| Miroslav Begović | |
| Arhitekt / Graditelj | |
|---|---|
.jpg) | |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Rođenje | 31. kolovoza 1925., Osijek |
| Smrt | 30. kolovoza 2004., Zagreb |
| Stvaralaštvo | |
| Nagrade i priznanja | Nagrada Vladimir Nazor za arhitekturu i urbanizam |
| Portal o životopisima | |
Miroslav Begović (Osijek, 31. kolovoza 1925. – Zagreb, 30. kolovoza 2004.), hrvatski arhitekt.
Arhitekt Miroslav Begović je rođen u Osijeku 31. kolovoza 1925. godine gdje je završio osnovnu školu. Srednju školu pohađao je u Zagrebu. Nakon završene srednje škole upisuje studij arhitekture koji završava 1952. godine. Iste godine zapošljava se na Institutu za likovne umjetnosti JAZU-a, a 1964. na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu na kojem je sve do 1995. godine držao predavanja. Od 1962. do 1976. godine urednik je časopisa Čovjek i prostor. Godine 1967. predsjednik je Društva arhitekata Zagreba, a 1988. izabran je za redovitog člana HAZU-a. Od 1989. do 1998. godine tajnik je Razreda za likovne umjetnosti, a od 1997. voditelj je Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU. Od 1998. do 2003. godine potpredsjednik HAZU-a.
Tijekom života arhitekt Begović dobitnik je za svoj rad više nagrada i odličja: nagrade grada Zagreba 1963, nagrade “Viktor Kovačić” 1968, nagrade za projekt Zagrebačkog salona 1973. i nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo 1989.
Akademik Begović autor je čitava niza značajnih arhitektonskih projekata i realizacija koje su ostavile vidan trag na domaćoj arhitektonskoj sceni. Prvi značajan istup imati će 1961. godine realizacijom paviljona “Đuro Đaković” na Zagrebačkom velesajmu, a dvije godine kasnije izvodi adaptaciju Galerije Ivana Meštrovića. U to vrijeme u Zagrebu na glavnome trgu izvodi i uspješnu rekonstrukciju robne kuće “Varteks”, koja će gotovo tri desetljeća s otvorenim donjim trijemom biti jedan od prepoznatljivih elemenata toga prostora. No, Begovićevo glavno ostvarenje iz toga razdoblja, kojim će se vinuti u sam vrh hrvatske arhitekture je Galerija naivne umjetnosti u Hlebinama (1965.-1968.). Jedna od tema koja će u tom razdoblju biti vrlo aktualna je izgradnja turističkih sklopova uz jadransku obalu. U tome će ozračju Begović u suradnji s arhitektom Ivom Bartolićem realizirati u hotel “Eden” Rovinju (1969.- 1972.), koji se kvalitetom ubraja u sam vrh turističke izgradnje toga vremena.
Svjestan svojih modernističkih korijena on će smjelo i tvrdoglavo, kako će mu ponekad zamjerati protivnici, krčiti put ka suvremenosti što će nerijetko izazvati podvojene reakcije javnosti i polemike u struci. U tom kontekstu treba promatrati i Begovićev najopsežniji projekt revitalizaciju zagrebačke Tkalčićeve ulice, odnosno bloka Tkalčićeva-Radićeva- Krvavi most, koja će se nad njegovu karijeru nadviti poput Damoklova mača. 1965. godinu, grad Zagreb raspisuje javni natječaj za prijedlog „rješenja uređenja Tkalčićeve ulice“. Drugonagrađeni je idejni prijedlog skupine autora Miroslava Begovića i Grozdana Kneževića, te Miroslava Kollenza i Marjana Krznarića. Njima će tijekom 1967. godine biti povjerena izrada detaljnog urbanističkog plana sanacije i revitalizacije Tkalčićeve ulice, koji će se tijekom vremena sve više fokusirati upravo na blok Tkalčićeva- Radićeva- Krvavi most. U međuvremenu dolazi do razmimoilaženja autora i raspisivanja dodatna dva natječaja, da bi na kraju na poprištu ostao još samo Begović, koji 1969. godine započinje s radom na idejnom projektu. No, čitava stvar tijekom vremena polagano pada u zaborav, sve do 1976. kada Begović pod pokroviteljstvom tadašnjeg stambenog USIZ- a nastavlja rad na izradi idejnog projekta. Dvije godine kasnije objavljena je i studija „Revitalizacija bloka Tkalčićeva- Radićeva- Krvavi most“. No, izvedbeni projekt dovršen je tek 1982. godine, godinu dana prije početka radova, koji će trajati sve do 1988. godine. Kao što je istaknuto, izgradnja bloka započeti će tijekom 1983. i trajati će do 1988. godine uz znatne teškoće i nesuglasice, koje će ubrzo prerasti u otvorene kritike stručne javnosti. Mnogi su mišljenja da je riječ o novom prostornom nesporazumu. Begovićevim projektom dolazi do potpune morfološke promjene prostorne strukture koja će gledano iz već višegodišnje distance imati svoje dobre ali i loše strane. Uz već istaknutu uspješnu revitalizaciju, Begovićev će zahvat komercijalizacijom prostora izazvati i negativnu lančanu reakciju spontanih zahvata u cijeloj ulici, koji će većinu zatečenih objekata prilagoditi najprimitivnijim oblicima iskorištavanja i brze zarade. Time će gotovo čitav potez ulice tijekom idućeg desetljeća biti doslovce pretvoren u šaroliku kazališnu kulisu. Od 1997. do 1998. godine prema Begovićevim projektima uređen je parter većeg dijela Tkalčićeve ulice, a u međuvremenu izradio je i projekte prema kojima je uređen park skulpture Gliptoteke HAZU. 2001. arhitekt Begović je izradio i projekt uređenja posljednjeg dijela partera Tkalčićeve ulice, od Skalinske do Mikloušićeve ulice, koji uključuje i uređenje Kožarske ulice.
Dakako, govoreći o radu arhitekta Miroslava Begovića, važno je istaknuti i njegov projekt uređenja vijećnice u palači Hrvatskoga sabora (1995-95.).
Sumirajući Begovićev životni opus, najbolje bi ga mogli obuhvatiti njegovom mišlju, koju bi možda čak mogli nazvati i njegovim životnim credom, da “ ma koliko je arhitektonska kvaliteta zgrade bitna za uspješnu integraciju, od odlučnog je značenja, ipak, odnos između starog i novog. A uspostaviti taj odnos, prije svega, znači upoznavati, poštovati, postavljati pitanja- ali i davati odgovore- slagati se i proturječiti, potvrđivati se i tolerirati, i u svemu tome ostati pošten, bez dodvoravanja. Samo takav odnos rješava sukobe”.