Kongregacija za Istočne Crkve
Kongregacija za Istočne Crkve (lat. Congregatio pro Ecclesiis Orientalibus) jedna je od devet kongregacija Rimske kurije odgovorna za kontakt s Istočnim katoličkim Crkvama, pomoć u njihovom razvoju te zaštitu njihovih prava. U potpunosti je odgovorna za sve biskupije raznih istočnih obreda (antiohijskog, aleksandrijskog, bizantskog). O toj kongregaciji ovise Papinski institut za orijentalne studije, Institut sv. Ivana Damaščanskog za istočne svećenike koji studiraju u Rimu i pet kolegija za Armence, Etiopljane, Grke, Ruse i Ukrajince. Osnovana je motuproprijem "Dei Providentis" pape Benedikta XV., 1. svibnja 1917., kao "Svete kongregacije za orijentalne Crkve".
Povijest[uredi]
6. siječnja 1862. papa Pio IX. je unutar Svete kongregacije za širenje vjere osnovao odsjek za "poslove orijentalnih obreda", koji je prestao postojati 30. studenog 1917.[1]
Ppapa Benedikt XV. je osamostalio ovu kongregaciju motuproprijem "Dei Providentis" 1. svibnja 1917. i dao ime "Sveta kongregacija za orijentalne Crkve". Tada je kongregacijom presjedao papa uključujući nekoliko kardinala, od kojih je jedan djelovao na položaju tajnika.[2] Također su se tu nalazili i vijećnici, izabrani od strane većeg klera. Trenutni prefekt kongregacije je Leonardo Sandri, a tajnik je nadbiskup Cyril Vasil.
Današnji naziv je dao papa Pavao VI. s Apostolskom konstitucijom Ecclesiae "Regimini universae" 15. kolovoza 1967. Za vrijeme pape Ivana Pavla II., s apostolskom konstitucijom "Pastor Bonus" od 28. lipnja 1988. kongregacija prima svoj sadašnji izgled.
Struktura[uredi]
Patrijarsi i glavni nadbiskupi Istočnih Crkava te predsjednik predsjednik Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana, su članovi ove kongregacije po samom zakonu.[3] Dužnosnici i konzultanti se odabira na način da vlada, što je više moguća, raznolikost obreda.[4]
Djelovanje[uredi]
Ova kongregacija ima ovlasti nad:
- Svim stvarima vezanim za Istočne katoličke Crkve odgovornima Svetoj Stolici (struktura i organizacija Crkva; upravljanje uredima nastave, posvećivanje i vladanje; status, prava i obaveze osoba),
- Ad limina posjetima istočnih biskupa.[5]
U područjima gdje su Istočne Crkve bile dominantne od davnina, apostolsko i misionarsko djelovanje je isključiva odgovornost ove Kongregacije, čak i ako su u prošlosti potisnuti Latinskim obredom.[6]
Zajednica surađuje s Papinskim vijećem za promicanje jedinstva kršćana i Papinskim vijećem za međureligijski dijalog.[7]
Prefekti[uredi]
(1917. - 1967.)[uredi]
- * Od 1917. do 1967., papa je također bio i prefekt kongregacije
- Niccolò Marini (1917. – 1922.)
- Giovanni Tacci Porcelli (1922. – 1927.)
- Luigi Sincero (1927. – 1936.)
- Eugène-Gabriel-Gervais-Laurent Tisserant (1936. – 1959.)
- Amleto Giovanni Cicognani (1959. – 1961.)
- Gabriel Acacius Coussa (pro-prefekt 1961., prefekt 1962.)
- Gustavo Testa (1962. – 1967.)
(1967. - ...)[uredi]
- Gustavo Testa (1967. – 1968.)
- Maximilien de Furstenberg (1968. – 1973.)
- Paul-Pierre Philippe (1973. – 1980.)
- Władysław Rubin (1980. – 1985.)
- Duraisamy Simon Lourdusamy (1985. – 1991.)
- Achille Silvestrini (1991.-2000.)
- Ignacije Moussa Daoud (2000. - 9. lipnja 2007.)
- Leonardo Sandri (9. lipnja 2007. - ...)
Izvori[uredi]
- ↑ Benedikt XV., Motu Proprio Dei Providentis, 1
- ↑ Benedikt XV., Motu Proprio Dei Providentis, 2
- ↑ Apostolska konstitucija Pastor Bonus, Art. 57 §1
- ↑ Apostolska konstitucija Pastor Bonus, Art. 57 §2
- ↑ Apostolska konstitucija Pastor Bonus, Art. 58 §1
- ↑ Apostolska konstitucija Pastor Bonus, Art. 60
- ↑ Apostolska konstitucija Pastor Bonus, Art. 61