Sučić

Suradnik je predložio ovu stranicu za brisanje. Suradnikov razlog za brisanje je:
izvori nisu enciklopedični, pogotovo forum.hr
Ako smatrate da ovaj članak nije za brisanje, navedite to na stranici za razgovor.
Kod postavljanja predloška u članak, molimo Vas ne brišite sadržaj zbog kojeg je predložak postavljen.
Administratori, prije brisanja stranice provjerite što vodi ovamo, povijest stranice (zadnje uređivanje) i evidenciju stranice.

Zadnje uređivanje: WikiSysop (razgovor)

PREUSMJERI Predložak:Stilska dorada
PREUSMJERI Predložak:Wikipoveznice

Sučić (Szucsics, Sucuch, Sučičići, Sučečići), stari livanjski rod koji se spominje kao drevna hrvatska plemićka obitelj Bosanskog Kraljevstva 1400. godine. Te godine, u darovnici bosanskog kralja Stjepana Ostoje Kotromanića vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću i njegovu bratu Baoši potpisani su kao svjedoci predstavnici 12 rodova livanjskog područja, a među njima su i Sučečići, i to Dragoš, Stojemar i Juraj iz Orguza, sela ispod planine Dinare.

Hrvatski povjesničar Vjekoslav Klaić također Sučiće smatra hrvatskom plemićkom obitelji, koja se nekoć zvala Sučečić ili Sučičić. Sučići iz Lusnića pokraj Livna sačuvali su obiteljsku predaju da su njihovi preci Sučičići iz Orguza, a Sučići iz Grboreza pokraj Livna ispričali su 1961. godine M. Petriću: "Kad su Turci osvojili Bosnu, knez Miroslav Sučić s bratom Vatroslavom pružio im je u Orguzu otpor. Turci ih pobjede, a oni pobjegnu u Dalmaciju. Kasnije se jedan od braće povrati i od njega potječu Sučići na Livanjskom polju."

Stotinjak godine nakon turskog zauzeća Bosne, Sučići su zabilježeni i u Poljičkoj Kneževini. "Godine 1599. među svjedocima u Docu Donjem nalazio se i Matijaš Sučić, a 1615. godine zabilježeni su u Dubravi braća Nikola i Stipan Sučić, dok je 1648. godine zapisano da je dužnost poljičkog kneza obavljao Radoš Sučić." U Poljičkom statutu zabilježeno je da je 12. listopada 1676. godine na skupu "Neka se zna da su se sastali sva poštovana vlastela i poštovani didići na Obliku kod Svetog Jadre, poštovani gospodin veliki knez Pava Sučić, poštovana Vojvoda... Svi ti prije spomenuti rekoše i obvezaše se na vjeru i dušu da će uvijek biti u slozi s ubogima. Ako se nađe koji tko bi bio isključen između braće, to bi se saznalo za čiju nevjeru, bit će nevjernik prema braći i bit će zapisano u Statutu da je nevjernik i da mora platiti glavom. Iz njegove kuće ne smije nitko biti primljen u zbor i u bilo koje vijeće braće i ubogih...". U istom dokumentu 1658. godine zapisano je da je Sučić (ime mu se navodi) na dan Svetog Arnira "bez razloga odsjekao nos Marku Kuhačiću pa bi kažnjen "da ni on ni itko iz njegove kuće ni od njihova koljena ne može više nikada biti vijećnik ni sudac u poljičkoj župi... ako se pak za njega zauzme da ga se pomiluje treba tog čovjeka ubiti kamenjem i upisati ga u poštovani Statut kao i Sučića." Pošto se 19. kolovoza 1725. godine "otkrilo da Frane Sučić izdaje poštovanu provinciju poljičku, odluči cijeli zbor poštovane provincije poljičke da se zapiše kako ne može biti vijećnik ni on ni itko njegov poslije njega u provinciji poljičkoj."

U Bisku, prema istraživanju A. J. Soldo, Sučići žive još od turskog zauzeća livanjskog područja krajem 15. stoljeća ili su vjerojatno najprije našli utočište u Poljičkoj Kneževini pa su odatle stigli u Bisko. Bilo kako bilo u venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine je zabilježeno na području Biska, Vojnića i Krušvara 14 Sučića obitelji s 99 članova. Jedna je od njih i 12-člana obitelj rodonačelnika roda Akrap harambaše Marka Sučića rečenog Akrap, koji je zapovijedao istoimenom banderijom na području Biska. U popisu vjernika Splitske nadbiskupije iz 1725. godine od ukupno 34 obitelji i 177 duša u Bisku su živjela 74 Sučića, organizirana u 13 obitelji, a među njima i 7-člana obitelj harambaše Marka Sučića rečenog Akrap, te kućanstvo Petra Akrapovića Gačića. U Alberghettijevu zemljišniku (1725-1729) u Biskom je upisana također obitelj harambaše Marka Sučića Akrapa. Već krajem 17. stoljeća dio Sučića, među njima i oni što imaju obiteljski nadimak Akrap, napuštaju Bisko i u potrazi za pašnjacima za svoja stada nova prebivališta nalaze u naseljima na obroncima Kamešnice (Voštane). Dio ih se vraća i u Tursku (Buško blato, Duvno, Livno, Kupres, Travnik). Dana 14. studenog 1697. godine ostalo je zapisano da je opći providur zabranio harambaši Petru Sučiću akrapu, Ivanu Tadiću i još nekim stanovnicima Biska da ometaju korištenje mlina na Cetini, koji je bio u vlasništvu filipina, redovnika Svetog Filipa Nerija iz Splita.

Nadalje, prema: "Bački Bunjevci i Šokci", autora Ante Sekulića iz 1989., navodi se "Čuveni subotički kapetan Luka Sučić vodio je bunjevačke bojovnike u borbi protiv Turaka u Bačkoj (1687—1688), a rođen je u Albani u Bosni (oko 1648). Ta »Albana« nije ništa drugo nego »Bila kod Livna«, a Sučići su stari hrvatski plemići upravo iz tog kraja i nemaju nikakve veze s romanskim polunomadskim stočarima.".

Dakle, potvrdu plemstva obitelji Sučić zadobio je zapovjednik Subotice i graničarski kapetan Luka Sučić 1690. godine. Plemstvo je potvrđeno u Bačkoj županiji 1718. godine. Prema darovnici o Pačiru dobili su 1810. godine pridjevak de Pascer. Začetnik obitelji Luka Sučić porijeklom je iz Bosne i bio je predvoditelj seobe u 17. stoljeću. Potomci ove obitelji žive u Subotici i Zagrebu, bilo kao Sučić, bilo kao Sučić-Pačirski.

"Ima dosta prezimena koja su široko rasprostranjena među Srbima, kao i nešto hrvatskih. Ono što mi je upalo u oko su prezimena Kaić i Sučić. To prezime nose najuglednije katoličke porodice (lekari, učitelji i trgovci) u Livnu i Srednjoj Dalmaciji, a za njih se smatralo da su poreklom iz Crne Gore, kao i tamošnji Srbi (neko izumrlo pleme Španja). Ovo govorim po kazivanju jednog doktora po prezimenu Sučić, koji je čačkao etnologiju tog kraja." Inače to pleme Španja zajedno sa plemenom Dalmata su pripadale (starim pre-Slavenskim) Ilirskim stanovnicima južnog Dalmatinskog primorja.

Također se spominje: Od Tugomerića su proizašla prezimena Babić, Sučić i Surotvić. Živjeli su u do 12.-13. stoljeća u Lici, a kasnije su se pripadnici sva tri prezimena rasuli po Dalmaciji i Istri.

Grb obitelji Sučić (Bunjevački)

U modrom na zelenom polju vojnik sa sabljom krivošijom u desnoj ruci isukanoj na bijelom konju u pokretu. Iznad štita kruna sa pet šiljaka i isto toliko bisernih kuglica.

Ženidba Vidak kapetana

(Dolazeći s Bune osvajaju Bunjevci kulu subotičku)

Lipa ti je Sučićeva Mara,

Te lipote u svoj Bosni nema,

U svoj Bosni i Hercegovini:

Kako šeće, kako stidno kreće,

Nema momka, tko je uzet ne će.

To se čudo nadaleko čulo,

Prosci prose na sve četri strane,

Al divojka ni jednoga ne će.

Besidili Mari roditelji:

«Udaji se, ćeri naša mila!

Prosci su nam tvoji dodijali,

Svu ledinu našu iskopali;

Jablan-drvo konji prižuljali».

Al im Mara lipo odgovara:

«Kako ću se tužna udavati,

Kad sam mlada tvrdu viru dala,

Viru dala Vidak harambaši,

Još sam mlada za ovcama bila.

Evo danas sedam godinica,

Kako 'e ot'šo u zemlju Ugarsku,

I tamo je Vidak kapetane,

Pa od njega ni habera nema.

Ne daj, Bože, da je privario,

Već ako je glavu izgubio.

A ja neću viru pogaziti,

Makar jadna sidu kosu plela».

Istom oni u riči su bili,

Al evo ti prosci Vidakovi.

Lipo su ih oni dočekali,

Za junačko zdravlje upitali;

Uvode jih prid sobom u sobu,

Za pune ih posidaju stole.

Isprosiše Maricu divojku

Za junaka Vidak kapetana.

A govore prosci Vidakovi:

«Svadba naša za godinu dana;

Daleko je s mora do Dunava,

Pa da bile subotičke kule:

Sedamdeset i sedam konaka,

Još toliko turskih je čardaka,

Valja skupit poizbor junake,

Da nam Turci ne otmu divojku».

Tu se oni lipo oprostiše,

U junačko lice izljubiše,

I darove rodu otpremiše.

Nije dugo potrajalo vrime,

Kad Vidaku bila knjiga stigla,

Knjigu štije, grozne suze lije.

Gledala ga njegova družina,

Gledala ga pa je besidila:

«Oj Vidače, naša poglavico!

I dosad si bile knjige štio,

Ali nisi grozne suze lio.

Otklem knjiga, od kojega grada,

Otklem knjiga, ognjem izgorila?»

Al besidi Vidak kapetane:

«Braćo moja i družbino moja,

Što su dosad knjige dolazile,

Nisu bile krvljom napisane,

A ova je krvljom od obraza.

Pisala je Marica divojka,

Da im Turčin krvav harač sprema,

Već da iđem što god brže znadem,

Da ne vidim kićene svatove,

Već poizbor nekoliko druga,

Koji znadu klance jadikovce

I poznadu careve drumove

I skrivene hajdučke putove,

Kudan triba provoditi društvo,

Da ga ne bi opazili Turci,

Da uludi ne gubimo glave.

Turski im je zulum dojadio,

Pa ga više podnosit ne mogu».

Svu noć Vidak misli primislio,

Primislio, na jedno smislio.

Još ni zora nije zabilila,

A od dana ni spomena nema,

Opravlja se Vidak kapetane,

Opravlja se u tursko odilo

I uzima dva najbolja druga.

Posidaše konje od mejdana,

Pa krenuše s Bogom putovati;

Gone konja i danju i noću,

Da što prije do Neretve dođu.

Kad su došli na domak Neretve,

Al se ništo u daljini bili,

Pa beside dva njegova druga:

«Oj Vidače, naša poglavico!

Šta se ono u daljini bili:

Il su bile na plandištu ovce

Il na vodi bili labudovi,

Il su cure razastrle platno?»

Al besidi Vidak kapetane:

«Nit su bile na plandištu ovce,

Nit na vodi bili labudovi,

Nit su cure razastrle platno,

Već su kule naše bile Bune!

Vidite li ponajvišlju kulu?

To je kula Sučića župana.

Još dan hoda, i mi smo kod roda».

Kad su stigli Sučićevom dvoru,

Al u dvoru sitna družba stoji:

Opremljeno malo i veliko,

Sam' da krenu s Bogom putovati.

Jedva su ih oni dočekali:

Ruke šire, u lice se ljube,

Za junačko pitaju se zdravlje.

Konje vode u podrume dolnje,

A junake na visoku kulu.

Još se pravo odmorili nisu,

Al eto ti fra Anđelka fratra,

Pa besidi fratar franciškane:

«Braćo moja i družbino moja!

Nije doba da se odmaramo,

Nit je doba da razgovaramo,

Već je doba da s' na put spremamo,

Da nas ne će iznebušit Turci»

Al podviknu Sučiću župane:

«Braćo moja i družbino moja!

Došlo doba pa da putujemo!

Turski nam je zulum dojadio,

Da ga više podnet ne možemo.

Zalud puška, zalud desna ruka,

Kad nam Turčin polja popalio,

S plandišta ovce odagnao,

Pa od glada izginit moramo.

Već na noge, braćo moja mila!

Tko je konjik, nek steže kolane,

Tko je pišak, na noge opanke,

Pa što Bog da i srića junačaka!»

Konji hržu, a junaci viču,

Dica plaču, a žene jauču,

I studen bi kamen proplakao.

Al besidi Vidak kapetane:

«Braćo moja i družbino moja!»

Ne plačite, glave ne gubite!

Što da ovdi uzalud ginete

I od pusta glada umirete,

Kad vas tamo1) bolja srića čeka:

Ravna polja, zelene livade,

Guste šume, bratski zagrljaji?

Vež'te glave svilenom maramom

A srdašca zlaćanim pojasom,

Pa ne dajte, da vas tuga svlada!»

Svi klekoše na gola kolina,

Pa se dragom Bogu pomoliše,

Da im Bog da sretno putovati.

Pa se krene sva družbina listom.

Često su se natrag obzirali.

Naprid jezde dva Vidina druga,

A za njima Vidak kapetane,

S njim poredo Sučiću župane,

A izmed njih Marica divojka,

A za njima fra Anđelko fratre

I s njimekar ostala družbina:

To su svati Vidak kapetana.

Ne čuju se bubnji ni svirali,

Nit se čuju glasi, ni uzdasi,

Nit se viju svileni barjaci.

Ta ne bi jih vile opazile,

A kamoli Turci krajišnici.

Sritno dođu do vode Dunava.

Kad su Dunav vodu priplivali,

Lipo su ih braća dočekali

I u bilo lice izljubili,

Za junačko zdravlje upitali.

Istom oni riči razdilili,

Kad iz kule 2) hitar glasnik dođe:

«Što imade od boja junaka,

Nek što brže biloj kuli dođu,

Da gonimo janičare Turke,

Da jim pustim ne ostane traga!»

Nabrzo se četa opremila,

Dvi hiljade poizbor junaka,

A prid njima Sučiću župane

I barjaktar Vidak kapetane.

Još do zore biloj kuli dođu,

Iznenada udare na Turke

I do sunca kulu osvojiše.

Biže Turci glavom brez obzira,

Al jih siku Bunjevci junaci:

Pet stotina glava odsikoše.

Koje nisu sabljom pogubili,

U Tisu su vodu utirali,

A tri bega živa uvatili,

Tri stotine oslobode roblja

Pa se vrate subotičkoj kuli.

Tu veliko veselje činiše,

Fra Anđelko svetu misu reče.

Kada reče, na kolina kleče

I dragom se bogu zafališe,

Pa divojku Maricu vinčaše

Sa junakom Vidak kapetanom.

On je vodi svomu dvoru bilom;

Lip je porod s njome izrodio:

Dvi divojke i sedam momaka

Ko dvi vile uz sedam junaka.

Onda bilo, sad se spominjalo!.^[1]

Vidi

Izvori

↑ Nikola Andrić: 1942. Hrvatske narodne pjesme: Haremske pričalice i bunjevačke groktalice. Knjiga deseta. Ženske pjesme: Svezak Šesti. Zagreb: Matica hrvatska

[1] Nikola Andrić: 1942. Hrvatske narodne pjesme: Haremske pričalice i bunjevačke groktalice. Knjiga deseta. Ženske pjesme: Svezak Šesti. Zagreb: Matica hrvatska

[1]