Mohandas Karamchand Gandhi (7. siječnja 2007. - 12. siječnja 2007.)
Mohandas Karamchand Gandhi (Porbandar, 2. listopada 1869. - New Delhi 30. siječnja 1948.), indijski političar
Indijski nacionalistički vođa koji se izborio za nezavisnost Indije putem nenasilne revolucije. Gandhi, znan i kao Mahatma Gandhi, rođen je u hinduskoj obitelji u mjestu Porbandar u današnjoj državi Gujarat dana 2. listopada 1869. godine. Studirao je pravo na sveučilištu u Londonu. Nakon što je 1891. završio studij prava (1889. - 1891.) Gandhi se vratio u Indiju i pokušao raditi u struci, ali u tome nije imao uspjeha. Dvije godine kasnije indijska tvrtka koja je imala poslovne odnose s Južnom Afrikom zaposlila ga je kao svog pravnog savjetnika u uredu u Durbanu.
Kada je došao u Durban Gandhi je otkrio kako ga tamo smatraju pripadnikom niže rase. Istovremeno je bio zapanjen nijekanjem građanskih i političkih sloboda indijskih imigranata u Južnoj Africi. To ga je potaklo da se pridruži borbi za priznavanje osnovnih ljudskih prava za Indijce. Gandhi je ostao u Južnoj Africi 20 godina, često vrijeme provodeći u zatvoru. Godine 1896. napali su ga i pretukli Južnoafrikanci. Od tada se zalaže za politiku pasivnog otpora i nekooperacije s južnoafričkim vlastima. Djelom mu je za takvu vrstu politike uzor bio ruski pisac Lav Tolstoj, koji je na Gandhija imao značajan utjecaj. Uzor je također pronašao i u djelima američkog pisca iz 19. stoljeća Henrya Davida Thoreaua. Posebice u djelima u kojima on piše o Kristovima učenjima, napose u djelu Građanski neposluh. Gandhi je smatrao kako su izrazi pasivni otpor i građanska neposlušnost neadekvatni za njegove svrhe te je on pronašao drugi izraz - Satyagraha. Za vrijeme Burskoga rata Gandhi je organizirao sanitetsku jedinicu unutar britanske vojske i zapovijedao istom. Nakon rata vratio se borbi za prava Indijaca. Godine 1910. osnovao je Gandhi farmu, blizu Johannesburga, kooperacijsku koloniju za Indijce. Četiri godine poslije (1914.) južnoafrička vlada učinila je bitne ustupke Gandhijevim zahtjevima, kao npr. priznavanje indijskih brakova. Kada je završio svoje djelovanje u Južnoj Africi vratio se u Indiju. Po povratku u domovinu aktivirao se u indijskoj politici 1919. godine i pretvorio prijašnji nedjelotvorni Indijski nacionalni kongres u moćnu masovnu organizaciju te postao vođa borbe za samostalnu Indiju...
Benedict Arnold (12. siječnja 2007. - 22. siječnja 2007.)
Benedict Arnold (14. siječnja 1741. - 14. lipnja 1801.) bio je general američke vojske tijekom Američkog rata za neovisnost. Najpoznatiji je po zavjeri za predaju američke utvrde West Point Britancima tijekom Američkog rata za neovisnost.
Arnold se istaknuo kao heroj na počecima rata. Njegova lukavost i hrabrost kod Utvrde Ticonderoga 1775, pohod na Kanadu, napad na Montreal i opsada Quebeca, bitka kod otoka Valcour na Jezeru Champlain 1776, Bitka kod Danburyja i Ridgefielda nakon čega je promaknut u Generala Bojnika i na kraju u Bitci kod Saratoge 1777. Unatoč tome, Benedict Arnold se odlučno protivio odluci kongresa da napravi savezništvo sa Francuskom.
Nezadovoljan ponajprije uvredama Kongresa (bez obzira na duljinu njegova radnog staža i njegova postignuća, kongres ga nije promaknuo, nego je promaknuo brigadne generale koje su imali veze u kongresu). Patio je od velikih dugovanja jer je praktički sve vojne operacije na početku rata financirao on. Bio je i pritisnut kod kuće od svoje druge žene Peggy Shipen britanske lojalistice i Arnold je odlučio prebjeći na britansku stranu.
U rujnu 1780, napravio je svoje vlastite sheme koja bi, ako se uspije provesti, dala Britancima područje oko rijeke Hudson i prepolovila Ameriku na dva dijela. Plan je bio ometan, ali je Arnold uspio pobjeći u New York gdje su se nalazile britanske trupe. Za svoju izdaju bio je nagrađen sa statusom generalnog brigadira i sa smanjenom nagradom od 6000 funta.
Benedict Arnold rodio se kao treće dijete u njegovoj obitelji u Norwichu, Connecticut 1741. Dobio je ime po svom pradjedu, jednom od prvih guvernera Rhode Islanda, koji je bio jako cijenjen u obitelji. Jedino su on i njegova sestra Hannah doživjeli odraslu dob, dok je ostale ubila žuta groznica (izuzev jednog brata koji je umro nepoznatim razlogom).
Arnoldova obitelj financijski je dobro stajala sve dok Arnoldov otac nije napravio nekoliko poslovnih dogovora koji ih su uvukli u dugove. Kada se to dogodilo, njegov otac se okrenuo alkoholu kao riješenju. Zbog velikih dugova, Arnold se s 14 godina morao ispisati iz škole jer roditelji više nisu mogli podmiriti dugove...
Gavrilo Princip (22. siječnja 2007. - 21. veljače 2007.)
Gavrilo Princip (srp. Гаврило Принцип, Obljaj, 25. srpnja 1894. - Theresienstadt, 28. travnja 1918.), atentator na Franju Ferdinanda
Gavrilo Princip, sin poštara, rođen je u lipnju 1894. godine u mjestu Obljaj kod Bosanskog Grahova. Bio je jedno od devetero djece, od kojih je jedno umrlo u djetinstvo. Njegovo zdravlje od najranije je dobi bilo problematično i patio je od tuberkuloze. U Sarajevu je pohađao Trgovačku školu, a potom gimnaziju. Iz šestog razreda gimnazije isključen je iz škole zbog veze s jednom učeničkom protuaustrijskom organizacijom. U svibnju 1912. preselio se u Beograd gdje je nastavio školovanje i stupio u vezu s tajnom organizacijom Mlada Bosna[nedostaje izvor]. Naredne dvije godine većinu svog vremena provodio je s drugim nacionalistima u planiranju ujedinjenja Bosne i Hercegovine i Srbije. Za vrijeme Prvog balkanskog rata prijavio se u Srpsku vojsku kao dragovoljac ali je odbijen.
Kada je objavljeno da će nadvojvoda Franjo Ferdinand naslijediti prijestolje Austro-Ugarske te da će posjetiti Sarajevo u lipnju 1914. Dragutin Dimitrijević, šef obavještajne službe u srpskoj vojsci i čelnik Crne ruke, poslao je tri čovjeka - Gavrila Principa, Trifka Grabeža i Nedeljka Čabrinovića u Sarajevo da izvrše atentat. Svakom je dao pištolj, dvije bombe i malu količinu cijanida. Naime, bilo je im je naređeno da izvrše samoubojstvo nakon što nadvojvoda bude ubijen jer je Dragutinu Dimitrijeviću bilo od izuzetne važnosti da nitko ne preživi kako bi time eleminirao svaku mogućnost da priznaju kako je ubojstvo organizirano. Gavrilo Princip i Trifko Grabež patili su od tuberkuloze i bili su svjesni kako neće još dugo poživjeti te su stoga bili voljni dati svoj život za svoj politički cilj - nezavisnost Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske. Po dolasku u Sarajevo zavjerenici su se pridružili ostalim sudionicima zavjere: Muhamedu Mehmedbašiću, Danilu Iliću, Vasi Čubriloviću, Cvijetku Popoviću, Mišku Jovanoviću i Veljku Čubriloviću.
U subotu 28. lipnja 1914. godine Franjo Ferdinand i Sofija von Chotkovato vlakom su stigli u Sarajevo. General Oskar Potiorek, guverner provincije Bosne i Hercegovine čekao ih je na kolodovoru kako bi ih odveo na primanje u Gradsku vijećnicu. U prvom autobomilu vozili su se Fehrim Čurčić, sarajevski gradonačelnik i dr Gerde, načelnik policije. Franjo Ferdinand i Sofija von Chotkovato bili su u drugom automobilu s Oskarom Potiorekom i grofom von Harrachom. Krov automobila bio je spušten kako bi okupljena gomila imala što bolji pogled na ugledne goste. Nekoliko pripadnika Crne ruke čekalo je duž rute kojom će proći Franjo Ferdinand. Svakome od njih bilo je zapovijeđeno da ubije Franju Ferdinanda kada dođe do mjesta gdje se nalaze. Prvi zavjerenik Muhamed Mehmedbašić, koji je stajao ispred zgrade Austro-mađarske banke, nije pucao kada je naišlo vozilo. Kasnije na suđenju izjavio je kako je ispred njega stajao policajac te se bojao da će ga uhapsiti prije nego što ispali hitac. Naredni atentator je bio Nedeljko Čabrinović. Oko 10:15 bacio je bombu na nadvojvodino vozilo. Međutim, vozač koji je vidio kako nešto leti prema vozilu ubrzao je te je bomba eksplodirala ispod kotača...
Heinrich Lutipold Himmler (21. veljače 2007. - 2. travnja 2007.)
Himmler je postao jedan od glavnih organizatora Holokausta. Kao osnivač i nadležni u Nacističkim koncentracijskim logorima i Einsatzgruppen odredima smrti, Himmler je imao svu oblast da implemetira genocid između 6 i 12 miliuna ljudi na industrijskoj skali. Taj genocid odnosio se pretežito na židove, ali i druge rase, nacionalonosti i uvjete s kojima se nije slagala nacistička ideologija, ali za genocid koristio se i "posebni tretman" (Sonderbehandlung) kao ubojstva u plinskim komorama.
Prije invazije Rusije 1941., Himmler je počeo pripremati svoj SS na rat za istrebljenje sila poznatih kao Judeo-boljševizam. Himmler, kojemu je uvijek bilo drago povlačiti paralelu između Trećeg Reicha i sredjeg vijeka, usporedio je invaziju sa križarskim ratovima. Skupljao je dobrovoljce iz cijele Europe, uključujući i Dance, Norvežane, Šveđane, Nizozemce, Belgijance, Francuze i Španjolce, a poslije invazije i Ukrajince, Latvijce, Litvance i Estonce, privlačeći nenjemačke dobrovoljce objaviši paneuropski križarski pohod radi obrane tradicionalnih vrijednosti Stare Europe od „Bezbožnih boljševičkih hordi“. Ti „dobrovoljci“ iz okupiranih sovjetskih teritorija zapravo su bili kolaboracijski policajci pritisnuti u Waffen SS kada je njihovu rodnu domovinu pokorila Crvena Armija. Sve dok su bili zaposleni protiv sovjetskih trupa, ponašali su se fanatično, ne očekivajući nikakvu milost ako bi bili zarobljeni. No, kada su bili zaposleni protiv Zapadnih Saveznika, više su težili predaji. Regruti Waffen SS-a u Zapadnoj i Sjevernoj Europi bili su strašno neuspješni.
Godine 1942., Reinhard Heydrich, Himmlerova desna ruka, ubijen je u Pragu nakon napada Českih specijalnih postrojbi. Himmler je odmah uzvratio udarac, naredivši ubojstvo svih muškaraca u češkom selu Lidice gdje su vojnici pobjegli.
Godine 1943., Himmler je postao ministar unutarnjih poslova. To je u mnogoćemu bila Pirova pobjeda. Himmler je mislio iskoristiti svoju novu poziciju da bi obrnuo aneksaciju civilnih službi od strane stranačkih tijela, tako da ostvari svoj dugoročni san da dobije kontrolu nad ne-Gestapo policijom. Tu beznandnu aspiaciju lako je srušio Martin Bormann, Hitlerov tajnik i partijski kancelar. Taj Himmlerov pokušaj izazvao je malo nezadovoljstva i kod samog Hitlera, čiji je dugotrajni prezir prema tradicionalnim civilnim službama činio temelj nacističkog administrativnog mišljenja. Himmler je učinio i mnogo gore stvari kada je dobio poziciju vođe Ersatzheera (Zamjenske vojske, vidi ispod) i pokušao iskoristiti svoju ovlast i u vojne i u policijske svrhe tako što bi im „smjestio“ automoatsku članstvo u SS-u svim policajcima i onda ih „premjestio“ u Waffen SS. Himmler je u to doba bio na rubu vješanja, no Bromann nije bio dovoljno brz u dodavanju užeta, te je prvobitno tiho prešutio u neodgovornosti, sve dok nisu izbili bijesni protesti, onda uništavajući shemu ostavivši Himmlera bez mnogo zasluga, i uništavajući njegov i SS-ov odnos sa policijom...
Tjedan 14
Tjedan 15
Tjedan 16
Tjedan 17
Tjedan 18
Tjedan 19
Tjedan 20
Tjedan 21
Tjedan 22
Tjedan 23
Tjedan 24
Tjedan 25
Tjedan 26
Tjedan 27
Tjedan 28
Tjedan 29
Tjedan 30
Tjedan 31
Tjedan 32
Tjedan 33
Tjedan 34
Tjedan 35
Tjedan 36
Tjedan 37
Tjedan 38
Tjedan 39
Tjedan 40
Tjedan 41
Tjedan 42
Tjedan 43
Tjedan 44
Tjedan 45
Tjedan 46
Tjedan 47
Tjedan 48
Tjedan 49
Tjedan 50
Tjedan 51
Tjedan 52
2008.
Mjesec 4
Mjesec 5
Mjesec 6
Mjesec 7
Mjesec 8
Mjesec 9
Mjesec 10
Mjesec 11
Mjesec 12
2020.