Splitsko-omiški rat (1240.)
| Splitsko-omiški rat | |||||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| |||||||||||
| Sukobljeni | |||||||||||
| Splitska komuna | Omiški gusari (Kačići) | ||||||||||
| Vođe | |||||||||||
| Gargan de Arscindis Lampridije Stjepan |
Pribislav Kačić Osor Kačić Toljen | ||||||||||
| Vojne snage | |||||||||||
| 1200 Splićana i manji broj Bračana i Trogirana | nepoznat broj Omišana | ||||||||||
| Posljedice | |||||||||||
| zarobljen knez Osor | |||||||||||
Splitsko-omiški rat bio je lokalni oružani sukob koji se dogodio 1240. godine između splitske komune i omiških gusara pod vodstvom velikaške obitelji Kačić.
Sukob između Splita i Omiša rezultirao je privremenim smanjenjem gusarske aktivnosti na Jadranu te pomorski, vojnim i političkim jačanjem grada Splita. I drugi dalmatinski gradovi osjetili su olakšanje zbog prestanka omiške opasnosti na moru, a utjecaj slamanja omiške pomorske prevlasti osjetio se i na zapadnoj obali Jadrana.
Povijesna pozadina
Nestanak hrvatske kraljevske dinastije i prelazak hrvatske krune na dalekog ugarskog kralja, uzrokovao je slabljenje središnje kraljevske vlasti u hrvatskim zemljama, što je kao posljedicu imalo uzdizanje lokalnih zemaljskih gospodara i nastajanja razdoblja nesigurnosti za dalmatinske gradove koji su se sami morali brinuti o svojoj obrani.[1] U drugoj polovici 12. stoljeća uzdiže se kneževski rod Kačića, gospodara Omiša, koji postaju gusarska sila na Jadranu. Omiški gusari su se zalijetali svojim lakim brodicama sve do Kotora u Boki kotorskoj te su 1167. godine prisilili Kotorane na plaćanje prava na slobodnu plovidbu. Iste uvjete nametnuli su i Dubrovčanima 1190. godine. Unatoč dolasku mletačke pomorske sile na istočnu obalu Jadrana, osvajanjem Zadra 1202. godine i Dubrovnika 1205. godine, Omišane ne prestaju s gusarskim aktivnostima, već ih proširuju na zapadnu obalu Jadrana, a počinju napadati i njegove sjeverne dijelove, sve do Istre. U takvim okolnostima, zamoliše stanovnici Brača i Hvara 1220. godine pomoć od hrvatskog i ugarskog kralja Andrije II. (1205. – 1235.) da im pomogne protiv Kačića, našto je kralj zaprijetio omiškom knezu Malduču († prije 1238.) oštrom kaznom.[2]
Godine 1221. Kačići su se zamjerili rimskom papi Grguru IX. (1227. – 1241.) zbog pljačke pomoćnih križarskih četa na putu prema Svetoj zemlji pa je poslao svog legata Akoncija te pozvao Splićane i Dubrovčane na borbu protiv omiških gusara. Na kraju je morao bježati iz Splita, a Omišani su se pomirili s papom 1226. godine preko splitskog nadbiskupa Guncela († 1242.), kojem su obećali i mir sa Splitom.[3]
Oružani sukob 1240. godine
Sukob je započeo omiškim osvajanjem otoka Brača i Hvara, koji su služili gusarskim družinama kao ishodišta napada i pljačkanja na moru. Povod za rat bio je upad družine omiškog kneza Toljena u splitsko polje, koji je iskoristio splitski potestat Garganus de Arscindis kako bi izazvao sukob i riješio gusarski problem na Jadranu. Zatražio je odštetu od kneza Toljena za učinjenu štetu na splitskim posjedima, a kada je ovaj odbio isplatiti štetu, Garganus je uvjerio Splićane da je ratni sukob jedino rješenje problema.[4]
Garganus je naoružao sve splitske trgovačke brodove, ukrcao na njih oko 1200 Splićana i uz dodatnu, manju pomoć Trogirana isplovio prema Braču koji je bio pod vlašću Omišana. Prisilio je Bračane da se pokore Splićanima, polože prisegu vjernosti i predadu sve što je pripadalo Omišanima. Kada su doznali za splitsku zaplijenu svojih dobara na Braču, Omišani su krenuli brodicama prema otoku te su napali četiri splitska broda i otela ih, ali bez posade koja se na vrijeme spasila. Garganus se potom vratio s većinom vojske u Split, a na Braču je ostavio kao zapovjednike Lampridija i Stjepana s manjom četom splitskih pučana.[5]
Sukob se rasplamsao nakon što je Garganus počeo s vojskom pustošiti omiška polja i posjede, a s mornaricom braniti Omišanima pristup slobodnim plovidebenim rutama. To je razljutilo kneza Osora († iza 1258.) koji je poslao sve omiške brodice u napade na Splićane. Kada se Split našao u nepovoljnom položaju na moru, Garganus je naredio gradnju većeg ratnog broda te ga je opremio oružjem i posadom. Priliku za napad dočekali su krajem lipnja 1240. godine kada je knez Osor napao splitski otok Šoltu te ju je opustošio i temeljito opljačkao. Nekoliko dana kasnije, omiški gusari su izvršili novi napad, ovaj put na Brač te su opljačkali i popalili sela na njegovom istočnom dijelu i odveli stanovništvo u zarobljeništvo. Njima se ispriječila splitska posada od 50 ljudi koja je zajedno s grupom Bračana napala Omišane, kako bi ih zaustavila u daljnjem paljenju i pljačkanju. Zametnula se bitka u kojoj su Splićani i Bračani porazili Omišane, koji su se morali povući. Tijekom sukoba bio je zarobljen i brački knez Osor, što je izazvalo oduševljenje u Splitu.[6]
Garganus je prisilio kneza Osora i njegove zarobljene drugove da predadu Splićanima sve svoje gusarske brodove i prisegnu da se zauvijek odriću gusarstva. Naposljetku su Omišani odlučili pristati na odredbe dogovora te su predali Splićanima šest velikih brodova i nekoliko manjih i obvezali se da neće napadati Splićane, Mlečane i Ankonitance.[7]
Posljedice
Pobjedom nad Omišanima, Split se na više desetljeća riješio omiške opasnosti od pljačke i paleža, kako na svojim kopnenim posjedima, tako i na moru. Istovremeno je proširio svoju vlast na otok Brač, a dobio je i razmjerno veliku mornaricu te postigao znatan ugled među ostalim dalmatinskim gradovima.[8]
Vidi još
Izvori
Literatura
Novak, Grga (2005.) Povijest Splita, knjiga prva.
| ||||||||||
- ↑ Novak 2005, str. 112.
- ↑ Novak 2005, str. 112–113.
- ↑ Novak 2005, str. 113–114.
- ↑ Novak 2005, str. 121.
- ↑ Novak 2005, str. 121–123.
- ↑ Novak 2005, str. 121–123.
- ↑ Novak 2005, str. 122–123.
- ↑ Novak 2005, str. 123–124.