Satiri
Satiri (grč. σάτυρος, sátyros - Σάτυροι, Sátyroi) u grčkoj mitologiji poluljudi su i poluživotinje koji opsjedaju šume i prate Pana ili Dioniza. Prikazivani su na različite načine, ali najčešći je prikaz satira kao mitološkog bića koje je napola jarac, a napola čovjek. Satiri, za razliku od ostalih bogova, nisu besmrtni nego su polubogovi[1].
Karakteristike
Satiri su prikazivani s malim jarećim rogovima, ušima, repom, a ponekad i kopitima. Poslije su prikazivani u kozjem obličju zahvaljujući povezivanju s Panom i rimskim Faunom - imali su dug kozji ili konjski rep. Odrasli su satiri prikazivani s jarećim rogovima, a mlađi s manjim koštanim kvrgama ili rožićima na glavi. Kosa im je često bila kovrčava, uši šiljate, nosovi ravni, a brade velike, a često s vinovom lozom ili bršljanom koji im je kružio oko glave. Često su nosili tris - štap ukrašen listovima i bršljanom koji je na vrhu imao češer.
Zbog svoje ljubavi prema vinu prikazivani su držeći šalice s vinom, a zbog velikog seksualnog apetita često su prikazivani s erekcijom ili u lascivnim položajima.
Mitologija
Satirski život
Satiri su bili poluljudi i poluživotinje koji su pratili Dioniza[2] ili Pana[3]. Na njihovu čelu bio je Silen, božanstvo povezivano s plodnošću.
U Dionizovu kultu muški sljedbenici nazivani su satirima, a sljedbenice menadama.
U rimskoj mitologiji bili su znani kao Panes, duhovi povezani sa seoskim Panom, a miješani su i s Faunima.
Satiri su opisivani kao opasni, ali opet sramežljivi i bojažljivi. Bili su ljubitelji vina, žena i dječaka, hedonisti. Skitali su se uz glazbu aulosa, cimbala, kastanjeta, gajda te su voljeli plesati s nimfama, koje su ujedno često i proganjali. Njihov se poseban ples zvao sikinnis.
Stariji su satiri znani kao sileni, silenoi[4], a mlađi kao satyrisci. Zec je bio simbol plahog i stidljivog satira. Satirska djeca, odnosno mladi satiri bili su često prikazivani u umjetnosti.
Prmea Higinu[5], Eratosten piše da su u Gigantomahiji satiri i sileni došli jašući na magarcima koji su se uplašili stravičnih neprijatelja i glasno njakali, što je uplašilo Gigante koji su pobjegli.
_-_Nymphs_and_Satyr_(1873).jpg)
Podrijetlo
Prema Homerskoj himni Afroditi[6], planinske nimfe Oreade su spavale sa Silenima i Hermesom, a pretpostavlja se da su satiri plod tog čina. Heziod[7] ih naziva braćom planinskih nimfa te Kuretesa, no beznačajnom i ništavnom rasom.
Strabon[8] citira Hezioda da su se Hekaterovim i Foronejevim kćerima rodile planinske nimfe i satiri te kureti (Kouretes). Prema Nonu[9] Leneju, Astraju i Maronu, trima silenima, Silenovim sinovima, rodili su se satiri.
Češća je inačica da su sinovi Hermesa i Iftime[10] ili Najada[11]. Prema Euripidu[12], Silen ih naziva svojim sinovima.
Satiri i nimfe
Satiri su bili povezani s plodnošću, a sami bjehu pohotna i razvratna bića koja su voljela žene, ali i dječake. Posebice su se zaljubljivali u nimfe koje su često promatrali i opsjedali.
Umjetnost
Slikarstvo
U grčkoj su umjetnosti isprva prikazivani starim i ružnim stvorenjima, posebice u radovima atičke škole, ali poslije su ih počeli prikaživati mlađima i blaženijima.
Poznat je kip, vjerojatno kopija Praksitelova djela, koji prikazuje satira koji se blaženo naslanja na stablo s frulom u ruci (na slici zdesna).
Književnost
Satirska drama slijedila je nakon trilogije tragedija na dionizijevskim svečanostima. Te bi drame jednostavnije i veselije prišle temi, za razliku od tragedija. Eshil je bio poznat po svojim satirskim dramama, ali nisu sačuvane. Od Sofokla ostala je jedna satirska drama sačuvana u fragmentima - Tragači ili Sljednici (Ichneutae) 1907. u Egiptu. Jedina preživjela satirska drama iz 5. stoljeća pr. Kr. jest Euripidov Kiklop.
Rimska satira bio je poetski esej kojim se moglo kritizirati i izrugivati. Često se povezivala s grčkom satirskom dramom, ali jedina veza je samo prevratnički duh samih satira, kao suprotnost urbanizmu i samoj civilizaciji. Etimologija je također drukčija, dolazi od latinskog satira, odnosno ranije oblika satura, ženskog roda pridjeva satur = "zasićen" (od ie. korijena *sa-t/se-t-, otud i stsl. sytъ > hrv. sit).
Literatura
- ↑ Ovidije: Metamorfoze (I./192)
- ↑ Diodor Sicilski: Biblioteka povijesti (IV./5.3)
Ovidije: Metamorfoze (XI./86.) - ↑ Non: Dionysiaca (XIV./47)
- ↑ Pauzanije: Opis Grčke (I./23.6)
- ↑ Higin: Astronomica (2.23)
- ↑ Homerske himne: Afrodita (256. -)
- ↑ Heziod: fragmenti, ur. Karl Wilhelm Göttling (96.)
- ↑ Strabon: Geografija (X./3.9)
- ↑ Non: Dionysiaca (XIV./105. -)
- ↑ Non: Dionysiaca (XIV./113.)
- ↑ Ksenofont: Symposion (V./7.)
- ↑ Euripid: Kiklop (13, 82, 69.)