Plan Z-4
Srpski entitet u Hrvatskoj
Povratak u sastav Hrvatske
Povratak u sastav Hrvatske za 2 godine
Plan Z-4 naziv je za Nacrt sporazuma o Krajini, Slavoniji, Južnoj Baranji i Zapadnom Srijemu, kojeg su izradili veleposlanici zemalja Kontaktne skupine: SAD-a, Rusije, EZ-a i UN-a (koje su se sastajale u Zagrebu u ruskom veleposlanstvu od 22. ožujka 1994.,[1][2] stoga eng. Zagreb Four talks – Z-4) koji je predstavljen krajem siječnja 1995. godine.
Sadržaj plana
Plan Z-4 predviđao je reintegraciju okupiranih područja u sastav Republike Hrvatske s time da bi ta područja osim Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema uživala vrlo visoku autonomiju, a to bi se područje zvalo Srpska krajina.[3] Iz Plana Z-4 proizlazilo je da bi Srpska krajina bila gotovo potpuno samostalan entitet u sklopu Republike Hrvatske, ali bez međunarodnog subjektiviteta, odnosno „država u državi”.[4]
Prema Planu Z-4 autonomna Srpska krajina imala bi zakonodavno tijelo, predsjednika, vladu i sudove. Imala bi policiju, ali ne i vojsku. Također bi postojao i poseban ustavni sud. Krajina bi uživala potpunu autonomiju na područjima gospodarstva, socijalne politike, kulture, oporezivanja, turizma, energetike, zaštite okoliša itd., dok bi u nadležnosti hrvatske Vlade ostali vanjski poslovi, obrana, državljanstvo, međunarodna trgovina, financije itd. Krajina bi imala svoju posebnu novčanu jedinicu, njezini stanovnici imali bi pravo na dvojno državljanstvo (hrvatsko i SRJ), a imala bi i mogućnost održavanja međunarodnih veza i sklapanja međunarodnih ugovora (osobito sa SRJ i Republikom Srpskom na području obrazovanja, kulture i turizma). Stanovnici Krajine sudjelovali bi na izborima za Predsjednika Republike Hrvatske i Hrvatski sabor u kojemu bi imali svoje predstavnike, a mogli bi biti ministri, suci i drugi državni dužnosnici.[3]
Glavni tvorac i najdosljedniji zagovornik plana Z-4 bio je američki veleposlanik Peter Galbraith. Prema Davidu Owenu osnova plana Z-4 postavljena je već u Ženevi sredinom 1994. nacrtom prema kome se osiguravao “najveći mogući stupanj autonomije Krajini, te postupna predaja vlasti od strane Srba hrvatskim vlastima, najprije u zapadnoj Slavoniji, a zatim i u istočnoj Slavoniji nakon uprave UN-a za područje UNPA sektora Istok.”[5]
Peter Galbraith je na temelju američkih obavještajnih podataka iznosio procjene da Hrvatska nema velike izglede da oružanom silom oslobodi svoja okupirana područja, dapače da bi u takvom položaju najvjerojatnije doživjela teški vojni poraz. Osim s predstavnicima vlasti, iznio je prije javnog iznošenja plana Z-4 njegove osnovne prijedloge i predstavnicima hrvatske oporbe.[6]
O Planu Z-4 nije se ni pregovaralo. Odbor za mirnu reintergraciju hrvatskih okupiranih područja na saborskom zasjedanju 6. ožujka zaključio je da je plan za Hrvatsku neprihvatljiv. Nešto ranije Odbor za ustav konstatirao je da je plan suprotan hrvatskom Ustavu koji se protivi federalizaciji i konfederalizaciji Hrvatske. Hrvatska je načelno prihvatila plan kao polazište za pregovore s pobunjenim hrvatskim Srbima, dok istodobno pobunjeničko rukovodstvo iz Knina nije ni željelo primiti plan od 53 stranice i nekoliko aneksa, a srbijanski predsjednik Milošević nije čak želio ni primiti četvoricu veleposlanika.[7]
Na srpskoj strani – tj. u SR Jugoslaviji, Republici Srpskoj Krajini i Republici Srpskoj – sazrela je nakon višegodišnjih međunarodnih gospodarskih sankcija i teške gospodarske krize svijest da je njihova snaga sve manja, dok snaga ratnih neprijatelja raste. Radikalni elementi koji su pokrenuli rat nisu bili sposobni za međusobni dogovor o nekom mirnom okončavanju rata i bili su svakog dana u sve jačoj međusobnoj zavadi.[8]
U slučaju Miloševića, primjena načela plana Z-4 zasigurno bi rezultirala preispitivanjem statusa Kosova (te, moguće, Vojvodine, pa čak Sandžaka), odnosno mogućom restauracijom autonomnih pokrajina i težnji k nezavisnosti (Kosovo), što bi – uz posljedice po status Srbije koje srbijansko vodstvo nije smatralo prihvaljivima – neminovno vodilo detronizaciji srpskoga vođe.[5]
Tadašnji veleposlanik Rusije u Republici Hrvatskoj Leonid Kerestedžijanc, koji je i sam imao znatnu ulogu u pripremi Plana Z-4, prenosi da ga je tadašnji ministar vanjskih poslova Rusije Andrei Kozyrev informirao kako međunarodna zajednica ozbiljno stoji iza plana Z-4 i smatra ga uvodom u sličan plan za Kosovo. Kerestedžijanc ocjenjuje da je takva informacija došla i do Slobodana Miloševića, što je odredilo neuspjelu sudbinu Plana.[9]
Izvori
- ↑ http://domovinskirat.xtreemhost.com/reintegracija/pregovori.html
- ↑ Davor Marijan, "Oluja", Zagreb, 2009., ISBN 978-953-7439-08-8, str. 401.
- ↑ 3,0 3,1 Uspon i pad "Republike Srpske Krajine", (priredio Davor Pauković), Zagreb, 2005.
- ↑ PLAN Z-4: HRVATSKA TREBALA PRIZNATI RSK, Vjesnik, 16. 4. 2005.
- ↑ 5,0 5,1 Albert Bing, Put do Erduta. Položaj Hrvatske u međunarodnoj zajednici 1994.-1995. i reintegracija hrvatskog Podunavlja, Scrinia Slavonica, Vol.7 No.1 Rujan 2007.
- ↑ Joško Buljan (14. lipnja 2016.). "Kako smo mogli dva puta izabrati Mesića za predsjednika, Karamarka za predsjednika HDZ-a, Jakovčića za svoga zastupnika u EU parlamentu...?". Hrvatski tjednik. http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/24176-hrvati-su-brzo-sve-zaboravili-i-poceli-nagradivati-izdajnike-posljedice-toga-osjecamo-i-danas.html Pristupljeno 10. prosinca 2018.
- ↑ Apsurdi oko Z-4
- ↑ "PressReader.com – Your favorite newspapers and magazines.". Večernji list. 5. kolovoza 2019.. https://www.pressreader.com/croatia/vecernji-list-hrvatska/20190805/282424170838471 Pristupljeno 5. kolovoza 2019.
- ↑ "Rusija je bila na strani Hrvatske". Jutarnji list. 17. veljače 2007.. https://www.jutarnji.hr/arhiva/rusija-je-bila-na-strani-hrvatske/3843537/ Pristupljeno 15. srpnja 2019.