Toggle menu
310,1 tis.
44
18
525,5 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Milan Tomić Šerif

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija

Milan Tomić zvani Šerif (Split, 28. rujna 1929. - Zagreb, 1. svibnja 2013.) je bio hrvatski kazališni djelatnik, svestrani pirotehničar, planinar i antifašistički borac. Rodni ga Split pamti kao vedra i velika čovjeka neiscrpne životne energije.

Životopis

Rodio se je u Splitu 1929. godine u splitskoj staroj bolnici. Od najranijeg djetinjstva morao se boriti s najtežim životnim okružjem, jer je bio sirotanom praktično od rođenja - pored živih roditelja. Mati mu nije bila udana za njegova oca, a bila je iz siromašne obitelji. Otac mu je bio iz bogatije obitelji iz Prološca. Razlika u imovinskom statusu okrutno se okomila na njega i roditelje: nisu dali njegovim roditeljima da se uzmu, a mati nije smjela donijeti dijete jer nije bila vjenčana za njegova oca. Radi izbjegavanja strašne društvene stigme i sramote (takvu su djecu pogrdno označavalo mulcima), dijete nije smjela donijeti kući. Tako ga je mati ostavila odmah nakon porođaja.

Prve godine života odgajale su ga u staroj bolnici časne sestre i liječnici. Kad je navršio sedam godina, poslali su ga na Brač neka bude slugom nekom mesaru Tomašu i čuva mu ovce. Tako je ondje u Milnoj završio prva četiri razreda škole. Nakon toga je pobjegao, "jer mu je to bilo previše". Tako se je s 11 godina uputio na dalek put došavši čak do Bihaća. Ondje je došao do jedne kuće, pokucao na vrata i zapitao: "Treba li vam sluga?" U toj su ga bihaćkoj obitelji lijepo primili. Kako su bili povezani s partizanima, a izbio je rat, s 13 je godina postao kurirom Mosorskog odreda. Bio je jedan od najmlađih, ako ne i najmlađi partizanski kurir u Hrvatskoj, ali i u cijeloj NOVJ. Nosio je poštu na vrlo dalekim dionicama, čak od Bihaća do Biokova. Nikad ga nisu uhvatili, išao je sam, hranio se koromačem i maginjama.

Dvaput je bio ranjen. Prvi put kod Drniša, a drugi put kad su bombarderi bombardirali otok Brač. Krhotine granate oštetile su mu pluća, napravila ine teške ozljede, jedna je krhotina završila u glavi. Dobio je plućnu infekciju, a nakon liječenja u savezničkim bolnicama u Italiji i Palestini izašao je bez šest rebara i jednog plućnog krila pa je živio samo s 30% pluća. Završio je kao 90% ratni vojni invalid. Pretkraj rata nosio je poštu Titu na Vis u špilju. Tomić je bio i na Malti, u Izraelu i drugdje.

Nakon rata jednu je godinu radio kao kurir u Slobodnoj Dalmaciji.

Roditelje je uspio pronaći poslije rata. Preko suda uspio je dobiti pravo ovrhe nad očevim imanjem. Tomićeva skromnost i duševnost iskazala se i u tim trenutcima: kad je vidio kod oca sedmero male djece koja bi zbog ovrhe nad očevim imanjem oskudijevala, jednostavno je isparao sudsku presudu.

Poslije rata bio je u vojnoj školi u Pančevu gdje je naučio osnove pirotehnike, a nešto je znao i od prije, jer Split ima tradiciju pirotehnike još od vremena Franje Josipa.

U splitskome se je HNK zaposlio 1. veljače 1952. godine. Svojoj je kazališnoj kući ostao odan i poslije odlaska u mirovinu, sve do smrti. Prvo je radio kao rekviziter. Ondje je radio na mnogim radnim mjestima. Bio je čestim statistom u kazališnim predstavama, poneki put i glumio. Najradije je bio nabavljač (uvijek je promptno rješavao i uvijek je znao gdje je nešto najjeftinije, uštedivši kazalištu goleme novce) a osobito pirotehničar. Pirotehnika i specijalni efekti bili su mu osobita ljubav.

Nadimak po kojemu ga je znao cijeli grad, Šerif, dobio je 1953. godine. Tad se je na splitskom karnevalu maskirao u šerifa, dobio nagradu za najbolju masku, a od onda mu je ostao nadimak. Od onda je stalno nadahnut američkim čuvarima zakona: uvijek je šetao gradom noseći prepoznatljivi šešir, značku, pištolj (ima dozvolu!) i iskaznicu udruge američkih šerifa.

Tomićeva pirotehničarska umijeća ono je po čemu ga Splićani pamte, a po vatrenim spektaklima pamte ga po brojnim malim i velikim mjestima u Hrvatskoj i po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Nekada je sam izrađivao baklje i inu pirotehniku, majstorski se snalazio s barutom, a imao je vlastite recepte i formule za baklje, dimne zavjese, fitilje i prskalice. Postavio je brojne gradske vatromete, pirotehniku za sletove, svečane skupove i zabave, brojne proslave, pireve, otvaranja, zatvaranja, porinuća brodova, političke skupove (osmislio je Franji Tuđmanu niz efekata s balonima i vatrometima za njegove političke nastupe). Po vlastitom svjedočenju na lokalnoj splitskoj televiziji 2012. godine, u cijeloj karijeri nikad nije imao nezgoda, iako je više od pola stoljeća radio s pirotehnikom. Osim u kazalištu, bio je nezaobilaznom osobom i sudionikom 61 kazališne sezone, svih Splitskih ljeta i Marulićevih dana. Tomić je bio osoba koja je radila baklje za otvaranje zagrebačke Univerzijade: napravio je njih 180.[1]

Kad je bio Titov pogreb u Beogradu, obnašao je osebujnu zadaću. Bio je među mlađim borcima, pa je pazio na stare partizane, jer je nekima zbog prevelikih emocija znalo i pozliti.

1980-ih se je bio upustio u novu pustolovinu, koju je pratila Slobodna Dalmacija: onakav, invalid, pluća "ka u malog diteta" pošao je s kćerkama osvojiti najviši vrh Afrike, Kilimanjaro. U tome je i uspio. Zanimljivost je da je uspon u Africi ostvario prije svjetski poznatog splitskog planinara Stipe Božića. Također je osvojio i najviši vrh Europe Mont Blanc, Mount Everest, a na Triglav se uspeo preko trideset puta.

Radio je i nakon umirovljenja, sve do smrti. Bio je nezamjenjivim u HNK svih tih godina.

Dobio je brojne potomke. Krizna vremena i nezaposlenost 2000-ih pridonijela su još jednom paradoksu: umjesto da se njegova unučad i praunučad skrbe za starije, ona to nisu mogla, jer se nisu mogli zaposliti, pa ih je njihov djed i pradjed i u tako dubokoj starosti pomagao.

Umro je u zagrebačkom Kliničkome bolničkom centru.

Uvijek je bio ponosan na svoj partizanski borački staž, nikad nije bio u partiji, a čak se oženio u crkvi.

Bio je članom kluba pušača lule Magla.

Citati

„Kazalište triba volit ili u njemu ne bit".”
( [1] )


„Nisam glumac, al’ sam punih pedeset godina, cili svoj radni vijek, proveo u kazalištu, što na sceni, što iza scene. Nisam umjetnik, al’ stvaram umjetnost na bazi pirotehnike”
([2] )


„Danas nemam koga ni naučit kako se rade baklje. Nikog ne zanima, a i niko neće da radi. Onda me pitaju zašto još radim pirotehniku?!”
( [3] )


Izvori

  1. Jadran Boban Putopis od štorije (Duhovi Splita), razgovor u Šetača, 8. kolovoza 2011.

Vanjske poveznice