kulturu DROM i Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, otvorio je u četvrtak, 29. lipnja 2017. godine u velikom predvorju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu izaslanik predsjednice Republike Hrvatske saborski zastupnik Veljko Kajtazi. Pozdravne će riječi na svečanom otvaranju putila je dr. sc. Tatijana Petrić, glavna ravnateljica Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Nj. E. Timo Rajakangas, veleposlanik Republike Finske u Republici Hrvatskoj, dr. sc. Ivica Poljičak, državni tajnik u Ministarstvu kulture Republike Hrvatske, mr. sc. Hrvoje Šlezak, državni tajnik u Ministarstvu znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske te dr. sc. Irena Petrijevčanin Vuksanović, saborska zastupnica i izaslanica predsjednika Hrvatskog sabora. O izložbi je govorio g. Veijo Baltzar, autor izložbe i predsjednik udruge DROM, a službeno je otvorio saborski zastupnik Veljko Kajtazi, saborski zastupnik i izaslanik predsjednice Republike Hrvatske. Ulomke romske glazbe izveo je kvartet DUDA 2 te finski ansambl Ludvig XIV.

Izložba je u Republici Hrvatskoj organizirana pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora, a podršku njenoj organizaciji pružili su Ministarstvo kulture Republike Hrvatske te Veleposlanstvo Republike Finske. Ostaje otvorena do 31. kolovoza 2017.

Izložba će svoj vrhunac doživjeti u proljeće 2018. godine kada će biti postavljena u Europskom parlamentu u Bruxellesu.

Pjesme

Veijo Baltzar, The Black Scourge 1981-1982

Translated by Boris Vidovic

Crveni vrt (Punainen puutarha)

Još bih se rado sjetio

još bih se rado utopio

u vrtu tvoje kose

Poput tihih slapova

pored crvenih brzaka

crveni vrt

Povezala si kosu vrpcama

u čuperke upletene

u vrt svoje kose

Još bih se rado sjetio

rado bih dodirnuo

tvoju crnu kosu

crveni vrt

Ali život istječe

crven poput krvi

niz vrt tvoje kose

Ciganski san (Mustalaisen uni)

Putujem kroz snovidno vrijeme,

svirajte, momci, svirajte,

pjevajte i vi, žene, pjevajte.

Još mi je jučer duša bila kao san mladića,

danas je osjećam kao uzburkano more,

u sjeti, za braćom, pobjegla mi je radost.

Putujem kroz snovidno vrijeme,

svirajte, momci, svirajte,

pjevajte i vi, žene, pjevajte.

Jučer sam pjevala punim srcem Ciganke,

danas mi je glas hrapav kao trulo željezo,

uz oluju su mi sestre u noći klonule.

Putujem kroz snovidno vrijeme,

svirajte, momci, svirajte,

pjevajte i vi, žene, pjevajte.

Jučer sam plesala s dušom mladenke,

danas mi je raspoloženje kiselo kao vino,

u tamnoj noći nestali su karavani.

Kako li sam plakala (Oi kuinka minä itkin)

Briga na pameti,

tuga duboko u srcu,

rane mi otvorene.

Kako li sam plakala,

noću u hladnoj nigdini,

zbog zla ovog svijeta.

Djeca sunca plaču

na kolima na istoku,

azijske gorske lance

tako bih htjela voljeti.

Danas sam kupila crne kovrče,

na perzijskom sajmu prodaju svilu.

Moja družina pjeva:

u teleta zlatni papci.

Već mi iz duše liju suze

u blijedi potok moje majke,

smijali ste se samnom,

dali ste taj jadni kovanac,

platili ste predstavu,

a s njom i svirače.

U žalobnoj povorci idu

žene s crnim velovima,

ruke ispružene za milodar,

prosjače za svoju slobodu,

i to tri puta.

Kako li sam plakala,

noću u hladnoj nigdini,

kako li sam plakala.

Put skitnice (Kulkurin tie)

Ne znam kamo me vodi put,

ali čeznem za ljudima,

ostavljam te i idem u zemlju žalobnu,

sve koje volim ostaju ovdje.

Put skitnice pun je rupa,

cesta je uska

i duga.

Gledam te požudnim očima,

zbog njih ne mogu otići,

ali ako ti odeš,

ne treba žalovati,

neki odlaze,

neki ostaju.

Ostavljam te i idem u zemlju žalobnu,

svi koje volim ostaju ovdje.

I ne budi stroga,

pusti putnika nek se odmori,

i nemoj se rugati,

pobrini se za gladnoga!

Put skitnice pun je rupa,

cesta je uska

i duga.