Klasicistička glazba

Klasicizam je oznaka za stilski pravac u europskoj glazbi u drugoj polovici 18. i prvoj četvrtini 19. stoljeća. Ima normativno i povijesno značenje. Kao pojam za glazbu uveden je početkom 19. stoljeća.

Povijest

Nagovještaji klasicizma su se ćutili jurve u kasnoj renesansi. Vremenski mu prethodi barokna glazba. Za stvaranje novoga stila je arheološko iskapanje grada Pompeja, što je probudilo zanimanje javnosti za europski stari vijek. 18. stoljeće u kojem se pojavila bilo je izrazito optimističnije od brojnih razdoblja u povijesti, što se je odrazilo u raznim područjima života. Racionalizam je kroz prosvjetiteljstvo ušao u javni život. Naraslo je zanimanje za znanost, znatiželja i preispitivanje dogmâ, što je kontriralo starom feudalnom sustavu. Filozofi poput Rousseaua pisali su glazbene stručne članke. Analogno uzoru iz antike gdje je glazba oplemenjivala i odgajala stanovništvo, glazba je isto trebala činiti u dobu prosvjetiteljstva, što je profiliralo klasicistički pravac. Do prosvjetiteljskog doba, kao i u prvih desetljeća, skladatelji su skladali prema željama i ukusu dvora i ostale aristokracije koja je vladala društvom. Veliki razlog tomu bila je činjenica da su imali vlastite privatne orkestre koje su vodili priznati glazbenici. Građanstvo je došlo do vodeće uloge u društvu koncem 18. stoljeća što je bio preduvjet stvaranja građanske umjetnosti te je širem društvu željena glazba postala dostupnom kroz kućne svirke i koncerte. Javni koncerti postali su dijelom javnog života. U doba bečke klasike skladatelji su nastavili se izražavati na svoj način. Grananje je otišlo u tri pravca. Prva skupina skladatelja nastavili su razvijati svoje zamisli iz baroka. Druga je zadržala nazive ali temeljito promijenila sadržaj. Treća skupina zadržala je strukturu ali promijenila nazive.

U Hrvata se prvo pojavila u razdoblju 1750-ih do 1770-ih. Prvo je bilo u simfonijama Luka Sorkočevića te djelimice u instrumentalnim skladbama Julija Bajamontija. Na prijelazu stoljeća, 18. u 19. st., veliku ulogu ima varaždinski skladateljski krug, čiji je najznačajniji predstavnik Leopold Ignacije Ebner. Ebner je skladao instruktivna glazbena djela te prvu glasovirsku sonatu koja još nosi klasicistička obilježja. U Hrvata romantičke nacionalne težnje su istisnule klasicizam oko 1830., a osjetile su se u malim vokalnim i instrumentalnim vrstama, a u budućnosti i u prvoj operi.

Podjela

1. rano (pretklasično) razdoblje (do 1770.)
2. razdoblje visokog ili, prema najvažnijem središtu, bečkog klasicizma, osobito vezanog uz stvaralaštvo Josepha Haydna, Wolfganga A. Mozarta i Ludwiga van Beethovena, vremenski između 1770. i 1830.. Ostvarili su ideal klasicističkog izraza, a to je bilo ravnovjesje dotjeranosti forme i izražajnosti.

Temeljne značajke

1. Općenita osobina klasicizma jest jasan i skladan izraz te prevlast razuma nad osjećajima.
2. Nestalo je barokne kićenosti.
3. Umjetnički uzori se traže iz "klasike" u smislu antike, koja odiše jednostavnošću i jasnoćom. Za razliku od renesanse, klasicizam se ne obraća izravno uzro uantici preko djela i kanona, nego preko estetičkih načela.
4. U skladbi dominira nekom glasu povjerena člankovito građena melodija podesna za motivičku obradu;
5. Temeljno oblikovano načelo je tematsko-motivički rad;
6. Motiv i tema podvrgnuti su ritamskim, harmonijskim, dinamičkim i agogičkim promjenama, uz zadržavanje svojega osobnoga prepoznatljivog oblika.