Orijentalizam
Orijentalizam (prema lat. orientalis za „istočni”) je način vladanja i oblik mišljenja utemeljen na istodobno političkoj i spoznajnoj razdjelnici moći između Zapada i Istoka; jedan od ključnih pojmova postkolonijalne teorije, koji je uveo američki teoretičar palestinskoga podrijetla Edward W. Said u istoimenoj knjizi iz 1978., Orijentalizam.[1]
Prema Saidu, moć se organizira, razmješta i provodi kroz kolonijalne diskurse ekonomije, filologije, historiografije, književnosti, putopisa, etnografije. U tom se diskurzivnom polju stvaraju rasističke, znanstvene, političke predrasude o Istoku kao nečem potpuno drugom, od čega se Zapad mora odvojiti da bi izgradio vlastiti identitet.[1] U ovoj izmišljotini, piše Said, implicitna je ideja da je zapadno društvo razvijeno, racionalno, fleksibilno i superiorno.[2] To omogućuje „zapadnoj mašti” da „istočne” kulture i ljude vidi kao privlačne, ali i kao prijetnju zapadnoj civilizaciji.[3] Budući da se služi takvim tehnikama podčinjavanja drugoga koje mu osiguravaju reprodukciju moći (imperijalizam), Zapadu izmiče stvarni Istok i mogućnost njegove drukčije spoznaje i predočavanja.[1]
Mnogi akademski diskursi počeli su koristiti termin „orijentalizam” kako bi se označio opći pokroviteljski zapadnjački stav prema azijskim i sjevernoafričkim društvima.
Međutim, kritičari su zamjerili Saidu previše snažnu polarizaciju između Zapada i Istoka kao homogenih cjelina, kao da unutar njih samih ne postoje rodni, rasni i klasni antagonizmi te odgovarajuća konkurencija među različitim diskursima. Prijepornom se pokazala i Saidova uloga slobodnog intelektualca kao prekoračitelja granica koji navodno ne robuje ni jednom od sukobljenih sustava predodžbi. U slijedu tih kritika Said je u knjizi Kultura i imperijalizam (1993.) revidirao svoju koncepciju.[1]
Novinar i likovni kritičar Jonathan Jones predložio je suprotno od Saidove teorije i tvrdio da je većina orijentalizma proizašla iz istinske fascinacije i divljenja (alofilija/ksenofilija) istočnim kulturama, a ne iz predrasuda ili zlobe.[4]
Orijentalizam u umjetnosti
Orijentalističke tendencije u zapadnoj umjetnosti imaju dugu povijest. Orijentalni prizori mogu se pronaći u srednjovjekovnoj (na primjer, u vjerskim predmetima križarskih ratova) i renesansnoj umjetnosti (npr. na Bellinijevoj slici osmanskog sultana Mehmeda II. na slici desno), a islamska umjetnost sama je imala dubok i formativni utjecaj na zapadnu umjetničku produkciju (npr. ili u arabeskama (vijugavim ornamentalnim oblicima u obliku slova S ranonovovjekovnog tekstila).[5] Orijentalne teme dodatno su se proširile u 18., u skladu sa zapadnim kolonijalizmom u Africi i Aziji, te s pojavom romantizma u 19. stoljeću.[6]
Orijentalističke slike i drugi oblici materijalne kulture djeluju na dva načina. Prvo, prikazuju „egzotičnu“ i stoga rasističku, feminiziranu i često seksualiziranu kulturu daleke zemlje. Drugo, istovremeno tvrde da su dokument, autentičan uvid u mjesto i njegove stanovnike, kao što vidimo npr. u Gérômeovim detaljnim i naturalističkim djelima. U djelu „Krotitelj zmija“ (slika gore), Gérôme konstruira ovaj sloj egzotične „istine“ uključivanjem nečitljivih, lažnih arapskih pločica u pozadini. Nadalje Gérôme, premda konstruira scenu iz svoje mašte, koristi vrlo profinjen i naturalistički stil kako bi sugerirao da je i sam promatrao ovaj prizor.[7] Time Gérôme sugerira da je prikazana golotinja bila redovita i javna pojava na „Istoku“,[5] iako je vjerojatnije suprotno.
U Europi, trendovi kulturnog prisvajanja (aproprijacije) uključivali su konzumeristički „ukus“ za materijale i predmete, poput porculana, tekstila, mode i tepiha, s Bliskog istoka i iz Azije. Na primjer, chinoiserie je bio trend dekorativne umjetnosti inspirirane Kinom), japonisme (inspiriran Japanom, kao turquerie (inspiriran Turskom). Sposobnost Europljana da kupuju i posjeduju ove materijale donekle je potvrdila imperijalni utjecaj u tim područjima.[5]
Eklektički odnos prema Istoku može se prepoznati i u mnogim djelima historicističke arhitekture koja je također je podržavao ciljeve kolonijalne ekspanzije. To neprestano vidimo npr. u „arhitektonskim imitacijama” izgrađenim na Svjetskim izložbama (L'Exposition universelle) 19. stoljeća, koje su nastojale pružiti i spektakl i autentičnost posjetiteljima sajma. Primjerice, na Svjetskoj izložbi u Parizu 1867. godine, dizajneri egipatskog dijela Jacques Drévet i E. Schmitz nadmašili su ono što je trebalo predstavljati stambenu kedivalsku (osmanska titula vladara Egipta) palaču kupolom tipičnom za arhitekturu džamija (desno).[5]
Poveznice
Literatura
- Edward W. Saïd, Orientalism, Pantheon Books, 1978., 368. stranica ISBN 978-0-394-42814-7
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 orijentalizam, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 29. lipnja 2026.
- ↑ Mahmood Mamdani, Good Muslim, Bad Muslim: America, the Cold War, and the Roots of Terrorism, New York, Pantheon, 2004., str. 32. ISBN 0-375-42285-4
- ↑ Chris Karnadi, Horizon Forbidden West purports to be post-racial — but it's not, Polygon, 30. ožujka 2022. (eng.) Pristupljeno 29. lipnja 2026.
- ↑ Jonathan Jones, Orientalism is not racism, The Guardian, 22. svibnja 2008. ISSN 0261-3077 (eng.) Pristupljeno 29. lipnja 2026.
- ↑ 5,0 5,1 5,2 5,3 dr. Nancy Demerdash, Orijentalizam, Smarthistory, 2. lipnja 2015. (eng.) Pristupljeno 29. lipnja 2026.
- ↑ Orijentalizam, iz Opća povijest umjetnosti, Mozaik knjiga, Zagreb, 2003. str. 386. ISBN 953-196-631-1
- ↑ Linda Nochlin, The Imaginary Orient, Art in America, svezak XXI, broj 5., 1983., str. 118-131.