Nemiri u Splitu 1918. – 1920.
Nemiri u Splitu 1918. – 1920., odnosi se na više događaja i višegodišnju napetu situaciju u gradu Split, u razdoblju odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata (1914. – 1918.) u vrijeme raspada Austro-Ugarske te stvaranja i organiziranja nove države, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kada je istočna jadranska obala bila privremeno okupirana od strane Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, SAD-a i Kraljevine Italije. Napetosti je izazvala činjenica da su i talijanske vojne snage, kao dio Antante i pobjednika na kraju rata, sudjelovale u nadzoru istočne obale Jadrana, što su Hrvati doživjeli kao potencijalnu ugrozu. Tenzije su rasle tijekom nekoliko godina zbog pitanja granica novostvorene države s Kraljevinom Italijom.
Pozadina
Dolaskom austrijske uprave u Kraljevinu Dalmaciju u 19. stoljeću, razvio se nacionalni antagonizam između Hrvata i Talijana na istočnoj obali Jadranskog mora, koji se pojačao poslije stvaranja jedinstvene talijanske države 1861. godine, jer se fokus mlade Italije usmjerio prema istočnom Jadranu.
Poslije bitke kod Visa 1866. godine, Austrija je promijenila politiku prema Talijanima u svom Carstvu i popustila talijanizaciju, što je dovelo do postupnog prelaska dalmatinskih općina pod hrvatsku vlast, uvođenja hrvatskog jezika kao službenog u Dalmatinskom saboru 1870. godine i kulminacije tih događaja pohrvaćenjem splitske općine 1882. godine.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata, Kraljevina Italija je 26. travnja 1915. godine sklopila tajni Londonski ugovor sa silama Antante (Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Rusija) kojim su joj obećani teritoriji na istočnojadranskoj obali ukoliko napusti Centralne sile i pridruži se drugoj strani. Rat je završio pred kraj 1918. godine i imao za posljedicu raspad multinacionalne Austro-Ugarske monarhije, stvaranje privremene Države Slovenaca, Hrvata i Srba kao prijelazno rješenje prema ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom u novu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS). U tom nestabilnom tranzicijskom razdoblju, države pobjednice su poslale svoje vojne postrojbe na istočnu obalu Jadrana i držale je po svojim nadzorom od studenog 1918. do rujna 1921. godine. Među tim zrmljama bile su sile Antante, SAD i njima pridružena Kraljevina Italija koja je zahtjevala ispunjavanje odredbi tajnog Londonskog ugovora.
Napetosti i sukobi u Splitu (1918. – 1920. )
Po završetku Prvog svjetskog rata, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Italija i SAD poslale su ratne brodove i vojne postrojbe na istočnu jadransku obalu i okupirale obalne i priobalne teritorije bivše Austro-Ugarske, ali i bivše Kraljevine Crne Gore. Britanci su uspostavili vojni nadzor nad Rijekom i Kvarnerom, Talijani nad Pagom, Zadrom, Šibenikom, sjevernom Dalmacijom isjevernodalmatinskim otocima, Amerikanci nad Splitom, Trogirom, Omišom, Makarskom, Dubrovnikom i ostatkom srednje Dalmacije, a Francuzi nad Bokom kotorskom i istočnim crnogorskim primorjem.[1]
Prvi incident dogodio se 9. studenog 1918. godine, dolaskom francuskih vojnih brodova u splitsku luku, što su iskoristili splitski Talijani kako bi podigli talijansku zastavu u luci. Ta provokacija je dovela do građanskih izgreda i sukoba između splitskih Hrvata i Talijana i nasilnog skidanja talijanske zastave od strane hrvatske većine.
Novouspostavljena Kraljevina SHS započela je početkom 1919. godine mirovne pregovore o razgraničenju s Kraljevinom Italijom, što je stvorilo veliku političku napetost u Splitu koja je u svakom trenutku mogla izazvati međunacionalni incident. Tenzije je povećavala i prisutnost srpske vojske koja je ušla u grad 20. studenog 1918. godine uz odobravanje većine domaćih građana.[2] Novu napetost izazvao je 12. siječnja 1919. godine ulazak talijanskog vojnog broda Puglia pod zapovjedništvom Giulija Meninija u splitsku luku koja je već bila puna savezničkih brodova. Dolazak talijanskog vojnog broda u splitsku luku u trenutku vođenja diplomatskih pregovora na mirovnoj konferenciji u Parizu kojima se trebao riješiti status istočne obale Jadrana, izazvao je prosvjed splitskih građana uz lukobran na kojem je bio privezan talijanski brod. S druge strane, splitski Talijani su dočekali brod s oduševljenjem i istaknuli talijanske zastave na svojim prozorima i balkonima.[3]
Početkom 1920. godine kapetana Meninija je zamijenio kapetan fregate Tommaso Gulli, a nove tenzije izazvala je vijest o da je talijanski pjesnik i irendentist Gabriele D'Annunzio sa svojom vojnom četom samovoljno zauzeo 12. rujna 1919. godine grad Rijeku, što je potvrdilo strahovanja vlade Kraljevine SHS i građana Splita da bi taj grad mogao biti iduća meta talijanskih nacionalista. Zato su na uzvisinama postavljene topovske baterije, koje su bile usmjerene prema ratnom brodu Puglia, a na lukobran je postavljena automatska strojnica.[4]
Dana 11. srpnja 1920. godine situacija je eskalirala u krvavi sukob. Obje strane su okrivljivale jedna drugu za izazivanje incidenta čija je posljedica bilo nekoliko mrtvih i više ranjenih. Na hrvatskoj strani nastradao je izbjeglica sa šibenskog područja, Mate Miš, a ranjeno je više građana u luci, među kojima žandar Petar Lalić, oružnici Marušić i Kuljević, redar Ščepanović, Splićani Parčina i Angjelinović, Rupčić iz Šibenika te dječaci Paunović iz Beograda i Knežević iz Dubrovnika. Na talijanskoj strani poginuo je vojni zapovjednik Tommaso Gulli i mornar Aldo Rossi, a ranjeno je još nekoliko drugih mornara.[5]
Poslije krvavog incidenta, nastali su prosvjedi građana u Italiji, osobito u Gullijevoj rodnoj Kalabriji. Protesti su se u Trstu pretvorili u izrede i nasilne sukobe u kojima su napadani Hrvati i Slovenci te su uništavane i paljene hrvatske i slovenske trgovine, hoteli, štedionice, narodni dom, ali i institucije Kraljevine SHS, poput kancelarija državne delegacije, banaka i slično. Talijanska je vlada poslala protestnu notu vladi Kraljevine SHS tražeći od nje i od splitske općinske uprave službenu ispriku, naknadu za obitelji smrtno stradalih i primjereno kažnjavanje odgovornih. Na to je, poslije više oštrih protestnih nota, vlada SHS uputila samo brzojav s izjavama dubokog žaljenja zbog incidenta.[6]
Vidi još
Literatura
- Bašić, Želimir, Splitske povijesne iskrice, Malo poznata splitska događanja, Tiskara Malenica, Šibenik, 2015. ISBN 978-953-55933-1-7
Izvori
- ↑ Admiral Philip Andrews – Amerikanac koji je postao počasni građanin Splita – hrvatski-vojnik.hr
- ↑ Admiral Philip Andrews – počasni građanin Splita – gkmm.hr
- ↑ Bašić, Želimir, Splitske povijesne iskrice, Malo poznata splitska događanja, str. 47.
- ↑ Bašić, Želimir, Splitske povijesne iskrice, Malo poznata splitska događanja, str. 48.
- ↑ Bašić, Želimir, Splitske povijesne iskrice, Malo poznata splitska događanja, str. 48. – 51.
- ↑ Bašić, Želimir, Splitske povijesne iskrice, Malo poznata splitska događanja, str. 51. – 52.