| Stari Most u Mostaru | |
|---|---|
 Svjetska baština – UNESCO
| |
| |
 Bosna i Hercegovina
  Mostar | |
| Godina uvrštenja: | 2005. |
| Vrsta: | Kulturno dobro |
| Mjerilo: | vi |
| Ugroženost: | ne |
| Poveznica: | http://whc.unesco.org/en/list/946 UNESCO |
Stari most u Mostaru preko rijeke Neretve je UNESCO-va svjetska baština koji je, kada je izgrađen, bio je najveća lučna konstrukcija na svijetu. Dao ga je sagraditi 1566. godine Sulejman Veličanstveni, a graditelj je bio Mimar Hajrudin. Srušen je tijekom Rata u Bosni i Hercegovini 1993. godine, a obnovljen nakon rata i ponovno otvoren za javnost 23. srpnja 2004. godine.
.jpg)
Odlike
Stari most ima izražen luk širok 4 metra i 30 metara dug koji svojom visinom od 24 metra, na najvišem mjestu, dominira rijekom Neretvom. S oba kraja završava s jednim obrambenim tornjem, Hellebija na sjeveroistoku i Tara na jugozapadu, koji se zajedno nazivaju "mostari" (carinici na mostu po kojima je grad dobio ime). Luk je napravljen od lokalnog kamena "tenelija", a njegov oblik je proizvod mnogih nepravilnosti koje su nastale deformacijom intradosa (unutarnje linije luka). On se može opisati kao kružnica koja je s obje strane pritisnuta. Umjesto temelja, most počiva na vapnenčkim upornjacima koji se na razini rijeke nastavljaju zidinama koje nose tornjeve. Upornjaci su visoki 6,53 metra (za vrijeme ljetnog vodostaja), a luk od njih započinje dekorativnom simom visokom 32 cm, od nje je luk mosta visok 12,02 metra.
S obzirom da su mnogi podaci o njegovoj izgradnji misterij, poput pitanja kako je bila podignuta njegova drvena konstrukcija, kako je kamen transportiran na lokaciju, te kako su drveni potpornji izdržali devetogodišnju izgradnju, on se može smatrati jednim od najvećih arhitektonskih dostignuća svog vremena.
-
Stari most 1900. godine -
Stari most 1930. godine -
Stari most 1974. godine -
Stari most tijekom obnove (2001.) -
Skok sa Starog mosta 2011. godine
.jpg)
Povijest
Most je naručio osmanski sultan Sulejman Veličanstveni 1557. godine kako bi zamijenio stari drveni viseći most koji se pokazao nestabilnim. Izgradnja je započela iste godine i trajala je devet godina, što se može pročitati iz natpisa na mostu koji za godinu završetka navodi 974. godinu po islamskom kalendaru (oko 1567.).
Malo je stvarnih podataka o njegovoj gradnji i sačuvane su samo legende o graditelju Hajrudinu, učeniku velikog turskog arhitekta Sinana. On je navodno pod prijetnjom smrću, u slučaju neuspjeha, morao izgraditi ovaj most. Prema legendi, arhitekt se spremao za svoj pogreb na dan skidanja drvene konstrukcije.
Rušenje mosta
Tijekom Bošnjačko-hrvatskog sukoba u Mostaru, most je predstavljao jedinu vezu između istočne obale Neretve, pod nadzorom Armije BiH i manjeg dijela grada na desnoj obali koji je također bio pod bošnjačkim nadzorom.
Srušen je 9. studenog 1993. godine, a sam trenutak rušenja snimile su televizijske kamere, pa je ubrzo u javnost izašla snimka rušenja mosta. Prema preslici dokumenta objavljenoj u ožujku 2009., naredbu za rušenje mosta izdao je general Armije BiH, Arif Pašalić, koji je u istom dokumentu naredio i da se rušenje snimi, snimke dostave medijima i objave te da se za rušenje mosta optuže hrvatske postojbe.[1][2] U skladu s tim planom većina svjetskih medija odmah je za rušenje mosta optužila HVO. Iako je dan prije rušenja mosta razriješen svoje dotadašnje dužnosti, generalu Slobodanu Praljku zbog toga se sudilo pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u predmetu "Prlić i ostali" kao jedna točka optužnice u sklopu udruženog zločinačkog pothvata stvaranja etnički čiste hrvatske države od dijelova Bosne i Hercegovine.[3]
General Praljak dugo je vremena pokušavao dokazati da most nije srušila granata HVO-a ispaljena iz tenka već unaprijed postavljeni eksploziv. Svjedoci obrane, zagrebački stručnjaci Muhamed Sućeska, Slobodan Janković i Aco Šikanić izradili su prema dostupnim video zapisima i vlastitom eksperimentu stručnu studiju u čijem su zaključku naveli da je rušenje mosta vrlo vjerojatno izvedeno detonacijom eksplozivnog naboja postavljenom u donjem dijelu luka mosta i aktiviranom preko detonacijskog štapina koji je aktiviran iz neposredne blizine mosta, s istočne obale Neretve (pod kontrolom Armije BiH). Most je tijekom borbi nedvojbeno bio pod paljbom različitih projektila, no na snimkama se ne vidi da je tijekom rušenja i jedan projektil pogodio most.[4] No, neposredno pred rušenje vidljiv je vodoskok najvjerojatnije uzrokovan detonacijom detonirajućeg štapina postavljenog u vodi, što je povećalo sumnje da je rušenje mosta stvarno izvela Armija BiH i potom za to optužila HVO, no do danas nitko iz HVO-a nije preuzeo odgovornost za rušenje mosta.[5][6]
S druge strane, tužiteljstvo je prikazalo snimku snimljenu iz istog kuta koja pokazuje da most nije srušen neposredno nakon aktivacije detonirajućeg štapina, na što je svjedok Janković ustvrdio da to smanjuje vjerojatnost točnosti njegove teorije, no može značiti da su izvedene dvije detonacije: prva koja nije uspjela te druga koja je srušila most. To bi značilo da snimke koje su priložili obrana i tužiteljstvo ne prikazuju isti trenutak, pa je obrana ustvrdila da je snimka tužiteljstva montirana kako bi se optužio HVO. Svjedok Philip Watkins, koji je bio očevidac rušenja mosta, potvrdio je da je priložena snimka bila retuširana: izvorna je bila u boji i pokrivala je veću površinu, no vjerodostojnost nije dovedena u pitanje. Vještak Heinrich Pichler obavio je analizu snimke i zaključio da na ORF-ovim snimkama ipak postoji neodređeni vremenski interval između kadrova na kojima se vidi vodoskok i kadrova koji prikazuju rušenje mosta, no da je ta snimka ipak beskorisna za utvrđivanje kronološkog redoslijeda događanja tijekom rušenja mosta jer se sastoji od dva različita dijela. Time je potvrđena Jankovićeva potreba da se u analizi koriste i snimke TV Mostar, o čijoj se vjerodostojnosti i kontinuitetu Sudsko vijeće ipak nije moglo izjasniti. Ipak, snimke su pokazale da je mogao biti izveden barem jedan pokušaj rušenja mosta detonirajućim štapinom jer je vidljivo izdizanje crnog dima iznad istočne strane mosta i istovremeni vodoskok.[7]
Tužiteljica Haaškog tribunala Carla Del Ponte u početnoj optužnici protiv Šestorice od 2. ožujka 2004. optužila je postrojbe Herceg-Bosne/HVO za rušenje Starog mosta.[8] Predsjedatelj Sudskog vijeća, Jean-Claude Antonetti, tijekom postupka je u siječnju 2010. rekao da nije dokazano da je HVO srušio Stari most, a ostao je šokiran činjenicom da tužiteljstvo nije dovelo vojnike iz tenka koji je navodno pucao po mostu kako bi oni dali informacije jesu li pucali i ako jesu, po čijoj naredbi.[9] U prvostupanjskoj presudi tročlano Sudsko vijeće je, uz suprotno mišljenje predsjedatelja Antonettija, zaključilo da je rušenje mosta "predstavljalo neproporcionalnu štetu iako ga je Armija BiH koristila, pa je zato za HVO bio legitiman vojni cilj", zbog čega su osuđeni i Milivoj Petković i Slobodan Praljak.[10][11] I po drugostupanjskoj presudi Stari most bio je legitiman vojni cilj, a u odnosu na prvostupanjske presude osuđujuće odluke vezane za "neproporcionalnu štetu" ukinute su.[12] Pretresno vijeće Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju je zaključilo u presudi "Prlić i ostali" (IT-04-74) da je "jedan tenk snaga HVO-a otvarao paljbu na Stari most tijekom cijelog dana 8. studenoga 1993. i da do večeri taj most samo što se nije srušio. Pretresno vijeće također je zaključilo da je Stari most bio od bitne važnosti za borbena djelovanja te da je u vrijeme napada, predstavljao vojni cilj, glede toga da bi njegovo uništenje praktično u potpunosti onemogućilo daljnju opskrbu postrojba ABiH. Kako je razaranje Starog mosta osudilo neke stanovnike na gotovo potpunu izolaciju i prouzrokovalo duboke psihološke posljedice kod muslimanskog stanovništva u Mostaru, Pretresno vijeće zaključilo je da su posljedice razaranja bile nesrazmjerne konkretnoj i neposrednoj vojnoj prednosti koja se od tog razaranja očekivala. Pretresno vijeće također je zaključilo da je HVO razorio Stari most za oslabiti moral muslimanskog stanovništva, pa je zaključilo da su snage HVO-a počinile bezobzirno razaranje koje nije opravdano vojnom nuždom. ".[13]
Povjesničari Holm Sundhaussen[14] i Marie-Janine Čalić[15] mišljenja su da je most srušen granatiranjem HVO-a. Martin Coward je opisao rušenje kao čin "ubijanja sjećanja" tj. memoricida, u kojemu se zajedničko kulturno naslijeđe namjerno uništavalo.[16][17]
Obnova
Ronioci su našli ostatke Starog mosta. Most je 2004. obnovljen, iako je danas malo drugačije građe. Danas je u kulturnoj baštini UNESCO-a.
Izvori
- ↑ EKSKLUZIVNI DOKUMENTI: Ovo je dokaz da Praljak nije srušio Stari most, nego Armija BiH!, maxportal.hr, pristupljeno 19. prosinca 2017.
- ↑ General Pašalić ubijen zbog ovog dokumenta, vecernji.hr, pristupljeno 19. prosinca 2017.
- ↑ (engl.) www.un.org/icty: Prlic et al. Initial Indictment
- ↑ Analiza rušenja Starog mosta prema dostupnim video snimcima, slobodanpraljak.com, pristupljeno 19. prosinca 2017.
- ↑ Vidjeti: Slobodan Praljak: Kako je srušen Stari most, Činjenice (How the Old Bridge was Ruined, Facts), Oktavijan d.o.o., Zagreb, 2006. (usporedni tekstovi na hrvatskom i engleskom), ISBN 953-95410-0-X
- ↑ (hrv.) jutarnji.hr: Praljak dokazuje da Hrvati nisu srušili mostarski Stari most
- ↑ Izvodi iz presude Raspravnog vijeća u predmetu Prlić i drugi, http://heritage.sense-agency.com, pristupljeno 19. prosinca 2017.
- ↑ Prlic et al. Initial Indictment. https://www.icty.org/x/cases/prlic/ind/en/prl-ii040304e.htm Pristupljeno 29. lipanj 2020.
- ↑ Nije dokazano da je HVO srušio Stari most u Mostaru, vecernji.hr, pristupljeno 19. prosinca 2017.
- ↑ DONOSIMO Izdvojeno mišljenje sudca Antonettija: UZP i agresija Hrvatske nisu dokazani, zanemarene ofenzive Armije BiH, dnevnik.ba, pristupljeno 19. prosinca 2017.
- ↑ Sažetak presude Raspravnog vijeća, icty.org, pristupljeno 19. prosinca 2017.
- ↑ SUD U HAAGU: Stari most je bio legitiman vojni cilj, njegovo rušenje nije zločin, maxportal.hr, pristupljeno 19. prosinca 2017.
- ↑ (srpski) Sažetak presude Žalbenog vijeća u predmetu "Prlić i drugi". Sažetak za medije. Nije službeni dokument. MKSJ. Pristupljeno 29. lipnja 2020.
- ↑ Holm Sundhaussen Jugoslawien und seine Nachfolgestaaten 1943-2011 - Eine ungewöhnliche Geschichte des Gewöhnlichen, Böhlau Verlag Wien - Köln - Weimar, ISBN 978-3-205-79609-1 str. 360
- ↑ Marie-Janine Čalić, Krieg und Frieden in Bosnien Herzegowina, Suhrkamp Verlag Frankfurt an Main 1996, ISBN 978-3-518-11943-3
- ↑ Coward, Martin (2009). Urbicide: The Politics of Urban Destruction. London: Routledge. str. 1–7. ISBN 0-415-46131-6. https://books.google.com/books?id=vVvzcTqH5iMC&lpg=PA6&dq=stari%20most%20hvo&pg=PA1#v=onepage&q&f=false
- ↑ Borowitz, Albert (2005). Terrorism for self-glorification: the herostratos syndrome. Kent State University Press. str. 65. ISBN 0-87338-818-6. https://archive.org/details/terrorismforself0000boro
Vanjske poveznice
| |||||||||||||||||