Konfesionalna poezija

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži

Konfesionalna poezija stil je poezije koji je nastao u Sjedinjenim Američkim Državama krajem 1950-ih i početkom 1960-ih.[1] Katkad se taj oblik poezije klasificira kao oblik postmodernizma.[2] Opisuje ju se kao poeziju osobnog ili "ja"; usredotočuje se na ekstremne trenutke individualnog iskustva, psihu i osobne traume, kao i na tabu-teme kao što su duševna bolest, seksualnost i samoubojstvo, često u odnosu s općenitim društvenim temama.[3]

Posvećenost konfesionalnih pjesnika osobnom iskustvu književni kritičari objašnjavaju kao pokušaj distanciranja od zastrašujućih društvenih problema dvadesetog stoljeća. Događaji poput holokausta, hladnog rata i egzistencijalna prijetnja do koje je dovela proliferacija nuklearnog oružja otežali su raspravu o aktualnim temama i konfesionalnim pjesnicima i njihovim čitateljima.[4] Konfesionalni pjesnici također su se suprotstavljali idealizaciji obiteljskog života 1950-ih tako što su otkrivali nezadovoljstvo prisutno u vlastitim domovima.[5]

Školu "konfesionalne poezije" čini nekoliko pjesnika koji su promijenili oblik američkog pjesništva tijekom 1950-ih i 1960-ih, a među njima su Robert Lowell, Sylvia Plath, John Berryman, Anne Sexton, Allen Ginsberg i W. D. Snodgrass.[1][3]

Life Studies i nastanak konfesionalne poezije

Godine 1959. M. L. Rosenthal prvi se poslužio riječju "konfesionalno" u recenziji zbirke pjesama Life Studies Roberta Lowella pod imenom "Poetry as Confession",[6] Rosenthal je razlikovao konfesionalni pristup od ostalih oblika lirske poezije na temelju toga što se koristi tajnama, što je "nadilazilo uobičajenu povučenost i osobnu nelagodu".[7] Rosenthal je izjavio da je u ranijim pokušajima koji su prethodili konfesionalizmu postojala "maska" koja je skrivala "istinsko lice" pjesnika i da "Lowell odbacuje tu masku. Njegov govornik nesumnjivo je on sam, a Life Studies teško je ne promatrati kao zbirku osobnih tajni koje su prilično sramotne i koje osoba u načelu ne otkriva ako joj je do časti".[8] U recenziji zbirke za časopis The Kenyon Review John Thompson napisao je: "U ovim pjesmama više ne postoji koncept društveno prihvatljivog. Uspjele su pokoriti: osvojile su veliku rasprostranjenost teritorija pjesništva."[9]

Međutim, u književnosti se zaokret prema konfesionalnoj poeziji počeo nazirati i prije objave Life Studiesa. Duga konfesionalna pjesma Delmorea Schwartza Genesis objavljena je 1943., a 1947. godine John Berryman napisao je niz soneta o preljubničkoj vezi sa ženom imena Chris dok je bio u braku s prvom suprugom, Eileen (međutim, budući da bi objavljivanje soneta njegovoj supruzi otkrilo tu vezu, Berryman te sonete, pod imenom Berryman's Sonnets, nije objavio do 1967., nakon što se razveo od nje). Snodgrassova pjesma Heart's Needle, u kojoj govori o posljedicama svojega razvoda, također prethodi Life Studiesu.[10][11]

Ipak, Life Studies prva je zbirka konfesionalnih pjesama koja je zadobila pažnju čitateljske publike i prva je zbirka nazvana "konfesionalnom". Među najznačajnijim su "konfesionalnim" pjesmama u zbirci pjesme na njezinu samom kraju, u kojima Lowell aludira na svoju borbu sa psihičkom bolešću i hospitalizaciju u McLeanu, psihijatrijskoj bolnici u Massachusettsu. Plath je o utjecaju takvih pjesama iz Life Studiesa progovorila u jednom intervjuu, u kojem je izjavila: "Vrlo sam uzbuđena zbog nečega za što mislim da je novi proboj koji je došao s Life Studiesom Roberta Lowella; taj intenzivni proboj u vrlo ozbiljno, vrlo osobno, emotivno iskustvo za koje vjerujem da je djelomični tabu. Primjerice, vrlo su me zanimale pjesme Roberta Lowella koje govore o njegovom iskustvu u psihijatrijskoj bolnici."[12] Ipak, Al Alvarez komentirao je da neke pjesme u Life Studiesu "iznevjeruju jer se čini da se više zanimaju za procese psihoanalize nego poezije",[13] a Michael Hofmann iznio je drugačiji stav – da vidi vrijednost u Lowellovu radu, no da je umanjuje samo isticanje "onoga što bih nazvao riječi na k, 'konfesionalizma'".[14]

Na njegovom kolegiju za poeziju koji je držao krajem 1950-ih na Sveučilištu u Bostonu Lowell je nadahnuo nekoliko važnijih američkih pjesnika svojom konfesionalnom tematikom. Godine 1955. zatražio je mjesto na fakultetu djelomično zbog prijedloga svojeg psihijatra, koji mu je savjetovao da uspostavi rutinu i ublaži učinke bipolarnog poremećaja.[15] Lowellov je kolegij privukao nekoliko pjesnika, među kojima su bile i Anne Sexton i Sylvia Plath. Sexton mu se pridružila 1958., a rad s Lowellom pomogao joj je da uspostavi svoj pjesnički stil. Iste mu se godine pridružila i Plath.[16] Nakon što je uočila intimne teme u Lowellovim i Sextinim pjesmama, Plath je i sama počela uvrštavati konfesionalne teme u vlastitu poeziju.[17]

Kasniji razvoj

Među ostalim ključnim tekstovima američke konfesionalne škole nalaze se Plathina zbirka Ariel, Berrymanova zbirka The Dream Songs i Sextonina zbirka To Bedlam and Part Way Back, iako se sam Berryman suprotstavio nazivu "konfesionalizam" "ljutito i prezirno": "Ta riječ ne znači ništa. Riječ "confessional" za mene predstavlja mjesto na koje odlazite kako biste razgovarali sa svećenikom.[bilj 1] Nisam se ispovjedio od dvanaeste godine".[18]

Još neke značajne osobe u razvoju konfesionalizma su Adrienne Rich,[19] i Sharon Olds; potonja pjesnikinja djelovala je tijekom 1980-ih i svjesno se bavila "konfesionalnom" tematikom – usredotočila se na seksualne tabu-teme na temelju Ginsbergovih djela.

Reakcije

Tijekom 1970-ih i 1980-ih određeni su se pisci usprotivili konfesionalizmu u američkoj poeziji – tvrdili su da previše ugađa samome sebi. Primjerice, jedan od značajnijih pjesnika pokreta duboke slike, Robert Bly, uvelike je kritizirao ono što je smatrao solipsističkim navikama konfesionalnih pjesnika. Aludirao je na to nezadovoljstvo estetikom kad je pohvalio pjesnika Antonija Machada zbog toga što "ističe patnje drugih umjesto vlastite patnje".[20] Međutim, mnogi su drugi pisci tijekom tog razdoblja, kao Sharon Olds, Marie Howe i Franz Wright, bili pod snažnim utjecajem stila konfesionalne poezije, odnosno tabu-temama autobiografskog iskustva, psihe i osobnosti, kao i otkrivenja iz djetinjstva i trauma u odrasloj dobi.

Životopisci konfesionalnih pjesnika primijetili su da dijele želju za slavom. Kao što je popularna kultura 1950-ih doživjela oblik proliferacije, konfesionalni su pjesnici svojim čitateljima nudili detaljan uvid u osobu autora, zbog čega su ti pjesnici više postali "zvijezde" nego privatni autori. Zbog značajne pozornosti posvećene konfesionalnim pjesnicima, kao i njihove želje za takvim priznanjem, konfesionalnu poeziju katkad se smatra dijelom kulture poznatih osoba.[21]

Pjesnički pokret novog formalizma, povratak rimi i metru, nastao je kao reakcija na slobodni stih koji je postao popularan u konfesionalnoj poeziji. Još jedan pokret koji je djelomično nastao kao reakcija na konfesionalnu poeziju jest pokret pjesnika jezika.

Vidi i

Izvori

  1. ↑ 1,0 1,1 Poets, Academy of American. "A Brief Guide to Confessional Poetry | Academy of American Poets". https://poets.org/text/brief-guide-confessional-poetry Pristupljeno 2. lipnja 2020. 
  2. ↑ Crosby, Peter R (2000) (engl.). Postmodernist Poetry: a Movement or an Indulgence? (A Study of Elizabeth Bishop, Sylvia Plath, and Anne Sexton. str. 1–14. https://www.academia.edu/26537401 
  3. ↑ 3,0 3,1 Ousby 1998., str. 89
  4. ↑ Hoffman, Steven K. (Winter 1978). "Impersonal Personalism: The Making of a Confessional Poetic". ELH 45 (4): 687–709. doi:10.2307/2872583. ISSN 0013-8304. JSTOR 2872583 
  5. ↑ Blake, David H (1. prosinca 2001.). "Public Dreams: Berryman, Celebrity, and the Culture of Confession". American Literary History 13 (4): 716–736. doi:10.1093/alh/13.4.716. ISSN 0896-7148 
  6. ↑ The Nation, 19. rujna 1959.), ponovno otisnuto u Rosenthal 1991., str. 109 – 112. Rosenthal je recenziju djelomično preradio u esej "Robert Lowell and the Poetry of Confession" u svojoj knjizi The Modern Poets iz 1960. godine.
  7. ↑ Ian Hamilton. (1994.) 'A Biographer's Misgivings', u zbirci Walking Possession, Essays & Reviews 1968 – 1993, str. 289. Addison-Wesley. ISBN 0-201-48397-1
  8. ↑ Rosenthal 1991., str, 109
  9. ↑ Thompson, John (Summer 1959). "Two Poets". The Kenyon Review 21 (3): 482–490. JSTOR 4333971 
  10. ↑ Kirsch, p. 2, makes this observation in his reassessment of the historical context of Life Studies.
  11. ↑ Mariani, Paul L. (2016). Dream song : the life of John Berryman (2nd ed.). New York: Trinity University Press. str. 9. ISBN 978-1-59534-767-1. OCLC 960976205 
  12. ↑ Orr, Peter, ed. "The Poet Speaks - Interviews with Contemporary Poets Conducted by Hilary Morrish, Peter Orr, John Press and Ian Scott-Kilvert". London: Routledge and Kegan Paul, 1966.[1]
  13. ↑ Alvarez, Al (1. travnja 2009.). Risky business : people, pastimes, poker and books. London: Bloomsbury. str. 202. ISBN 978-0-7475-9311-9. OCLC 174130120 
  14. ↑ Lowell, Robert (2006). Robert Lowell : poems. London: Faber. str. xiv. ISBN 0-571-23040-7. OCLC 45325062 
  15. ↑ Carpenter, Geoffrey (2. prosinca 1982.). "Copeland, John G. et al. Telemundo: A Basic Reader. New York: Random House, Inc., 1980; Freeman, G. Ronald. Intercambios: An Activities Manual. New York: Random House, Inc., 1980" (engl.). Canadian Modern Language Review 38 (2): 361a–362. doi:10.3138/cmlr.38.2.361a 
  16. ↑ Cross, Arthur Lyon (1. siječnja 1915.). "The Seymour Family. By A. Audrey Locke. (Boston and New York: Houghton Mifflin Company, 1914. Pp. viii, 386.), The Cavendish Family. By Francis Bickley. (Boston and New York: Houghton Mifflin Company. 1914. Pp. vii, 326.), The Cecil Family. By G. Ravenscroft Dennis. (Boston and New York: Houghton Mifflin Company. 1914. Pp. vi, 327.) and The La Tremoïlle Family. By Winifred Stephens. (Boston and New York: Houghton Mifflin Company. 1914. Pp. xvi, 341.)" (engl.). The American Historical Review 20 (2): 396–399. doi:10.1086/ahr/20.2.396. ISSN 0002-8762. https://academic.oup.com/ahr/article/20/2/396/29841 
  17. ↑ Wagner-Martin, Linda. (2003). Sylvia Plath : a literary life (2nd ed., rev. and expanded ed.). New York: Palgrave Macmillan. str. Xi. ISBN 1-4039-1653-5. OCLC 52090569 
  18. ↑ The Art of Poetry no. 16: John Berryman Stitt, Peter. John Berryman, The Art of Poetry, "The Paris Review", br. 53, zima 1972.
  19. ↑ Ousby 1998 str. 199, str. 792
  20. ↑ Bly, Robert (translator), Machado, Antonio, Times Alone, Wesleyan University Press, 1983., ISBN 978-0-8195-6081-0, str. 1.
  21. ↑ Blake, D. H. (1. travnja 2001.). "Public Dreams: Berryman, Celebrity, and the Culture of Confession". American Literary History 13 (4): 716–736. doi:10.1093/alh/13.4.716. ISSN 0896-7148 

Bilješke

  1. ↑ Confessional u engleskom jeziku može biti i pridjev i imenica; kao pridjev znači "ispovjedno", a kao imenica "ispovjedaonica", mjesto na kojem se vjernik ispovjedi svećeniku.

Bibliografija

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Konfesionalna_poezija&oldid=439289"