Jasenovački mit

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži

Jasenovački mit je termin kojega pojedini autori[1] koriste za govor o propagandom uvećavanju broja žrtava Sabirnog logora Jasenovac - napose broja Srba pobijenih u tom sabirnom logoru - koji je nastao u desetljećima provođenja Jugokomunističke propagande. Jasenovački mit je korišten kako bi se unutar Jugoslavije i pred međunarodnom javnošću prikazalo hrvatsku državotvornost kao osobito opaku vrstu nacionalizma koji je suštinski povezan s ustaštvom i fašizmom, te time pokušalo izbjeći mogućnost nastanka neovisne hrvatske države - kao najveće prijetnje opstanku komunističke Jugoslavije. S takvom se propagandom predstavnici Republike Hrvatske i danas moraju suočavati.[2]

Navodni brojevi poginulih u Jasenovcu su uglavnom "zaokruženi" - tipično 500.000, 700.000 i milijun.[3] Od kategorija žrtava, uvećavani su podatci za broj žrtava iz reda Srba.[4]

Obzirom da znanstvena istraživanja provedena za vrijeme komunističke vladavine nikako nisu "uspijevala" utvrditi brojeve pobijenih Srba koje je zahtijevala komunistička propaganda, ona su redom bila stavljena pod embargo, te nisu bila dostupna čak ni znanstvenicima. Krajem 1980.-ih su, međutim, neovisno jedan od drugoga hrvatski demograf dr. Vladimir Žerjavić i srpski demograf dr. Bogoljub Kočović došli do sličnih rezultata o stradanju Srba i drugog stanovništva u NDH.

Žerjavić 1995. godine na osnovi popisa stanovništva prije i poslije rata iznosi procjenu o ukupno 322.000 srpskih žrtava s područja NDH u II. svjetskom ratu (navodi podatake, također, o 192 tisuće poginulih Hrvata i 86 tisuće poginulih Bošnjaka na području NDH; daljnjih 17 tisuća Bošnjaka je postradalo izvan područja NDH u Sandžaku). Od postradalih Srba, Žerjavić prema dostupnim podatcima iznosi da je 105 tisuća pobijeno kao pripadnici partizanskih i četničkih postrojbi, 25 tisuća je umrlo od tifusa, 20 tisuća civila je stradalo u njemačkom logoru Sajmište kod Zemuna, te je daljnjih 45 tisuća civila pobijeno od Nijemaca na drugim mjestima, 15 tisuća civila je pobijeno od Talijana, 34 tisuće civila stradalih u borbama ustaša, četnika i partizana, 28 tisuća pobijenih na raznim mjestima; približno 50 tisuća pobijeno je u sustavu logora Jasenovac (koji je obuhvaćao još nekoliko logora u drugim mjestima). Žerjavić procjenjuje da je pored tih 50 tisuća Srba, u Jasenovcu postradalo 10 tisuća Hrvata, 13 tisuća Židova, 2 tisuće Muslimana i 10 tisuća Roma, tj. ukupno oko 85 tisuća ljudi.[5]

United States Holocaust Memorial Museum iznosi danas (2019.) procjenu o 77.000 do 99.000 pobijenih u Jasenovcu .[6]

Jasenovački mit u zadnje vrijeme koriste predstavnici Republike Srbije i Republike Srpske, u svrhu promicanja svojih političkih ciljeva u odnosima s Republikom Hrvatskom.[7]

Pregled podataka o broju žrtava u Jasenovcu

Dr. Vladimir Geiger s Hrvatskog instituta za povijest iznosi 2013. godine pregled procjena o broju žrtava logora Jasenovac u različitim izvorima, uključujući one o o propagandnim manipulacijama s brojem žrtava. Slijedi kronološki popis glavnih procjena:

  • 800.000 umorenih osoba, procjenjuje se u propagandnoj knjižici "Dokumenti ustaškog terora: Koncentracioni logori" objavljenoj 1944. god. u izdanju Vjesnika Jedinstvene narodno-oslobodilačke fronte Hrvatske,
  • najmanje 600.000 ubijenih u logoru Jasenovac, procjena je koju Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) iznosi potkraj 1945. godine pred Međunarodnim vojnim sudom u Nürnbergu,
  • 500.000 do 600.000 osoba koje su izgubile život u logoru Jasenovac, procjena je u izvješću "Zločini u logoru Jasenovac", kojega Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača sastavlja 1946.godine,
  • prema poimeničnim podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača NR Hrvatske iz 1947., u logorima NDH život su izgubile 25.773 osobe s današnjeg područja Republike Hrvatske (dakle, ne i s područja BiH, odakle su ljudi također dovođeni u Jasenovac); od toga u Jasenovcu 15.792, te u Staroj Gradiški 2.927,
  • prema najsustavnijem jugoslavenskom popisu, kojeg je 1964. god. sačinila Komisija za popis žrtava rata Saveznog izvršnoj vijeća (vlade) SFR Jugoslavije, u logoru Jasenovac je stradalo 59.188 ljudi, a u Staroj Gradiški daljnjih 9.587, od čega 33.944 Srba, 9.044 Židova, 6.546 Hrvata i 1.471 Rom. Taj popis nije dao "očekivani broj", pa je stavljen pod embargo i nije se uopće spominjao do kraja komunističke vladavine: podaci iz tog zabranjenog statističkog istraživanja objavljeni su tek 1997. god. (sumarni podaci kod Muzeja žrtava genocida u Beogradu) i 1998. godine (cjelokupni popis, kod Bošnjačkog instituta u Sarajevu). Na temelju više studija koje su objavili hrvatski historičari u razdoblju 2008. - 2013. godine, V. Geiger iznosi kako se i u poimeničnim podacima iz 1964. god. mogu opaziti grube greške, te se među navodnim žrtvama Jasenovca nalaze osobe za koje se može utvrditi da su poginule ili umrle na drugim mjestima - kao žrtve savezničkih bombardiranja, kao logoraši u njemačkim logorima, kao žrtve četničkih pokolja, kao preminuli u zbjegovima u El Shattu i u južnoj Italiji, čak među partizanima poginulima u bitkama na Neretvi i Sutjesci, te među poginulim pripadnicima domobranskih i ustaških postrojbi,
  • od tri konzultirana udžbenika povijesti za 8. razred osnovne škole koji su u Republici Srbiji bili korišteni 2010. god., u jednom se govori o 600.000 ubijenih, u drugome od 500.000 do 600.000, a u trećem o 73.000 "do sada evidentiranih" žrtava logora Jasenovac,
  • Spomen-područje Jasenovac 2013. godine objavljuje dopunjeno i revidirano izvješće utemeljeno na podacima iz jugoslavenskog popisa 1964. god., u kojem se govori o 83.145 žrtava, od toga 47.627 Srba, 16.173 Židova, 13.116 Roma i 4.255 Hrvata.[8]

Autori koji su za vrijeme komunizma pokušali demantirati jasenovački mit

O Sabirnom logoru Jasenovac nije u vrijeme SFR Jugoslavije sačinjena baš nikakvo sustavno znanstveno istraživanje: pojedini autori bi u svojim radovima spomenuli brojeve koje je već smislila komunistička propaganda.[9]

Kasniji predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman je kao povjesničar početkom 1980-ih godina pokušao pisati o Jasenovcu, koristeći podatke prema prema službenom jugoslavenskom poimeničnom popisu žrtava iz 1964. godine (rezultati tog obimnog popisa provedenog na području čitave Jugoslavije će ostati pod embargom sve do kraja komunističke vladavine), zbog čega je osuđen na trogodišnji zatvor.[10]

Tuđmanov mlađi suradnik Bruno Bušić također se bavio temom jasenovačkog mita, te je analizom podataka iz poimeničnog popisa žrtava iz 1964. godine (gdje su bile popisane samo žrtve na "antifašističkoj" strani, uz potpuno ignoriranje svih poginulih vojnika i civila na "neprijateljskoj" strani) i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini bio broj onih koje su pobili "partizani" veći, od broja onih koje su pobile snage Osovine; te je bilo lako vidjeti da su od komunističke propagandne korišteni brojevi navodno pobijenih u Jasenovcu znatno veći od ukupnog broja pobijenih "na antifašističkoj strani" na području NDH.[11] Zbog svojeg pisanja u emigraciji, Bruno Bušić je naposljetku bio ubijen od Udbe.

Korištenje Jasenovačkog mita u doba raspada Jugoslavije

U vrijeme koje je neposredno prethodilo raspadu SFRJ, u znanstvenim krugovima u Srbiji je razvijan narativ o Hrvatima kao osobito opakom narodu, kojemu je glavna težnja da izvede genocid nad Srbima. Do početka Domovinskog rata, sam vrh srbijanske politike je taj narativ posve izričito koristio za opravdavanje rata usmjerenoga na proširenje granica Srbije na područja Hrvatske i BiH.

Nakon što je Vladimir Dedijer bio u knjizi "Istorija Jugoslavije" iz 1972. godine genocidom nazvao postupke koje su protiv Srba poduzimali Austro-Ugarska, Albanci na Kosovu i Hrvati, osniva se kod Srpske akademije nauka i umetnosti 1986. godine "Odbor za genocid", koji je održavao okupljanja znanstvenika. Na tim se skupovima pod prividom znanosti promovirala jugoslavenska propaganda, uz ponavljanje procjene od 700 tisuća mrtvih u Jasenovcu. Akademik Vasilije Krestić se najviše angažira u raspravi, te u tekstu "O genezi genocida nad srpskim narodom u NDH" koji je objavljen 15. rujna 1986. godine, tj. neposredno prije objave Memoranduma SANU kojim će SANU pružiti idejnu podlogu za postupanje srpske politike u očekivanim previranjima u Jugoslaviji, govori o „netrpeljivosti prema Srbima u Hrvatskoj, koja se u Drugom svjetskom ratu pretvorila u jedan od najstrašnijih genocida u povijesti čovječanstva“, pri čemu Krestić uvjerava kako je moguće „dokazati postojanje, u poslednja tri veka, netrpeljivosti, potom i mržnje, kao i planova za uništavanje srpskog naroda“, te da se bez dvoumljenja može zaključiti, kako se čekao pogodan trenutak da se „na najgrozniji način – pokoljima, vešanjima, streljanjima, izgladnjivanjem, prekrštavanjem, iseljavanjem itd. – za svagda mogu osloboditi Srba. Kako im to nije pošlo za rukom u prvom svetskom ratu, strpljivo su sačekali drugi. Priliku koja im se tada ukazala iskoristili su kolikogod su mogli (…) dugotrajno nastajanje genocidne ideje u određenim sredinama hrvatskoga društva (…) nije imalo tako usku nego prilično široku bazu, duboko se ukorenilo u svest mnogih generacija.“[12]

Dopisni član SANU, književnik Petar Džadžić u knjizi "Nova ustaška država?" iz 1990. godine, čiji su dijelovi tijekom travnja i svibnja 1990. godine u nastavcima objavljuju u vrlo čitanom - "Politikinom svetu" iznosi "tezu" o „genocidnoj ostravljenosti na srpski narod“ koja se u Hrvata „oblikovala u drugoj polovini XIX. veka“, te logor u Jasenovcu koristi kao ključni argument o dokazivanju genocidnosti Hrvata. Akademik Dobrica Ćosić je u svojim istupima tvrdio kako je „srpska sudbina u Hrvatskoj u ratu – genocid, a u socijalističkom miru – diskriminacija i asimilacija.“[13]

Predsjednik Predsjedništva bivše SFRJ Borisav Jović, šalje 1992. godine glavnom tajniku UN–a Butrosu Butrosu-Galiju Memorandum Predsjedništva o genocidnoj politici Hrvatske prema srpskom narodu u zapadnoj Slavoniji, gdje se navodi kako se „fašistoidna, nacistička i genocidna politika hrvatskih vlasti prema srpskom narodu u administrativnim granicama Republike Hrvatske ponavlja posle pola veka.“ Međunarodnim institucijama je poslano te godine više takvih dokumenata; u nekima se tvrdi da su hrvatske vlasti oskrnavile spomen područje Jasenovac. Borislav Jović u pred samo izbijanje Domovinskog rata 1991. godine - iznio svoje viđenje aktualne situacije između Srba i Hrvata : „Za vreme Drugog svetskog rata srpski narod je nastradao u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini). Od skoro tri miliona ostalo je dva miliona stanovnika... Imajući u vidu istorijsko iskustvo, klanje i masovno streljanje, samo na jednom mestu pobijeno je 700 hiljada ljudi, srpski narod je veoma uplašen od takve politike i aposlutno je ne može prihvatiti. Jer, on bi se našao u položaju nacionalne manjine u takvim, u tuđim državama, uveren je da bi ga vrlo brzo nestalo. I to je glavni uzrok problema. Čim je Hrvatska proglasila da se otcepljuje od Jugoslavije, srpski narod u Hrvatskoj je proglasio da se otcepljuje od Hrvatske – i nastali su međunacionalni sukobi. Moje je duboko uverenje da Jugoslavija ne može da se na taj način raspada – ‘mirnim putem’, jer je nemoguće naći pravu etničku granicu između naroda, pogotovu što Hrvatska ne prihvata bilo kakvu promenu granice.“ [14]

Promoviranju Jasenovačkog mita o barem 600.000 pobijenih Srba samo u Jasenovcu su jako smetala istraživanja o broju žrtava na području Jugoslavije koja su proveli srpski demograf Bogoljub Kočović (koji je 1985. godine objavio knjigu "Žrtve drugog svetskog rata u Jugoslaviji", prvo dosljedno sačinjeno znanstveno djelo o toj tematici) i hrvatski demograf Vladimir Žerjavić (koji je tijekom 1980 i početkom 1990-ih godina objavio više znanstvenih radova o istoj tematici), te Milan Bulajić, bivši direktor Muzeja žrtava genocida u Beogradu - koji je inače povodom izlaska svoje knjige "Ustaški zločin genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine" 1989. godine konstatirao da ni nakon 44 godina trajanja SFRJ nije utvrđen broj poginulih - s osuđivanjem konstatira da je „Žerjavićevom studijom pitanje .... postavljeno tako da ostaje upitnost nad žrtvama u drugom svetskom ratu uopšte. Mi smo posle rata izlazili pred svet sa milion i 700 hiljada postradalih i na osnovu toga postavljali pitanje reparacije“. Bulajić ukazuje kao problematičnim što je na području Jugoslavije „po Žerjaviću je u svim logorima ubijeno 216 hiljada, a ako uzmete da je na teritoriji NDH bilo petnaestak logora, pa još toliko u Srbiji, Makedoniji i drugim delovima naše zemlje, što onda u ovim aktualnim diskusijama otpada na Jasenovac?“ Na znanstvenom skupu „Stradanja Jugoslovena u drugom svetskom ratu“ održanom u Jasenovcu od 25. do 27. listopada 1989. Bulajić ponavlja svoje kritike Žerjavićevog rada, s argumentom da je „brojka 1.706.000 gubitaka života koja je podnesena Međunarodnoj reparacionoj komisiji u Parizu i Međunarodnom vojnom sudu u Nürnbergu službena procena naše države iza koje su stajali naši najviši rukovodioci i zato se ona mora respektirati.“ Bulajić se povodom takvih svojih tvrdnji sukobio također i s hrvatskim povjesničarom/publicistom Slavkom Goldsteinom, koji je inzistirao da se, na temelju demografskih istraživanja, broj poginulih u Jasenovcu ne može nikako staviti na brojku koja bi bila veća od 110 tisuća.[15]

Novije korištenje Jasenovačkog mita

Do danas se u raznim medijima, knjigama, te od nekih važnih političara u Srbiji koriste podatci o broju pobijenih Srba u Jasenovcu, koje demografska struka smatra posve nemogućima.

Tako bivši predsjednik Republike Srbije Tomislav Nikolić na komemoraciji održanoj na bosanskoj strani Save kod Jasenovca u svibnju 2016. god. govorio o navodnih 700.000 žrtava Jasenovca, od kojih da je navodno 360 tisuća završilo u jamama na Bosanskoj strani Save. Nikolić je pritom objasnio kako iznošenjem ovih podataka želi prikazati kako su zapravo Srbi prvenstveno žrtve, a zlikovci su prvenstveno na drugoj strani.[16]

U travnju 2017. godine predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izjavljuje da je u Sabirnom logoru Jasenovac pobijeno 500.000 Srba, te nadodaje da je upravo zbog zločina u Jasenovcu kasnije stvorena Republika Srpska.[17] U kolovozu 2018. godine, Dodik ponavlja svoju tvrdnju.[18]

Kritike radova usmjerenih na demantiranje Jasenovačkog mita

Rad autora koji se bave demantiranjem Jasenovačkog mita je izvrgnut kritici, kakav je i inače slučaj kada su posrijedi prijeporne teme o povijesti. Tako npr povijesničar Goran Hutinec kritizira publicistu Igora Vukića, zbog navodne selektivnosti u korištenju izvora.[19]


Povezani članci

Izvori

  1. ↑ "JURČEVIĆ ZA DIREKTNO 'Srbija izvlači jasenovački mit jer se ne želi suočiti s činjenicom da su 90-ih izvršili agresiju'". Direktno.hr. 26. siječnja 2018.. https://direktno.hr/direkt/jurcevic-za-direktno-srbija-izvlaci-jasenovacki-mit-jer-se-ne-zeli-suociti-s-cinjenicom-da-su-izvrsili-agresiju-90-ih-111337/ Pristupljeno 30. siječnja 2019. 
  2. ↑ HINA (10. rujna 2016.). "Grabar-Kitarović s Bartolomejem I.: Nisu dobre manipulacije s brojem žrtava Jasenovca". Večernji list. https://www.vecernji.hr/vijesti/grabar-kitarovic-s-bartolomejem-i-nisu-dobre-manipulacije-s-brojem-zrtava-jasenovca-1112651 Pristupljeno 30. siječnja 2019. 
  3. ↑ "KOLIKO JE ZAISTA SRBA UBIJENO U JASENOVCU?" (srpski). Vestinet. 16. srpnja 2014.. http://www.vestinet.rs/info/koliko-je-zaista-srba-ubijeno-u-jasenovcu Pristupljeno 30. siječnja 2019. 
  4. ↑ Davor Kovačić. [https://hrcak.srce.hr/file/352625 "Zapovjednici i dužnosnicijasenovačke skupine logora 1941. - 1945."]. Časopis za suvremenu povijest: 32(2000) 1. https://hrcak.srce.hr/file/352625 Pristupljeno 4. siječnja 2021. 
  5. ↑ Vladimir Žerjavić (Časopis za suvremenu povijest, Vol. 27 No. 3, 1995.). "Demografski i ratni gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću (v. osobito Tabela 10.)". https://hrcak.srce.hr/213638 Pristupljeno 30. siječnja 2019. 
  6. ↑ "Jasenovac" (engl.). United States Memorial Holocaust Museum. https://encyclopedia.ushmm.org/content/en/article/jasenovac Pristupljeno 30. siječnja 2019. 
  7. ↑ "Hrvatska uputila Srbiji notu zbog izjava Ivice Dačića". Oslobođenje. 28. siječanj 2018'. https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/region/hrvatska-uputila-srbiji-notu-zbog-izjava-ivice-dacica Pristupljeno 30. siječnja 2019. 
  8. ↑ Vladimir Geiger. "Brojidbeni pokazatelji o žrtvama logora Jasenovac, 1941.–1945. (procjene, izračuni, popisi)". Časopis za suvremenu povijest, Vol. 45 No. 2, 2013.. https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=161951 Pristupljeno 30. siječnja 2019. 
  9. ↑ Davor Dijanović (20. ožujka 2016.). "Knjiga koja znanstveno ruši jasenovački mit i poziva na daljnja istraživanja". HKV. https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/d-dijanovi/23220-d-dijanovic-knjiga-koja-znanstveno-rusi-jasenovacki-mit-i-poziva-na-daljnja-istrazivanja.html Pristupljeno 21. rujna 2019. 
  10. ↑ Benčić, Andriana. "KONCENTRACIJSKI LOGOR JASENOVAC: KONFLIKTNO RATNO NASLJEĐE I OSPORAVANI MUZEJSKI POSTAV". Polemos : časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, Vol. XXI No. 41, 2018.: 46. https://hrcak.srce.hr/207132 Pristupljeno 21. rujna 2019. 
  11. ↑ Projekt Velebit Bruno Bušić Demografski gubici – Žrtve Hrvata u Hrvatskoj i Jugoslaviji (II), 5. svibnja 2019. (pristupljeno 7. svibnja 2019.)
  12. ↑ Bernardica Jurić. [https://hrcak.srce.hr/192829?lang=en "Jasenovačke žrtve i uspostava nacionalnog programa u Srbiji (1986. – 1995.), str. 229 i 230"]. RADOVI - Zavod za hrvatsku povijest, vol. 49, 2017.. https://hrcak.srce.hr/192829?lang=en Pristupljeno 29. siječnja 2021. 
  13. ↑ Jurić, op. cit., str. 232
  14. ↑ Jurić, op. cit., str. 247, 250
  15. ↑ Jurić, op. cit., str. 240 i 241, 243
  16. ↑ "Nikolić: Sećanje na žrtve genocida je sveta obaveza", RTS 8. svibnja 2016.
  17. ↑ K. Blagović (23. travnja 2017.). "PREMIJER VUČIĆ O STRAHOTAMA U JASENOVCU: Klali su Srbe sa zanosom, a neki su bili samo deca!" (srpski). Kurir. https://www.kurir.rs/vesti/politika/2798723/premijer-vucic-o-strahotama-u-jasenovcu-klali-su-srbe-sa-zanosom-a-neki-su-bili-samo-deca Pristupljeno 30. siječnja 2019. 
  18. ↑ HINA (1. rujna 2018.). "Tko o čemu, Dodik o Jasenovcu: Oni su tamo ubili pola milijuna naših ljudi". Novi list. http://novilist.hr/Vijesti/Svijet/Tko-o-cemu-Dodik-o-Jasenovcu-Oni-su-tamo-ubili-pola-milijuna-nasih-ljudi Pristupljeno 30. siječnja 2019. 
  19. ↑ Hutinec, Goran. "Potrebno je začepiti nos da bi se ugazilo u kloaku Vukićeve konstrukcije da je Jasenovac mjesto na kojem su žrtve same izazvale svoje stradanje, 8. lipnja 2018.". www.jutarnji.hr. Jutarnji list. https://www.jutarnji.hr/globus/potrebno-je-zacepiti-nos-da-bi-se-ugazilo-u-kloaku-vukiceve-konstrukcije-da-je-jasenovac-mjesto-na-kojem-su-zrtve-same-izazvale-svoje-stradanje-7468782 Pristupljeno 4. siječnja 2021. 

Vanjske poveznice

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Jasenovački_mit&oldid=181182"