Toggle menu
310,1 tis.
50
18
525,6 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Poljsko-litvansko-teutonski rat

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Poljsko-litvansko-teutonski rat
sukob: Poljsko-teutonski ratovi

bitka kod Grunwalda
Vrijeme 1409. – 1411.
Mjesto Država Teutonskog reda
Ishod Pobjeda poljsko-litvanske vojske
Sukobljene strane
Teutonski viteški red Velika Kneževina Litva
Poljska
Zapovjednici
Ulrich von Jungingen Vladislav II. Jagelović
Vitold

Poljsko-litvansko-teutonski rat, poznat i kao Veliki rat vođen je u razdoblju od 1409. do 1411. godine između Kraljevine Poljske i Velike Kneževine Litve protiv države Teutonskih vitezova. Rat je započeo teutonskim napadom na Poljsku 1409. godine.

U lipnju 1410. godine vođena je odlučujuća bitka kod Grunwalda, jedna od najvećih bitaka u srednjem vijeku. Teutonci su poraženi i prisiljeni na sklapanje mira u Thornu 1411. godine.[1]

Teutonski vitezovi, križarski vojnički red, preselili su se 1230. godine u Kulmerland (danas u okviru Kujavsko-pomorskog vojvodstva) i na zahtjev Konrada I., kralja Mazovljana, pokrenuli Pruski križarski rat protiv poganskih pruskih plemena. Uz podršku pape i Svetog Rimskog Carstva, Teutonci su porazili i pokrstili Pruse (do 1280-ih). Pažnja Crkve tada je usmjerena na pogansku Veliku Kneževinu Litvu. Sljedećih stotinu godina Teutonci upadaju u litvanske zemlje, posebno u Samogitiju.[2] Pogranični krajevi Litve potpuno su opustjeli, ali Teutonci nisu ovladali velikim teritorijem. Litvanci su odustali od Samogitije, koja je izgubljena u Litvanskom građanskom ratu (1381. – 1384).

Godine 1385. litvanski knez Vladislav II. Jagelović oženio je Jadvigu Poljsku. Vladislav je prešao na kršćanstvo i okrunjen je za kralja Poljske ujedinjujući tako zajednicu Poljske i Litve. Prelazak Litve na kršćanstvo trebalo je otkloniti vjerske razloge za napade Teutonaca. Međutim, vitezovi su osporili iskrenost Vladislavovog prelaska u kršćanstvo i sukobi su nastavljeni. Poljska je imala teritorijalnih pretenzija prema teutonskim teritorijama oko Danziga, ali su dvije države uglavnom održavale mir utvrđen ugovorom u Kališu 1343. godine[3]. Sukob je također motiviran i trgovinskim sporovima: Teutonci su kontrolirali donji tok tri najveće rijeke u Poljskoj i Litvi: Njemen, Vislu i Zapadnu Dvinu.[4]

U svibnju 1409. godine otpočeo je ustanak protiv teutonske vlasti u Samogitiji. Litva je podržala ustanak te su vitezovi zaprijetili da će je napasti. Poljska je najavila svoju podršku Litvi i zaprijetila Teutoncima da će ih napasti. Teutonski vojnici evakuirali su Samogitiju. Teutonski veliki majstor, Ulrich von Jungingen, objavio je rat Poljskoj i Litvi 6. kolovoza 1409. godine. Vitezovi su otpočeli rat iznenadnim napadom na Velikopoljsku i Kujavu.[5] Spalili su dvorac Dobrin (Dobžin na Visli), osvojili Bobrovnike nakon dvotjedne opsade, opljačkali Bydgoszcz i opustošili nekoliko gradova. Poljaci su organizirali kontranapad i povratili Bydgoszcz. Stanovnici Samogitije napali su Memel (Klaipedu). Međutim, nijedna od strana nije bila spremna za rat širokih razmjera.

Njemački kralj Vaclav IV. pristao je posredovati u sporu. Primirje je potpisano 8. listopada 1409. godine. Isteklo je 24. lipnja 1410. godine. Obje strane iskoristile su pauzu kako bi se pripremile za nastavak rata. Istovremeno su strane poduzimale i diplomatske pregovore. Vaclav, koji je od vitezova dobio 60.000 forinti, izjavio je da Samogitija pripada Teutonskoj državi, a da se samo Dobžin treba vratiti Poljskoj. Vitezovi su potkupili i Žigmunda Luksemburškog.[6] Žigmund je ponudio Vitoldu, knezu Litve, kraljevsku krunu kako bi razdvojio Poljsku od Litve. Vitold je istovremeno sklopio mir s Livonskim redom. Do prosinca 1409. godine poljski i litvanski vladari dogovorili su se o zajedničkoj strategiji. Njihove vojske su ujedinjene krenule prema Marienburgu (Malborku), glavnom gradu Teutonskih vitezova. Vitezovi nisu očekivali zajednički napad, već su se spremali za napad s dvije strane – poljski napad duž Visle preko Danziga, a od Litvanaca duž Njemena prema Ragnitu. Kako bi odgovorio na neočekivani napad, Ulrich je koncentrirao svoje snage u Svjeću. Grad je bio u takvom položaju da se iz njega moglo odgovoriti na napad iz bilo kojeg pravca.

Odlučujuća bitka vođena je 15. srpnja 1410. godine kod sela Grunwald, Stebark i Ludwigsdorf. Suvremene procjene broja vojnika spominju brojke u rasponu od 16.500 do 39.000 poljsko-litvanskih i 11.000 do 27.000 teutonskih vojnika. Rimokatoličke poljsko-litvanske trupe borile su se rame uz rame s poganskim Samogitima, pravoslavnim Rusinima i muslimanskim Tatarima. Dvadeset i dva različita naroda, uglavnom germanska, pridružila su se Teutoncima. Usprkos tehnološkoj nadmoći Teutonskih vitezova, pogotovu ako se ima na umu pretpostavka, da je ovo bila prva bitka u ovom dijelu Europe u kojoj je korištena poljska artiljerija, ipak se pokazalo da je brojnost i taktička nadmoć poljsko-litvanskog saveza bila odlučujuća za ishod. Jan Žižka je izgubio oko u ovoj bici. Poraz teutonskih vitezova bio je potpun. Oko 8000 vitezova je ubijeno. Mnoge vođe reda su zarobljene ili ubijene. Većina običnih vitezova i plaćenika puštena je iz zarobljeništva ubrzo poslije bitke.[7]

Nakon bitke kod Grunwalda, poljsko-litvanske snage odložile su napad na teutonsku prijestolnicu ostajući tri dana na bojnom polju.

Poljsko-litvanske snage napustile su osvojene tvrđave kako bi sudjelovale u opsadi. Vitezovi su ubrzo povratili većinu tvrđava. Do kraja listopada, samo su četiri tvrđave ostale u poljskim rukama. Vladislav je Teutoncima nanio još jedan poraz kod Koronova 10. listopada 1410. godine, nakon čega su započeli pregovori.

Mir u Thornu potpisan je u veljači 1411. godine. U skladu s odredbama sporazuma, vitezovi su ustupili teritorije oko Dobžina Poljskoj i pristali su, odreći se pretenzija na Samogitiju tijekom vladavine Vladislava.[8] Iako će se između dvije strane ubrzo voditi još dva rata (Rat gladi i Golublji rat), ugovorom na Melnu trajno će biti riješen spor oko teritorija. Mir u Thornu nametnuo je težak financijski teret za vitezove, koji se nikada nisu oporavili. Morali su platiti odštetu u srebru u visini desetogodišnjeg prihoda Kraljevine Engleske, u četiri godišnje rate. Kako bi zadovoljili odredbe, Teutonci su koristili zaplijenjeno zlato i srebro iz crkvi. Porezi u Teutonskoj državi su povećani. Dva velika grada, Danzig i Thorn, pobunili su se protiv poreza. Poraz kod Grunvalda desetkovao je teutonsku vojsku. Pošto su Poljska i Litva sada bile kršćanske države, Teutonci su imali teškoća s regrutiranjem križarske vojske. Veliki majstor morao se osloniti na najamničku vojsku što se pokazalo neizvodljivim za osiromašeni budžet. Sukobi su kulminirali u Trinaestogodišnjem ratu (1454. – 1466.).

Izvori

  1. Ekdahl, Sven (2008), „The Battle of Tannenberg-Grunwald-Žalgiris (1410) as reflected in Twentieth-Century monuments”, Ur.: Victor Mallia-Milanes, The Military Orders: History and Heritage, 3, Ashgate Publishing, Ltd., ISBN 978-0-7546-6290-7
  2. Stone, Daniel (2001). The Polish-Lithuanian state, 1386–1795. University of Washington Press. ISBN 978-0-295-98093-5.
  3. Urban, William (2003). Tannenberg and After: Lithuania, Poland and the Teutonic Order in Search of Immortality (Revised izd.). Chicago: Lithuanian Research and Studies Center. ISBN 978-0-929700-25-0.
  4. Kiaupa, Zigmantas; Kiaupienė, Jūratė; Kunevičius, Albinas (2000). The History of Lithuania Before 1795. Vilnius: Lithuanian Institute of History. ISBN 978-9986-810-13-1.
  5. Ivinskis, Zenonas (1978), Lietuvos istorija iki Vytauto Didžiojo mirties (na jeziku: litvanski), Rome: Lietuvių katalikų mokslo akademija, OCLC 464401774
  6. Turnbull, Stephen (2003). Tannenberg 1410: Disaster for the Teutonic Knights. Campaign Series. 122. London: Osprey. ISBN 978-1-84176-561-7.
  7. Jučas, Mečislovas (2009). The Battle of Grünwald. Vilnius: National Museum Palace of the Grand Dukes of Lithuania. ISBN 978-609-95074-5-3.
  8. Christiansen, Eric (1997). The Northern Crusades (2nd izd.). Penguin Books. ISBN 978-0-14-026653-5.
Sadržaj