Ivan (Ivo, Dživo, Živo) Bolica Kokoljić (Kotor, na početku 17. st. — Kotor, nakon 1674.), hrvatski pjesnik iz Crne Gore. [1]
Potomak je kotorske hrvatske plemićke obitelji Bolica, među čijim članovima je u 17. st. bilo više Ivana, pa im se biografski podatci miješaju. U. Raffaelli pogrešno ga je poistovjetio s donatorom Ivanom (1637.–1704.), što je poslije opovrgnuo. Brat je hrvatskog pjesnika i pisca Marina. Bio je pravnik, a studije s doktoratom vjerojatno je završio u Padovi, gdje je 1645. bio savjetnik »dalmatinske nacije« na sveučilištu. U Kotoru je obnašao više javnih službi: 1647. redoviti godišnji sudac, 1654. poslanik u Veneciji, 1658.–63. zapovjednik ratne galije, 1665.–70. gradski sudac.[1]
Vodio Akademiju rasvijetljenih (Accademia de’ Rischiarati). Pisao je na hrvatskom, talijanskom i latinskom jeziku. Najveći dio Boličina pjesništva ostao je u prijepisima (Arhiv Arneri, rkp. br. 201, Historijski arhiv u Dubrovniku; Zbirka rijetkosti NSB-a), a sačinjava ga više od 300 talijanskih i oko 60 hrvatskih pjesama te jedan latinski epigram. Poznat je ponajviše po svom epu Il San Trifone, u kojemu je opjevao život kotorskog zaštitnika sv. Tripuna prema legendi iz 1466. godine. Urbano Raffaelli posjedovao je rukopis tog epa. Danas je izgubljen. Pod utjecajem Ariosta i Tassa, pisan je u jedanaesteračkim oktavama. Sadržavao opise bokokotorskog zaljeva, Kotora i njegove katedrale, opsade grada 1539. pod vodstvom Hajredina Barbarosse i Muhameda–paše Varlaca 1657. godine. [1]
Boličine pjesme raznih su žanrova (prigodnice, ljubavne, pastoralne, moralistične, refleksivne i satirične). Po metru i versifikaciji pretežu soneti, slijede ottave rime, sestine, kvartine, madrigali, tercine, osmerački, jedanaesterački i dvanaesterački distisi. Prigodnice na talijanskom su najbrojnije i u čast su predstavnika mletačke vlasti, a većina prigodnica karakterizira protuturski stav, ljubav prema rodnom Kotoru i njegovoj slobodi. Jedna pjesma je o velikom potresu 1667. Alla Patria nel tempo di Guerra, e del Terremoto, u kojem mu smrtno stradava jedina kći. Napisao je podosta prigodnica i poslanica upućenih sumještanima (iz obitelji Bizanti, Bolica, Buća, Drago, Jakonja, Paskvalić, Pellegrina, Pima, Skura, Vraćen, slikaru A. Ciniju (Cigniju) i dr.).[1]
Razmjenjivao je pjesme sa članovima kotorskoga baroknog kruga (Vicko Meksa, Aleksandar, Franjo, Mihovil i Vicko Paskvalić, Nikola Vraćen) i poticao ih na pjesnikovanje. Pjesme na hrvatskome jeziku upućivao je i istaknutijim pojedincima izvan Kotora, ističući svoja »ilirska« i slavenska čuvstva. Adresanti su mu uzvraćali svojim sastavcima, što svjedoči o kulturnoj povezanosti hrvatskih pjesnika duž primorja: pjesme Trogiraninu Ivanu Luciću, bračkom kroničaru Vicku Prodiću, Bračaninu Vicku Mikeloviću, Dubrovčaninu Franu Bobaljeviću, Šibenčaninu Šimunu Šimuniću te generalu Marku Sinovčiću Splićaninu.[1]
Posebni dio opusa su ljubavne pjesme, njih tridesetak, od kojih je i desetak na hrvatskom. Po žanru su slične začinke, ljubavno-pastoralne, nekoliko njih pod nazivom Pjesan od kola. Nabožni opus pjesama je veća cjelina naslovljena Pohođenje crkava koje su u Kotoru od bratstva svetoga Križa. Složeno pri Givu Bolici Kokoliću vlastelinu kotorskomu... Manji je broj refleksivnih sastavaka. Tematsku zasebnost čini nekoliko satiričnih pjesama. Satiri se priklanjao razočaran mjesnim prilikama i zavišću sugrađana (Satira složena suproć nekima kojima se ime ne govori). Od Boličinih hrvatskih pjesama objavljene su dvije u čast posvećenja Andrije Zmajevića za barskog nadbiskupa 1671., čiju ljubav prema materinskom hrvatskom jeziku Bolica posebno ističe, jer je u njega »u slavi i dici / nad svijem pod nebom vrjednima jezici« (rkp. iz 1671. pohranjen u Arhivu JAZU u Zagrebu – Arhiv Balović, br. 63; pjesme objavio S. Vulović u Spomen knjizi radostnom prigodom posvećenja... pragospodina Tripa Dra Radoničića za boko-kotorskoga biskupa, Zagreb 1888, te Miloš Milošević i Gracija Brajković u antologiji Poezija baroka XVII i XVIII vijeka) te pjesma Cur mundus militat, možda prepjev s latinskoga (u Milošević-Brajkovićevoj antologiji). [1]
Rado se ponosio svojim kanconijerom na hrvatskome jeziku. Poezija mu zaslužuje svestranu suvremenu valorizaciju, bez obzira na mnoge konvencionalnosti i pomodnosti.[1]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 Hrvatski biografski leksikon Miljenko Foretić: Bolica Kokoljić, Ivan (Ivo, Dživo, Živo), LZMK, Zagreb, 1989. (pristupljeno 30. rujna 2016.). Za slobodu uporabe izvora pročitaj: hbl.lzmk.hr/