Sarajevska rezolucija

Mehmed ef. Handžić, inicijator Sarajevske rezolucije

Datoteka:Kasim Dobrača.jpg

Kasim ef. Dobrača, inicijator Sarajevske rezolucije

Sarajevska rezolucija bila je jedna od Muslimanskih rezolucija, koju je tijekom Drugog svjetskog rata u Sarajevu usvojila skupština El-Hidaje. Ovom rezolucijom konstatuje se teška situacija u kojoj su se našli Bošnjaci a za koju se navodi da je posljedica smišljene politike ustaša da izazovu sukobe pravoslavaca i muslimana, javno se osuđuju zločini pojedinih Bošnjaka nad Srbima, konstatuje obespravljenost muslimana koju sprovodi ustaški režim i zahtjeva uspostavljanje reda i mira, kažnjavanje odgovornih za zločine i pružanje pomoći žrtvama. Jedan od razloga donošenja rezolucije bili su i masakri četničkih odreda Jugoslavenske vojske u otadžbini nad bošnjačkim civilima u istočnoj Bosni.  

Rezolucija

Tijekom Drugog svjetskog rata teritorija Bosne i Hercegovine pripala je Nezavisnoj Državi Hrvatskoj čije je osnivanje, uz podršku nacističke Njemačke, proglasio Slavko Kvaternik 10. travnja 1941. godine. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ubrzo je po njenom osnivanju započeti zločini nad Srbima, Židovima i Romima. U cilju sprovođenja politike, stvoren je veliki broj koncentracionih logora. Dio bošnjačkog stanovništva svrstao se uz ustaše i učestvovao u vršenju genocida. Pored toga, smišljenim aktivnostima kao što su korištenje muslimanskih odjevnih predmeta tokom vršenja zločina nad Srbima i namjernim glasnim oslovljavanjem muslimanskim imenima ustaše su izazivale sukobe između Srba i Bošnjaka. Ovakvi događaji uticali su na to da muslimani iz Bosne i Hercegovine usvoje čitav niz rezolucija koje su donosili u Zenici, Prijedoru, Mostaru, Banjoj Luci, Tuzli, Bijeljini i Trebinju.

Veliki broj Bošnjaka, građana Sarajeva okupio se 12. listopada 1941. godine i na tom skupu usvojio i potpisao rezoluciju čiji je sadržaj sličan sadržaju Sarajevske rezolucije koju je skupština udruženja ilmije "El-Hidaje" usvojila 14. kolovoza 1941. godine. Inicijatori i idejni tvorci ove rezolucije bili su Mehmed ef. Handžić i Kasim ef. Dobrača.

Tekst rezolucije sastoji se od tri tačke u kojima se iznose konstatacije i stavovi potpisnika rezolucije povodom aktuelne situacije u kojoj se nalaze muslimani Bosne i Hercegovine:

• Prva točka rezolucije konstatuje teško stanje u kojem su se našli muslimani Bosne i Hercegovine zbog smišljene politike izazivanja međunacionalnih sukoba i nepromišljenih napada uzbunjenih pravoslavaca na muslimane;
• Druga točka rezolucije odriče odgovornost svih muslimana za zločine koje su pojedini muslimani počinili nad pravoslavcima. Također, u drugoj tački rezolucije osuđuju se muslimani koji su činili nasilje i iznosi se stavi da je takvo nasilje rezultat djelovanja "neodgovornih elemenata i neodgojenih pojedinaca" i odbija se prihvatanje da "ljaga" zbog zločina padne na sve muslimane. Konstatuje se da su u cilju izazivanja mržnje između pravoslavaca i muslimana organizatori zločina nad pravoslavcima oblačili fes nemuslimanima koji su se tijekom vršenja zločina međusobno oslovljavali muslimanskim imenima.
• Treća točka rezolucije konstatuje pojavu netrpeljivosti katolika prema muslimanima koji su pretvoreni u građane drugog reda.

Poslije konstatacija i stavova iznijetih u tri točke rezolucije u posebnom dijelu rezolucije je spisak od sedam zahtjeva upućen odgovornim "čimbenicima" i muslimanskim vjerskim i političkim predstavnicima. Ovim zahtjevima se traži uspostavljanje sigurnosti života i imovine svih građana, sprečavanje izazivanja međunacionalnih sukoba, suđenje odgovornima za zločine i pomoć žrtvama dotadašnjih sukoba.

Rezoluciju je potpisalo 108 muslimana koji su funkcioneri i članovi raznih vjerskih udruga, profesora, sudija, zaposlenih u državnoj upravi, trgovaca, zemljoposjednika, studenata itd. Rezolucija je službeno predata ministru Nezavisne Države Hrvatske Jozi Dumandžiću prilikom njegove posjete Sarajevu. Dumandžić je neuspješno pokušao prisiliti potpisnike da opozovu rezoluciju. U tom naumu nije uspio ni Džafer-beg Kulenović. Potpisnicima je izravno prijetio i Jure Francetić, ustaški pukovnik zadužen za upravljanje Bosnom i Hercegovinom, slanjem u jedne od koncentracionih logora.

Neki konzervativni predstavnici muslimana u Bosni i Hercegovini nisu vjerovali da će rezolucije imati efekta na ustaški režim, pa su odustali od nada da će iste zaštiti njihove interese. U kolovozu 1942. godine osnovali su Odbor narodnog spasa i slali Hitleru peticiju tražeći zasebnu regiju za Bosnu koja bi bila pod izravnom upravom Njemačke. Neke od zahtjeva pravdali su rasnim argumentima.

Posljedice

Inicijatore i organizatore potpisivanja Sarajevske rezolucije komunističke vlasti su poslije Drugog svjetskog rata proglasile narodnim izdajnicima. Tadašnjeg predsjednika El-Hidaje, Kasima ef. Dobraču je po završetku Drugog svjetskog 26. rujna 1947. godine kazneno vijeće okružnog suda u Sarajevu osudilo na 15 godina zatvora. Povodom poboljšanja odnosa Jugoslavije i Egipta, nekoliko Bošnjaka pušteno je iz zatvora prije isteka kazne, na uslovnu slobodu. Među njima bio je i Kasim ef. Dobrača koji je poslije deset godina pušten na uslovnu slobodu, a umro je 3. studenog 1979. godine, dva mjeseca poslije objavljivanja feljtona Parergon, autora Derviša Sušića u sarajevskom dnevnom listu Oslobođenje, a u kojem je Dobrača napadan kao pripadnik Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini koja je ovim feljtonom predstavljena kao profašistička organizacija koja je surađivala sa Hitlerom.

Vanjske povezice

• Tekst Sarajevske rezolucije, objavljen na stranici Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini(Arhivirano 24. 9. 2015)