Slovna reforma Ljudevita Gaja

O Ljudevitu Gaju

Rođen je 8. srpnja 1809. u Krapini, a preminuo je 20. travnja 1872. u Zagrebu. Ljudevit Gaj, sljedbenik Kollarove ideje o slavenskoj uzajamnosti, poticatelj i organizator književnoga rada u predilirsko i ilirsko doba, jezični reformator, izrastao je u središnju osobu hrvatskoga narodnog preporoda 19. stoljeća. Ljudevit Gaj je francusko-njemačkog podrijetla, a otac mu je bio ljekarnik u Krapini, gdje je Gaj rođen 8. srpnja 1809. Umro je u Zagrebu 20. travnja 1872. Gimnaziju je učio u Varaždinu, Zagrebu i Karlovcu, a filozofiju u Beču i Grazu, te pravo u Pešti. Doktorirao je u Leipzigu. Njegova Kratka osnova horvatzko-slavenskoga pravopisanja, tiskana u Budimu 1830., hrvatskim i njemačkim usporedno, temelj je hrvatskoga književnog jezika. Gaj je pojednostavio pravopis, davši za svaki glas jedan znak. Izravni nasljedovatelj Pavla Rittera Vitezovića, u njegovoj je nomenklaturi izmijenio samo polazni član. Naime, ondje gdje je Vitezović vidio samo Hrvatsku, Gaj je stavio široki pojam Illyria Nagna. Među najvažnije od brojnih aktivnosti koje je poticao svakako ide tiskanje prvih hrvatskih narodnih novina: Novine horvatske, koje će potom postati Ilirskim narodnim novinama s nedjeljnim književnim prilogom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska. Prvi broj Danice pojavio se 6. siječnja 1835., a prvi tekst objavljen novim Gajevim pravopisom, bila je Mihanovićeva Horvatska domovina, budnica koja će kasnije biti prihvaćena kao hrvatska himna. Tiskanje Danice pobudilo je u hrvatskoj javnosti opći ushit. Najvjerniji suradnici u Danici bili su Dragutin Rakovac, Ljudevit Vukotinović i braća Ivan i Antun Mažuranić. Gaj je potaknuo i osnivanje tiskare koja je počela djelovati 1838., iste godine kada je osnovana Ilirska čitaonica, koja je uskoro postala središnjom ustanovom kulturnog i političkog života. Godine 1840. Gaj je otišao u Rusiju da bi dobio novčanu pomoć za ostvarivanje svojih brojnih zamisli. Od Ruske akademije tom je prigodom dobio tisuću, a od slavenofila 15 tisuća rubalja. Godine 1842. osnovana je Matica ilirska sa zadaćom tiskanja djela stare hrvatske književnosti iz Dubrovnika i Dalmacije. Kada je godinu dana kasnije zabranjeno ilirsko ime, kako bi se - navodno - vratio mir među stranke, i sam je Gaj znatno izgubio na dotad nepomućenom ugledu. Želeći spriječiti propast Danice, sam ju je 1848. dokinuo. Pet godina kasnije, uhićen je pod optužbom o spremanju pobune. Iako je oslobođen optužbe, bio je to zapravo njegov kraj. Život je završio u potpunoj bijedi. Pokopan je na Jurjevskom groblju u Zagrebu, a kasnije su njegove kosti prenesene u Ilirsku arkadu na Mirogoju.

Slovna reforma- Kratka osnova hrvatsko-Slavenskoga pravopisa

U Hrvatskoj povijesti i kulturi nema tako malene ni tako skromne knjige s tako dubokim i tako dalekosežnim posljedicama kao što je Gajeva Kratka osnova horvatsko - slavenskoga pravopisaňa, poleg mudroǏubneh, narodneh i prigospodarneh temeǏov i zrokov. Knjižica je na hrvatskokajkavskom i njemačkom jeziku izašla u Budimu 1830. godine i označava početak narodnog preporodnog gibanja u Hrvatskoj u prvoj polovici 19. stoljeća.

Pravopis je konvencija, dogovor stručnjaka o pisanju, tj. o upotrebi pisanih znakova, slova. U Hrvata su prijedlozi pravopisnih normi, a zatim i pravopisi, imali iznimno društveno i političko značenje jer su stjecanjem povijesnih prilika vrlo snažno utjecali na prevladavanje pokrajinskih podvojenosti. Tako je i s Gajevom Kratkom osnovom. Ljudevit Gaj napisao je Kratku osnovu kada mu je bila 21 godina. Ta je knjižica plod njegovih razmišljanja o društvenoj i političkoj sudbini i položaju hrvatskoga naroda u okviru zajednice slavenskih naroda, a zatim i o načinu kako da se njegov narod u tjesnacu nepovoljne povijesne tradicije tj. rascjepkanosti trojednog kraljevstva Hrvatske, Slavonije i Dalmacije ne samo kulturno, nego i politički ujedini misao mu je već i tada lebdjela i nad širim južnoslavenskim prostranstvima. Gaj je poznavao tradiciju hrvatske tiskane knjige: znao je za neustavnost pravopisne prakse, znao je i autore koji su pokušali unijeti reda u latiničku grafiju u svojim knjigama. Osobito je velik utjecaj na njegovo poimanje pravopisa i povijesnog položaja imao Andrije Jambrešić, čiji se Lexicon Latinum (1742) još u Gajevo doba upotrebljavao kao školska knjiga. Ništa manjeg značenja nisu bila ni razmišljanja Pavla Rittera Vitezovića. Planovima o pravopisu Gaj je bio zabavljen 1828. i osobito 1829. kada se u Zagrebu družio s Poljakom Andrijom Kucharskim. Jedinstvo pravopisa tada mu se činilo važnijom i zamašitijom potrebom nego jedinstvo jezika. U ostalom, kao i Vitezović, mislio je da se jedinstvenim pravopisom dolazi do jedinstvena jezika. Pravopisna osnova kakvu je Gaj predložio 1830. trebala je hrvatsku književnost objediniti i približiti ju ostalim slavenskim narodima, osobito onima koji pišu latinicom. Nejedinstvenost pravopisne prakse u hrvatskoj književnosti pokušali su već ranije prevladati Šime Budinić (1583.), Bartol Kašić (1604.), Rajmund Đamanjić (1639.), Pavao Ritter Vitezović (prije 1702.), Andrija Jambrešić (1732.), Lovro Bračuljević (1730.), a zatim pravopisna komisija imenovana od Josip II. (potkraj 18.st.) i pravopisna komisija za uređenje pravopisa u Dalmaciji. Prije nego što je predložio svoj pravopis Gaj je morao duboko razmišljati o jeziku, osobito kada je usvojio načelo da svaki glas mora biti bilježen jednim znakom. Poticajna mu je u tom pogledu bila češka pravopisna tradicija s dijakritičkim znakovljem, te je taj uzrok u Kratkoj osnovi na sistematičan i dosljedan način proveo kao nitko prije njega predloživši čvrst i jednoznačan sustav. Palatalnost («žumboreči i šumeči glasi») označena je kvačicom kao diskriminantom: nasuprot temeljnim grafemima: c, d, g, l, n, s, z stoje c, d, g, l, n, s, z. Gaj se pravopisom kakav predlaže u Kratkoj osnovi htio približiti svim Slavenima ( «brati naši slavenski» ), ali još mu je veća želja i nada se «bližni brati naši Šlavonci, Dalmatinci, Štajerci, Kranjici i Korušci…vu ovem …prikladnem pravopisanu z' nami …zjedinili budu». Zaista – tu se Gaj nije prevario. I Hrvati ( tj. «Horvati, Šlavonci i Dalmatinci») i Slovenci (tj. «Štajerci, Kranjci i Korušci») prihvatili su Gajev pravopis, samo ne onaj iz Kratke osnove, nego onaj koji je Gaj, kojem je taktičnost bila prirodan dar, a od dosljednosti općenito nije patio) predložio 1835. u Daniczi Horvatzkoj, Slavonzkoj y Dalmatinzkoj, koju je ispočetka tiskao starim pravopisom. Umjesto jedinstvenog i sustavnog znakovlja iz Kratke osnove on u 10., 11., i 12., broju Danicze predlaže uz – č, ž, š dvoslovne palatale; tj (za ć), gj, dj ( za đ), lj, nj. Od 1838. umjesto crtice na j pisat će se točka. Znak za glas ć preuzeo je iz poljske tradicije. Tako je uglavnom ostalo do danas. Koliko je novi pravopis funkcionalan, Gaj je pokazao upravo u broju u kojem starim pravopisom predlaže novi, ali zato novim pravopisom tiska Mihanovićevu Horvatsku domovinu koja će kasnije postati hrvatskom himnom, i Kačićevu Pếsmu Radovana i Milovana. Spojivši tako novim pravopisom suvremeno mu stvaralaštvo i tradiciju, Mihanovića i Kačića, Gaj je zacrtao put kojim će krenuti Danicza, koja od 29. broja dalje i ime piše novim pravopisom Danica, a s godinom 1836. mijenjat će joj ime: časopis se zove «Danica ilirska» , a deviza pod kojom se uređuje značajna je za politički trenutak : Narod bez narodnosti jest tếlo bez kosti.

Istina, Ljudevit Gaj je odstupio od zacrtanih pravopisnih rješenja u Kratkoj osnovi, a napustio je jednoznačan i jedinstven sustav zato što su politički i društveni ciljevi za koje se Danica ilirska bili važniji od filoloških razloga. Ipak malena i skromna Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisana stoji na početku književnog i društvenog preporoda u prvoj polovini 19. st.