Kosmičko zračenje

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži
Translation arrow.svg
Ovaj članak ili dio članka, djelomično ili uopće nije preveden s bošnjačkog jezika.
Slobodno pomozite u prijevodu vodeći računa o stilu i pravopisu. Izvornik se možda nalazi na popisu drugih jezika.
Kosmički fluks naspram energije čestica

Kosmičko zračenje je emisija visokoenergetskih protona i atomskih jezgara koji se kreću kroz svemir gotovo brzinom svjetlosti. Potiču od Sunca, izvan Sunčevog sistema u njegovoj ,[1] udaljenim galaksijama.[2] Otkrio ih je Victor Hess 1912., u eksperimentima s balonima. Direktno mjerenje kosmičkih zraka, posebno pri nižim energijama, postalo je moguće od lansiranja prvih satelita, krajem 1950-ih. Detektori čestica, slični onima koji se koriste u nuklearnoj i fizici visokih energija, koriste se na satelitima i svemirskim sondama za istraživanje kosmičkih zraka.[3] Nakon udara sa Zemljinu atmosferu, kosmički zraci mogu proizvesti pljuskovi sekundarnih čestica koji ponekad dođu do površine. Podaci iz Fermi svemirskog teleskopa (2013)[4] protumačeni su kao dokaz da značajan dio primarnih kosmičkih zraka potiče od eksplozija zvijezda supernova.[5]Aktivna galaktička jezgra također proizvode kosmičke zrake, na osnovu zapažanja neutrino i gama-zraka iz blazara TXS 0506 + 056 u 2018.[6][7]

Izrazito brzi razvoj tehnike i instrumenata nakon Drugog svjetskog rata (usavršeni detektori, radio teleskopi, baloni i sateliti, elektronski uređaji) omogućio je daljnje istraživanje kosmičkog zračenja. Pritom su se prvenstveno proučavali uvjeti stvaranja primarnog zračenja tako visoke energije i visokoenergetski subatomski procesi, od kojih su mnogi prvi put opaženi upravo kod kosmičkog zračenja. Međutim, podrijetlo kosmičkog zračenja nije do danas potpuno razjašnjeno.

Kosmičko zračenje može biti primarno i sekundarno. Primarno zračenje, koje dolazi iz svemira do Zemljine atmosfere, sastoji se od atomskih jezgara. Većinu (oko 90%) čine protoni, zatim (oko 10%) helijeva jezgra, a tek neznatan dio ostala lahkea atomska jezgra elemenata do, uključivo, gvožđa. Energija primarnog zračenja doseže i do 1018 eV. Sekundarno kosmičko zračenje nastaje sudarom primarnog zračenja s jezgrima koja se nalaze u atmosferi. Takvim sudarima stvaraju se mezoni, hiperoni i različite nuklearne čestice, pa i radioizotopi elemenata, naprimjer ugljikov radioizotop 14C, nastao od dušika14N. Nabijeni π-mezoni pretvaraju se u stabilnije μ-mezone, koji čine glavninu sekundarnog zračenja na Zemljinoj površini. Neutralni π-mezoni pretvaraju se u γ-zrake, koje mogu dalje proizvesti parove elektronpozitron, a ovi opet stvaraju nove visokoenergetske fotone, koji su izvor daljnjih parova elektron-pozitron. Tako nastaju kaskadne reakcije, koje su izvor takozvanih pljuskova kosmičkih zraka, koje je prvi opisao talijanski fizičar Bruno Rossi.

Objašnjenje

Ako se negdje izvan zgrade, na otvorenom prostoru, nalazi nabijeni elektroskop, nakon izvjesnog vremena će se sam od sebe isprazniti. Čak i onda kada se nabijeni elektroskop stavi u posudu od olova, on će se poslije nekog vremena sam od sebe isprazniti. Po tome se zaključuje da ionizaciju zraka, zbog koje se elektroskop isprazni, izazivaju neke vrlo prodorne zrake koje potiču iz svemira, pa se po tome nazivaju kosmičkim zrakama. Da bi se utvrdilo porijeklo tih zraka, vršeni su ekspertimenti u moru, zraku i na kopnu. Pokusi su pokazali da je ionizacija zraka to veća što je veća nadmorska visina iznad površine Zemlje. To je bila potvrda da te zrake potiču iz svemira. Ustanovilo se da jačina kosmičkih zraka na površini Zemlje ovisi o geografskoj širini, da je količina tih zraka najmanja na ekvatoru i da raste prema većim zemljopisnim širinama (prema polovima Zemlje, Sjeverni i Južni pol). To se tumači uticajem geomagnetnog polja na električno nabijene čestice kosmičkog zračenja. Ispitivanjem tih zraka se ustanovilo da u njima ima pozitivno i negativno nabijenih čestica i da su one materijalne zrake, to jest da su sastavljene od sitnih čestica koje nose električni naboj.

Danas se pretpostavlja da kosmičke zrake nastaju pri velikim promjenama elektromagnetskih polja Sunca i zvijezda kao posljedica snažnih erupcija. Tako jaka polja daju električki nabijenim česticama koje se stvaraju kod erupcija, brzine, približno jednake brzini svjetlosti, pa čestice odu u svemir. Energija kosmičkih zraka dostiže do 1016 eV. Zbog te energije kosmičke zrake imaju veliku prodornost.

Pozitivne čestice u kosmičkim zrakama su pozitroni. Kad elektroni i pozitroni u kosmičkim zrakama prolaze kroz prostor, razbijaju atomska jezgra materije kojom je prostor ispunjen. Kod svakog sudara dolazi do emisije gama-zraka. Gama-zrake šire se dalje u prostor, a kod sudara s atomskim jezgrom nastaje jedan par elektron–pozitron. Naime, u kosmičkim zrakama nalaze se fotoni velike energije h∙ν. Energija fotona pretvara se u masu mp pozitrona i masu me elektrona, te je:

[math]\displaystyle{ h \cdot \nu = m_p \cdot c^2 + m_e \cdot c^2 }[/math]

gdje je mp = me.

Kod prodora kosmičkih zraka kroz olovo utvrđeno je da u njima postoje čestice čija je masa veća od mase elektrona, a manja od mase protona. To su mezoni.

Kosmičke čestice

Kosmičke zrake su energetske električki nabijene subatomske čestice, koje dolaze iz vanjskog svemira i sudaraju se sa Zemljinom atmosferom. One mogu stvoriti sekundarne čestice (spalacija) koje mogu proći Zemljinu površinu, pa i dublje. Kosmičke zrake su iste čestice koje se kao stabilni dijelovi atoma, mogu pronaći na Zemlji: protoni, atomskog jezgra ili elektroni. To su slične čestice koje kruže unutar akceleratora čestica, s tom razlikom da su energije kosmičkih zraka veće.

Pojam "zrake" dolazi iz ranih dana istraživanja radijacije, kada se bila koja struja ionizirane radijacije opisivana pojmom "zrake". U to vrijeme kada su nazvane kosmičke zrake, još se nije poznavala njihova priroda i pretpostavljalo se da bi mogle biti oblik elektromagnetskog zračenja, kao γ-zrake. Čestice kosmičkih zraka dolaze pojedinačno, ne u obliku zraka – iako jedna čestica može stvoriti “pljusak” puno sekundarnih čestica. Danas se priroda čestica kosmičkih zraka treba naglasiti, tako da bi ih bilo korektnije zvati kosmičke čestice.

Oko 89% dolazećih kosmičkih zraka su jednostavni protoni (jezgro vodika), 10% su jezgra helija (alfa-čestice) i 1% su teži elementi. Te jezgre vodika i helija čine 99% kosmičkih zraka. Pojedinačni elektroni (poput beta-čestica) čine ostalih 1% galaktičkih kosmičkih zraka – to su kosmičke zrake koje dolaze izvan Sunčevog sistema. Još uvijek je nepoznato odakle ti elektroni dolaze i zašto imaju ubrzanje manje od atomskih jezgara.[8]

Porijeklo kosmičkih zraka je različito, jer jedan dio dolazi od Sunca, kao i od ostalih zvijezda, a drugi dio od nepoznatih događaja iz najudaljenijih dijelova vidljivog svemira. Kosmičke zrake imaju energiju veću od 1020 eV, puno veću nego što stvara akcelerator čestica – 1012 do 1013 eV.[9]

Kosmičke zrake imaju najznačajniju ulogu u stvaranju litija, berilija i bora u svemiru, u procesu koji se zove nukleosinteza. One stvaraju neke radioizotope na Zemlji, kao ugljik-14. U historiji fizike, značajne su jer uz njihove reakcije došlo se do otkrića pozitrona, miona i piona (pi-mezona). Zračenje kosmičkih zraka je najvećim dijelom sastav prirodnog pozadinskog zračenja na površini Zemlje i jako se teško zaštiti od njega, tako da je to jedan od najvećih problema za međuplanetarna putovanja.

Prva ikad napravljena slika pozitrona.

Sastav

Kosmičke zrake se mogu podijeliti na primarne i sekundarne. Galaktičke kosmičke zrake koje dolaze do Sunčevog sistema su primarni izvor. One zatim reagiraju s međuzvjezdanom materijom i stvaraju sekundarne kosmičke zrake. Sunce isto emitira niskoenergetske kosmičke zrake, koje su povezane sa Sunčevim bakljama.

Teži elementi kosmičkih zraka, kao što su jezgra ugljika i kisika, sudaraju se s međuzvjezdanom materijom i lome se na lakše jezgre – litij, berilij i bor. Pored toga, još teža jezgra, kao što su gvožđe i nikl, kada se sudaraju s međuzvjezdanom materijom, nastaju ioni skandija, titanija, vanadija i mangana.

Od primarnih kosmičkih zraka, koji potiču izvan Zemljine atmosfere, oko 99% su jezgra dobro poznatih atoma (lišenih elektronske ljuske), a oko 1% usamljeni elektroni (to jest, jednsn tip beta čestica). Od jezgara, oko 90% su jednostavni protoni (tj. jezgra vodika); 9% su alfa čestice, identične jezgrima helija, a 1% su jezgra težih elemenata, nazvanih HZE ioni.[10][11][12]

Različite količine kosmičkih zraka

Kada tok kosmičkih zraka ulazi u gornji sloj Zemljine atmosfere, količina emisije na Zemljinu površinu, ovisi o dvije pojave: Sunčevom vjetru i Zemljinom magnetnom polju. Sunčev vjetar je raspršena magnetizirana plazma, koja dolazi sa Sunca i koja može usporiti dolazeće kosmičke čestice, kao i odbiti neke čestice koje imaju energiju manju od 1 GeV. Količina Sunčevog vjetra je promjenjiva i ovisi o 11-godišnjem Sunčevom ciklusu, tako da za vrijeme Sunčevog maksimuma, najmanja količina kosmičkih zraka dođe do Zemljine površine. Osim toga, Zemljino magnetno polje odbija i lomi jedan dio kosmičkih zraka, pa tako količina kosmičkih zraka koje padnu na Zemljinu površinu ovisi i o geografskoj širini, geografskoj dužini i azimutskom uglu. U smjeru istok-zapad, količina kosmičkih zraka se mijenja, zbog polarnosti Zemljinog magnetskog polja. Količina kosmičkih zraka na ekvatoru je manja nego na polovima, zato što je i gustoća magnetnih linija rjeđa na polovima. Magnetski polovi ne podudaraju se sa geografskim polovima (magnetna deklinacija).

Na velikoj udaljenosti od Sunca, otprilike 94 astronomske jedinice, dokle seže heliosfera, postoji područje do kojeg stiže Sunčev vjetar i s nadzvučne brzine prelazi ispod brzine zvuka, pa se stvara “krajnji udar Sunčevog vjetra”. Između krajnje granice heliosfere, zvane heliopauza i “krajnjeg udara Sunčevog vjetra”, nalazi se područje Sunčeva ravnica , koje smanjuje energiju kosmičkih zraka za 90%.

Uočavanje

Jezgra atoma koje čine kosmičke zrake, mogu putovati velike udaljenosti do Zemlje, zbog male gustoće materije u svemiru. Kada stignu do Zemlje, atomska jezgra snažno udaraju u jezgra atmosferskih plinova. Ti sudari, zvani pljusak subatomskih čestica, stvaraju pione (pi-mezone) i K-mezone, nestabilne mezone koji brzo prelaze u mione. Mioni ne reagiraju s atmosferom i dodatno zbog vremenske dilatacije, oni lahko stižu do Zemljine površine i čak mogu prodrijeti do unutrašnjosti plitkih rudnika. Mioni su uključeni u ionizirajuće zračenje, pa se lahko mogu otkriti pom oću Wilsonove komore.

Kosmičke zrake koje se sudaraju izvan Zemljine atmosfere, s elementima težim od vodika i helija, mogu se otkriti s visokoenergetskim emisijama gama-čestica, koristeći teleskope s gama-česticama.

Kosmičke zrake se mogu otkriti ako prolaze kroz detektor čestica, koji se nalaze na satelitima ili balonima, na velikim visinama. Detektor čestica sastoji se od dvije ploče polikarbonatske plastike, koje se diretno izlažu kosmičkom zračenju. Nakon povratka u laboratoriju, ploče se polijevaju rastvorom tople natrijeve baze (NaOH), dok se ne pojave mali stožasti zarezi. Ako se promatra pod mikroskopom, može se utvrditi i električni naboj i energija čestice. Kod nuklearne fuzije, koristi se detektor čestica.[13]

Interakcija sa Zemljinom atmosferom

Nakon što uđu u Zemljinu atmosferu, kosmičke čestice se sudaraju s molekulama, uglavnom dušika i kisika, stvarajući slapove manjih čestica, zvane pljusak elementarnih čestica. Broj sekundarnih čestica koje nastaju nakon sudara jedne primarne čestice, može biti i na milijarde. Uglavnom nastaju pioni (pi-mezoni) i K-mezoni, nestabilni mezoni koji brzo prelaze u mione.

Atmospheric Collision.svg
Nakon što uđu u Zemljinu atmosferu, kosmičke čestice se sudaraju s molekulama, uglavnom dušika i kisika, stvarajući slapove manjih čestica, zvane i pljusak elementarnih čestica.

Kosmičke zrake stalno stvaraju i nestabilne izotope u Zemljinoj atmosferi, kao što je ugljik-14:

[math]\displaystyle{ \mathrm{p + ^{14}N \rightarrow n + ^{14}C} }[/math]

Kosmičke zrake drže količinu ugljika-14 u atmosferi uglavnom stalnim (70 tona) u zadnjih 100.000 godina, sve do 1950-ih, kada se započelo s testiranjem nuklearnog oružja. Ta se činjenica koristi u arheologiji, za datiranje ugljikom-14 ili utvrđivanje starosti nekog nalaza.

Produkti reakcije sekundarnih kosmičkih zraka i vijek trajanja:[14]

  • tricij (12,3 godine)
  • berilij-7 (53,3 dana)
  • berilij-10 (1 600.000 godina)
  • ugljik-14 (5.730 godina)
  • natrij-22 (2,6 godina)
  • natrij -24 (15 sati)
  • magnezij-28 (20,9 sati)
  • silicij-31 (2,6 sati)
  • silicij-32 (101 godina)
  • fosfor-32 (14,3 dana)
  • sumpor-35 (87,5 dana)
  • sumpor-38 (2,8 sati)
  • hlor-34 (32 min)
  • hlor-36 (300.000 godina)
  • hlor-38 (37,2 min)
  • hlor-39 (56 min)
  • argon-39 (269 godina)
  • kripton-85 (10,7 godina)

Istraživanje

Detektori kosmičkih zraka se postavljaju na Zemlji, u svemirskim letilicama (Voyager 1,Voyager 2, Cassini-Huygens, SOHO) i u balonima.

Historija

Nakon što je Antoine Henri Becquerel, 1896., otkrio radioaktivnost, vjerovalo se da kosmičke zrake dolaze iz zemlje, od zračenja radioaktivnih elemenata kao što je radon. U 1909., Theodor Wulf razvio je elektrometar, uređaj koji je mjerio stvaranje iona, u zatvorenom spremniku. U 1912. Victor Franz Hess stavio je elektrometar u balon, koji je podignuo na 5.300 metara, otkrivši da se zračenje pojačalo za otprilike 4 puta nego na površini Zemlje.[15]

Pojam kosmičke zrake stvorio je Robert Andrews Millikan, koji je dokazao da one dolaze izvan Zemljine atmosfere. Zatim su Gottlieb i Van Allen 1948. dokazali su da se primarne kosmičke zrake uglavnom sastoje od protona i nešto jezgru helija (alfa-čestice) i sasvim malim udjelom teških atomskih jezgri.

Djelovanje

Promjene u atmosferi

Kosmičke zrake u atmosferi ioniziraju molekule dušika i kisika, što vodi do brojnih reakcija. Jedna od rnjih vodi do ozonskih rupa, ali taj udio je puno manji od uticaja freona.

Uticaj na ljude

Kosmičke zrake čine udio godišnje radijacije na ljude. Na primjer, u Australiji je ukupno prirodno zračenje na ljude 2,3 miliSieverta, dok kosmičke zrake prosječno zrače na ljude 0,3 miliSieverta (13%).[16] Postoji niz inicijativa za istraživanje kosmičkih zraka, dolje navedenih.

Prizemni

Sateliti

Baloni

Uloga u okolinskom zračenju

Kosmički zraci čine dio godišnje izloženosti zračenja ljudi na Zemlji, u prosjeku 0,39 mSv, od ukupno 3 mSv godišnje (13% ukupne pozadine) za Zemljinu populaciju . Međutim, pozadinsko zračenje kosmičkih zraka raste s nadmorskom visinom, sa 0,3 mSv godišnje za područja na morskom nivou na 1,0 mSv godišnje za veće gradove, povećavajući izloženost kosmičkom zračenju na četvrtinu ukupne izloženosti pozadinskom zračenju za stanovništvo navedenih gradova. Posade aviokompanija koje lete na velikim daljinskim rutama mogu biti izložene 2,2 mSv dodatnog zračenja svake godine zbog kosmičkih zraka, gotovo udvostručujući njihovu ukupnu izloženost ionizujućem zračenju.

Prosječna godišnja izloženost zračenju (milisieverti)

Radijacija UNSCEAR[17][18] Princeton[19] Wa State[20] MEXT[21] Napomena
Tip Izvor Svjetski
prosjek
Tipski raspon SAD SAD Japan
Prirodno Zrak 1,26 0,2–10,0a 2,29 2,00 0,40 Prvenstveno od radona, (a) ovisi o unutrašnjoj akumulaciji plina radona.
Unutrašnji 0,29 0,2–1,0b 0,16 0,40 0,40 Uglavnom iz radioizotopa u hrani (40K, 14C, itd.) (b Uglavnom iz izotopa u hrani (40K, 14C, etc.) (b)depends on diet.
Zemljišni 0,48 0,3–1,0c 0,19 0,29 0,40 (c) Ovisi o sastavu tla i građevinskom materijalu konstrukcija.
Kosmička 0,39 0,3–1,0d 0,31 0,26 030 (d)Općenito povećanje sa porastom nadmorske visine.
Podukupno 2,40 1,0–13,0 2,95 2,95 1,50
Vještački Medicinski 0,60 0,03–2,0 3,00 0,53 2,30
Radioaktivne
padavine
0,007 0–1+ 0,01 Vrhunac u 1963., sa skokom 1986.; još uvijek visoko u blizini mjesta nuklearnih pokusa i nesreća.
Za Sjedinjene Države padavine su uključene u druge kategorije.
Ostalo 0,0052 0–20 0,25 0,13 0,001 Prosječna godišnja izloženost na radu je 0,7 mSv; rudarski radnici imaju veću izloženost.
Stanovništvo u blizini nuklearnih elektrana ima dodatnih ≈ 0,02 mSv izloženosti godišnje.
Podukupno 0,6 0 – deseci 3,25 0,66 2,311
Svekupno 3,00 0 – deseci 6.20 3.61 3.81
Podaci su za vrijeme prije nuklearne katastrofe Fukushima Daiichi. Vrijednosti koje je kreirao UNSCEAR, japanski Nacionalni institut za radiološke nauke, koji je sažeo UNSCEAR-ove podatke.

Uticaj na elektronske uređaje

Kosmičke zrake imaju dovoljno energije da izmijene stanje elemenata u elektroničkim integriranim krugovima, uzrokujući kratkotrajne greške, kao što je promjena podataka u radnoj memoriji ili kriva operacija procesora. To je veliki problem kod elektroničkih uređaja u satelitima. Kako tranzistori postaju sve manji i manji, sve više se pojavljuje sličan problem i na tlu Zemlje.[22] Jedna studija tvtke IBM napravljene 1990., pokazala je da računala dožive jednu pogrešku uzrokovanu kosmičkim zrakama po 256 megabajta memorije i u jednom mjesecu.[23] Da bi se ublažio taj problem, tvrtka Intel predložila je ugradnju detektora kosmičkih zraka, koji bi se mogli ugraditi u buduće male mikroprocesore, kako bi mogli ponoviti zadnju komandu, prije uticaja kosmičke čestice.[24]

Kosmičke zrake su nedavno osumnjičene za mogući uzrok avionske nesreće tvtke Qantas Airways, na linijskom putničkom zrakoplovu Airbus A330, koji je dva puta ponirao stotinjak metara, nakon nepravilnosti u radu kontrolnog sustava leta. Puno putnika i članova posade je ozlijeđeno, neki ozbiljno. Nakon nesreće, istražitelj je utvrdio da je kontrolni sustav leta primio oznaku na ekranu, koja se ne može objasniti, a da je cijeli sustav radio ispravno. To je ponukalo tvrtke u cijelom svijetu da dograde programe za putničke zrakoplove Airbus A330 i A 340, tako da oznake na ekranima budu filtrirane elektronski.[25]


Također pogledajte

Reference

  1. PREUSMJERI Predložak:Izvori

Dopunska literatura

Vanjski linkovi

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Wikimedijinom Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: rays Kosmičko zračenje


  1. Sharma (2008). Atomic And Nuclear Physics. Pearson Education India. str. 478. ISBN 978-81-317-1924-4 
  2. "Detecting cosmic rays from a galaxy far, far away". Science Daily. 21. rujna 2017.. https://www.sciencedaily.com/releases/2017/09/170921141257.htm Pristupljeno 26. prosinca 2017. 
  3. Vaclav Cilek, ed. (2009). "Cosmic Influences on the Earth". Earth System: History and Natural Variability Volume I. Eolss Publishers. str. 165. ISBN 978-1-84826-104-4. https://www.eolss.net/ebooklib/bookinfo/earth-system-history-natural-variability.aspx 
  4. Ackermann, M.; Ajello, M.; Allafort, A.; Baldini, L.; Ballet, J.; Barbiellini, G.; Baring, M. G.; Bastieri, D. et al. (15. veljače 2013.). "Detection of the Characteristic Pion-Decay Signature in Supernova Remnants". Science 339 (6424): 807–811. arXiv:1302.3307. Bibcode 2013Sci...339..807A. doi:10.1126/science.1231160. PMID 23413352 
  5. Ginger Pinholster (13. veljače 2013.). "Evidence Shows that Cosmic Rays Come from Exploding Stars". http://www.aaas.org/news/releases/2013/0214_supernova_cosmicrays.shtml 
  6. HESS collaboration (2016). "Acceleration of petaelectronvolt protons in the Galactic Centre". Nature 531 (7595): 476–479. arXiv:1603.07730. Bibcode 2016Natur.531..476H. doi:10.1038/nature17147. PMID 26982725 
  7. Collaboration, IceCube (12. srpnja 2018.). "Neutrino emission from the direction of the blazar TXS 0506+056 prior to the IceCube-170922A alert" (engl.). Science 361 (6398): 147–151. arXiv:1807.08794. Bibcode 2018Sci...361..147I. doi:10.1126/science.aat2890. ISSN 0036-8075. PMID 30002248 
  8. Mewaldt, R. A.. "Cosmic rays". California Institute of Technology. http://www.srl.caltech.edu/personnel/dick/cos_encyc.html Pristupljeno 22. kolovoza 2010. 
  9. L. Anchordoqui, T. Paul, S. Reucroft, J. Swain (2003). "Ultrahigh Energy Cosmic Rays: The state of the art before the Auger Observatory". International Journal of Modern Physics A 18 (13): 2229. arXiv:hep-ph/0206072. doi:10.1142/S0217751X03013879 
  10. "What are cosmic rays?". NASA, Goddard Space Flight Center. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. listopada 2012.. http://imagine.gsfc.nasa.gov/docs/science/know_l1/cosmic_rays.html Pristupljeno 31. listopada 2012.  copy (Arhivirano 4. ožujka 2016.)
  11. H. Dembinski (2018). "Data-driven model of the cosmic-ray flux and mass composition from 10 GeV to 10^11 GeV". Proceedings of Science ICRC2017: 533. arXiv:1711.11432. doi:10.22323/1.301.0533 
  12. "Cosmic Rays". Nasa. https://imagine.gsfc.nasa.gov/science/toolbox/cosmic_rays1.html Pristupljeno 23. ožujka 2019. 
  13. R.L. Fleischer, P.B. Price, R.M. Walker (1975). Nuclear tracks in solids: Principles and applications. University of California Press 
  14. "Natürliche, durch kosmische Strahlung laufend erzeugte Radionuklide". http://www.um.baden-wuerttemberg.de/servlet/is/34839/Natuerliche_durch_kosmische_Strahlung_laufend_erzeugte_Radionuklide.pdf?command=downloadContent&filename=Natuerliche_durch_kosmische_Strahlung_laufend_erzeugte_Radionuklide.pdf Pristupljeno 11. veljače 2010.  (njem.)
  15. D. Pacini (1912). "La radiazione penetrante alla superficie ed in seno alle acque". Il Nuovo Cimento, Series VI 3: 93–100. doi:10.1007/BF02957440 
    Prevedeno i komentirano u citatu arhivaTranslated and commented in cite arxiv
    A. de Angelis (2010). Penetrating Radiation at the Surface of and in Water. arXiv:1002.1810 
  16. http://www.arpansa.gov.au/pubs/baseline/bg_rad.pdf
  17. UNSCEAR "Sources and Effects of Ionizing Radiation" page 339 retrieved 29 June 2011
  18. Japan NIRS UNSCEAR 2008 report page 8 retrieved 29 June 2011
  19. Princeton.edu "Background radiation" (Arhivirano 9. lipnja 2011.) retrieved 29 June 2011
  20. Washington state Dept. of Health "Background radiation" (Arhivirano 2. svibnja 2012.) retrieved 29 June 2011
  21. Ministry of Education, Culture, Sports, Science, and Technology of Japan "Radiation in environment" retrieved 29 June 2011
  22. IBM experiments in soft fails in computer electronics (1978-1994), from Terrestrial cosmic rays and soft errors, IBM Journal of Research and Development, Vol. 40, No. 1, 1996.|accessdate=April 16, 2008.
  23. Scientific American (21. srpnja 2008.). "Solar Storms: Fast Facts". Nature Publishing Group. http://www.scientificamerican.com/article.cfm?id=solar-storms-fast-facts Pristupljeno 8. prosinca 2009. 
  24. Intel plans to tackle cosmic ray threat, BBC News Online, April 8, 2008.| accessdate= April 16, 2008.
  25. Cosmic rays may have hit Qantas plane of the coast of North West Australia, News.com.au|accessdate= November 19, 2009.