Nalanda
- PREUSMJERI Predložak:UNESCO – svjetska baština
Nalanda (sanskrit: संस्कृतम्, Nālandā) je važan arheološki lokalitet staroindijskog magadskog samostana (mahavihara) u pokrajini Bihar u Indiji. Nalazi se 95 km jugoistočno od središta pokrajine, Patna, u blizini grada Bihar Sharifa.
Nalanda je bila važno vedsko/budističko[1] središte od 5. stoljeća pr. Kr.[2] do oko 1200. god. Ruševine Nalande se sastoje od stupa, svetišta, vihara (stambene i obrazovne zgrade) i važnih umjetničkih djela u štuku, kamenu i metalu. Nalanda se ističe kao najstarije sveučilišta na Indijskom potkontinentu. Tu se obavljalo organizirani prijenos znanja tijekom neprekinutog razdoblja od 800 godina. Povijesni razvoj Nalande svjedoči o razvoju budizma i procvatu samostanskih i obrazovnih tradicija. Zbog toga je 2016. godine upisana na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji[3] .
Odlike i povijest
Krajnje formalizirana metoda vedskog učenja potaknulo je osnivanje velikih nastavnih institucija kao što Taksila, Nalanda i Vikramasila koje se često matraju za indijska rana sveučilišta[4]. Vrata ovih sveučilišta bila su otvorena svima bez obzira na dob, spol, vjeroispovijest ili klasnu pripadnost. Jedino što je bilo potrebno bilo je poznavanje sanskrta i prolazak na usmenom prijemnom ispitu[5].
Nalanda je procvjetala pod pokroviteljstvom Gupta carstva u 5. i 6. stoljeću, a kasnije pod Haršeom, carem Kannauja. Liberalne kulturne tradicije koje su naslijedili od Gupta rezultiralo je razdobljem rasta i prosperiteta sve do devetog stoljeća. Sljedeća stoljeća su bila vrijeme postupnog pada, razdoblje tijekom kojega tantrički razvoj budizma postao najizraženiji u istočnoj Indiji pod Pala Carstva[6]. Nalanda, ili u prijevodu “Mjesto koje daruje lotos”, je tijekom 1700 godina primala i učitelje i učenike iz udaljenih krajeva poput Tibeta, Kine, Koreje, Japana, Sumatre i Središnje Azije, pa čak i Europe, a na vrhuncu razvoja imala je 10.000 učenika i 1500 učitelja. Primjerice, kineski dvorski učenjak Hiuen Tsang je na zahtjev cara T’ai Tsunga u Nalandi proveo pet godina istražujući budizam i brahmanizam, a pri povratku u Kinu sa sobom je ponio stotinjak sanskrtskih djela koja je do kraja života prevodio na kineski jezik[5]. Arheološki dokazi također dokazuju kontakt sa Šailendra dinastijom iz Indonezije, čiji su kraljevi sagradili samostan u kompleksu.
Velik dio našeg znanja o Nalandi dolazi iz spisa hodočasničkih redovnika iz istočne Azije, kao što su Xuanzang i Yijing koji su putovali u Mahaviharu u 7. stoljeću. Vincent Smith je zapisao kako će "detaljna povijest Nalande biti povijest mahajana budizma". Mnogi od imena koje je Xuanzang zabilježio u svom putopisu kao učenike Nalande su imena onih koji su razvili filozofiju mahajane. Naime, svi učenici u Nalandi su studirali mahajana budizam, ali i tekstove osamnaest (hinajana) sekti budizm. Njihov plan i program je također uključivao i druge predmete, kao što su vede, jogu, logiku, sanskrtsku, gramatiku, medicinu i samkja filozofiju[6].
Nalandu je vrlo vjerojatno opljačkala i uništila vojska muslimanske mamelučke dinastije pod vodstvom generala Bahtijara Kildžija oko 1200. god.[7] Iako neki izvori navode da je Mahavihara nastavila s radom na improvizirani način još neko vrijeme, s vremenom je napuštena i zaboravljena sve do 19. stoljeća kada je lokalitet ispitan preliminarnim iskopavanjima koje je proveo Arheološki institut Indije. Sustavna iskopavanja su započela 1915. godine kada je iskopano jedanaest samostana i šest hramova od opeke uredno posloženih na području od 12 hektara. Nizu malih skulptura, novca, pečata i natpisa otkriveni su u ruševinama; od kojih su mnogi izloženi u Nalanda Arheološkom muzeju smještenom u blizini. Nalanda je danas značajno turističko odredište, kao dio budističkog turizma.
Znamenitosti
Izvori
- ↑ Scharfe, Hartmut. Education in Ancient India. Handbook of Oriental Studies. 16.. London: Brill. str. 149.
- ↑ "History of Education", Encyclopædia Britannica, 2007.
- ↑ Archaeological Site of Nalanda Mahavihara (Nalanda University) at Nalanda, Bihar (engl.) Preuzeto 10. kolovoza 2016.
- ↑ Jessica Frazier, ur., The Continuum companion to Hindu studies, 2011., London: Continuum, str. 34. ISBN 978-0-8264-9966-0
- ↑ 5,0 5,1 Ivančica Krivdić, Čarobna Indija, Nova Akropola, pristupljeno 10. kolovoza 2016.
- ↑ 6,0 6,1 Sukumar Dutt, Buddhist Monks And Monasteries of India: Their History And Contribution To Indian Culture, 1988., George Allen and Unwin Ltd, London, ISBN 81-208-0498-8
- ↑ Satish Chandra, Volume 1 of Medieval India: From Sultanat to the Mughals, Har-Anand Publications, 2008., str. 41. ISBN 8124110646
|