Rikard III., kralj Engleske

Rikard III.

Rikard III. (2. listopada 1452. – 22. kolovoza 1485.), engleski kralj od 1483. do svoje smrti. Do prijestolja je došao spletkama, a izgubio ga na bojištu, gdje je i ubijen.

Odrastanje

Bio je brat engleskog kralja Edvarda IV. U mladosti je - kao dvanaesto od ukupno trinaestoro djece iz brake vojvode Rikarda Plantageneta, vojvode od Yorka (dakle, glave velikaške kuće koja je vodila bijele u "Ratovima dviju ruža") i vojvotkinje Cecily Neville - bio povjeren na skrb Rikardu Nevilleu, grofu od Warwicka, koji je njegovom bratu Edvardu IV. bio pomogao zadobiti krunu.

(Kasnije je oženio njegovu mlađu kćer Anu Neville koja je bila udovica pokojnog Eduarda, princa od Walesa, sina i nasljednika kralja Henrika VI. S njom je Rikard imao sina Eduarda koji je umro u dobi od jedanaest godina.)

Tijekom bratove vladavine istaknuo se odanošću te kao vojskovođa, zbog čega ga je brat nagradio titulom vojvode od Gloucestera i velikim zemljišnim posjedima u sjevernoj Engleskoj.

Zaštitnik kralja Eduarda V.

Nakon bratove smrti vladao je kratko kao regent s titulom lorda protektora mladog kralja Edvarda V. No, Rikard nije iskazivao lojalnost mladom kralju nego je, uz pomoć Henryja Stafforda, vojvode od Buckinghama (koji je imao osobni i obiteljski sukob sa Eduardovom majkom Elizabetom Woodville) pred Parlamentom pokrenuo postupak kojim je želio dokazati da njegov nećak nije valjani prestolonasljednik engleske krune.

25. lipnja 1483. godine - nakon samo 86 dana vladavine mladog kralja - Parlament je proglasio dvanaestogodišnjeg Eduarda V. i njegovog mlađeg brata Rikarda od Shrewsburyja, vojvodu od Yorka (ostala djeca Eduarda IV. bila su ženskog spola), nezakonitim nasljednicima krune, jer je na suđenju "dokazano" da je Rikardov pokojni brat Eduard IV., prije nego se oženio sa Elizabetom Woodville, već bio oženjen s lady Eleanorom Butler, mladom udovicom koja je umrla 1468. godine (dvije godine prije rođenja Eduarda V.) - pa je stoga brak s Elizabetom proglašen nevaljanim i djeca rođena u tom braku nezakonitom.

Kralj Rikard III.

Kako su sva druga Rikardova braća umrla prije Eduarda IV., Rikard je bio jedini zakoniti nasljednik krune jer nije imao protukandidata za prijestolje. Mladi kralj Eduard V. i njegov brat Rikard od Shrewsburyja zatočeni su, tobože radi vlastite sigurnosti, u London Tower i nikada više nisu viđeni. Najvjerojatnije su ubijeni, za što se optuživalo Rikarda i vojvodu od Buckinghama, makar bez izravnih dokaza. Rikard se, slijedom navedenih događanja, dao 6. srpnja 1483. okruniti za engleskog kralja pod imenom Rikard III.

Rikard se nastojao odlikovati kao pobožan i vješt vladar, vojskovođa i organizator, no ni u jednom trenutku svoje vladavine nije zadobio povjerenje visokog plemstva koje ga nije smatralo zakonito izabranim kraljem. Nakon preuzimanja krune i pretpostavljenog ubojstva mladog kralja Eduarda V. i njegova brata Rikarda, uklonio je utjecaj klana Woodville (obitelji kraljice Elizabete, udovice pokojnog Edvarda IV.), ali je i dalje bio politički vrlo ranjiv jer je svojim sumnjivim preuzimanjem vlasti podijelio do tada ujedinjene pripadnike i pobornike kuće York.

Tijekom Rikardove vladavine dogodilo se nekoliko pobuna njegovih protivnika. Prva pobuna bila je povedena od strane obitelji Woodville, ali ju je Rikard brzo svladao.

Druga pobuna, 1483. godine, bila je pod vodstvom Henryja Stafforda, vojvode od Buckinghama, istog onog koji je Rikardu pomogao da se domogne krune, ali se u međuvremenu s njime politički razišao i okrenuo mu leđa. Rikard je uz pomoć sreće i svojih vojnih sposobnosti uspio svladati ovu pobunu, te je vojno porazio vojvodu od Buckinghama i dao mu odrubiti glavu.

Pobuna Henrika Tudora

Treća i najvažnija pobuna bila je ona Henrika Tudora, pripadnika velške obitelji Tudor iz Penmynydda, čiji je otac Edmund bio oženio Margaretu Beaufort, nasljednicu pobočne linije kuće Lancaster. Kako je glavna linija dinastije Lancaster bila prekinuta smrću Henrika VI. i njegova sina Edvarda, sin Edmunda Tudora, Henrik Tudor postao je neočekivani nositelj lancasterskih nadanja u borbi protiv kuće York.

U bitci kod Boswortha 22. kolovoza 1485. Henrik Tudor je uz pomoć francuskih snaga napao Rikarda koji je imao vrlo slabu potporu engleskog vodećeg plemstva i zbog toga izdan od preostalog dijela plemstva, te ga teško porazio pri čemu je Rikard poginuo na bojnom polju. Bio je posljednji engleski kralj koji je poginuo u bitci, te posljednji kralj iz dinastije Plantagenet i njegovim porazom završili su Ratovi dviju ruža. Kako je Rikardov jedini sin umro sa jedanaest godina, pa isti nije imao nasljednika, pobjednik u bitci kod Boswortha Henrik Tudor proglasio se 1485. godine (dvije godine nakon početka Rikardove vladavine) engleskim kraljem i postao začetnikom engleske kraljevske dinastije Tudor.

Zaostavština

Prema predaji, a i tvrdnjama mnogih povjesničara, Rikard je upamćen kao zla i vlastohlepna osoba, zaslužna ili barem optuživana za mnoga zlodjela kao što su na primjer ubojstvo Henrika VI., osobno smaknuće brata Georgea koji je bio izdao zajedničkog brata i kralja Eduarda IV., ubojstvo Eduarda od Westminstera (sina Henrika VI.) čiju je udovicu Anu Neville naknadno (navodno pod prisilom) oženio, ubojstvo te iste supruge, te sumnjivo razvlašćivanje i ubojstvo mladog kralja Eduarda V. i njegovog brata Rikarda od Shrewsburyja.

No, "najzaslužniji" za lošu reputaciju Rikarda III. je William Shakespeare koji je njegovu kratku vladavinu opisao u svojoj povijesnoj drami Rikard III., a koja je vjerojatno utjecala na mnoge generacije, ne samo povjesničara.

Prethodnik:	Kralj Engleske	Nasljednik:
Edvard V.		Henrik VII.