Ivan Bernardić | |
Ivan Bernardić Ivan Bernardić na robiji, u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici. | |
Rođenje | 10. kolovoza 1905., Banjsko Selo |
---|---|
Smrt | 10. studenoga 1994., Ivanec |
Nacionalnost | Hrvat |
Poznat(a) po | hrvatski nacionalni borac i politički uznik, 1. prosinca 1928. godine na Zagrebačkoj katedrali izvjesio je s dvojicom prijatelja tri crna barjaka |
Zanimanje | privatni namještenik |
Portal o životopisima |
Ivan Bernardić (Banjsko Selo, 10. kolovoza 1905. - Ivanec, 10. studenoga 1994.), bio je hrvatski nacionalni borac, pristaša Hrvatske seljačke stranke. Političkim uznikom bio je kroz tri države: u Kraljevini Jugoslaviji, za vrijeme NDH te nakon Drugoga svjetskog rata i u komunističkoj Jugoslaviji.[1]
Životopis
Ivan Bernardić rodio se 1905. godine u Banjskome Selu kraj Karlovca. Nakon ubojstva HSS-ovih zastupnika u beogradskoj Narodnoj skupštini Bernardić je u Zagrebu bio jednim od organizatora mnoštvenoga prosvjeda protiv karađorđevićevskoga režima. Tada su tri prosvjednika ubijena a oko stotinu ih je ranjeno i ozlijeđeno. 1. prosinca 1928. godine na Zagrebačkoj katedrali, na dan planirane proslave ujedinjenja, izvjesio je s dvojicom prijatelja (Šime Dračar i Vladimir Rožić) tri crna barjaka koji su bili napravljeni od crnoga platna kojim je bio ovijen Hrvatski seljački dom prigodom smrti i sprovoda Stjepana Radića i drugova. Na prvom barjaku Bernardić je napisao 1. XII. 1918. (znak izgubljene slobode), na trećem 20. VI. 1928. (znak velike hrvatske tragedije, kao posljedica te izgubljene slobode) a na onome u sredini bio je veliki hrvatski grb (znak opće hrvatske žalosti i nezadovoljstva). Poslije kada su barjaci već bili izvješeni Vladimir Rožić otišao je a na Katedralu se do njih popeo i Angelo Rittig. U reakciji vojske i policije nakon toga smrtno je ranjen sedamnaestogodišnji Stanko Petrić. Pitomac "Podoficirske škole" Vladimir Frajtić odbio je pucati na prosvjednike, ↓1 pozvavši ostale vojnike: "Mi smo se zakleli za kralja i za domovinu, da ćemo ih štititi, ali se nismo zakleli da ćemo pucati u goloruk narod!"[2].
Uhićenja, sud i robija u Kr. Jugoslaviji
Sudionici te akcije privedeni su na saslušanje te nakon nekoliko dana pušteni su braniti se sa slobode a na osnovu ukaza jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića amnestirani su 6. veljače 1929. godine. Nakon ubojstva novinara Tonija Schlegela, u ožujku 1929. godine, policija je privodila ili pozivala na saslušanja mnoge Zagrepčane koje je smatrala pripadnicima političke oporbe a među njima i predsjednika HSS-a Vladka Mačka koji je jednom saslušan i pušten.[3] U to vrijeme mladež je (većinom su to bili pripadnici zabranjene Hrvatske stranke prava ali i pojedini pripadnici HSS-a) izvodila mnoge proturežimske akcije. Do sredine prosinca 1929. godine uhićeno je 19 omladinaca a bilo je uhićeno i nekoliko uglednijih građana, političkih suradnika Vladka Mačka (među inima i profesor Jakov Jelašić, umirovljeni dopukovnik Vilko Begić, odvjetnik Ivan Lebović i gostioničar Franjo Kuntić).[3] Bernardić, Jelašić, Begić i ostali uhićeni su i optuženi za aktiviranje nekoliko eksplozivnih naprava 1. prosinca 1929. godine u Zagrebu i pokušaj miniranja mosta kojim je trebao proći vlak u kojemu je putovalo hrvatsko izaslanstvo (tzv. Poklonstvena delegacija) u posjet jugoslavenskome kralju Aleksandru I. Karađorđeviću. Zlostavljanje uhićenika na policiji iznudilo je izjave koje su teretile i Vladka Mačka te je i on uhićen, 22. prosinca 1929. godine.[4] Uhićenici su otpremljeni, noću s 4. na 5. siječnja 1930. godine, Sudu za zaštitu države u Beograd.[5] Javna rasprava počela je 23. travnja 1930. godine i tada je većina optuženika povukla svoje izjave dane u policiji uz obrazloženje kako su ih dali pod pritiskom i mučenjem.
Nakon završene rasprave (trajala je 6 tjedana) u Državnom sudu za zaštitu države u Beogradu taj sud je, 14. lipnja 1930. godine, osudio njih četrnaest na zatvorske kazne od 6 mjeseci do 15 godina a desetoricu je oslobodio krivnje i otpustio iz zatvora ↓2 (među njima i Vladka Mačka ↓3).[7] Najveća kazna izrečena je Ivanu Bernardiću koji je osuđen na 15 godina robije i na trajan gubitak časnih prava, a po izdržanoj kazni imao se je na 3 godine protjerati iz grada Zagreba.
Kaznu je izdržavao prvo u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici a zatim od druge polovice 1938. godine u Lepoglavi gdje je bio premješten zajedno s Vladimirom Frajtićem. Na proljeće 1939. godine, nakon deset robijaških godina, pušten je na uvjetnu slobodu. O svojim godinama provedenim na robiji Bernardić je napisao knjigu, Život iza željeznih rešetki: prema vlastitom iskustvu i neposrednom opažanju napisao Ivan Bernardić.
Po izlasku s robije postao je zamjenikom vođe mladeži HSS-a, stranke koja mu je na zagrebačkome Glavnome kolodvoru otvorila prodavaonicu duhana.[1]
Drugi svjetski rat
Nakon uspostave NDH ta je prodavaonica bila HSS-ov ilegalni punkt.[1] U studenome 1944. godine Bernardić je uhićen kao sudionik urote Lorković-Vokić i osuđen na 3 godine zatvora.[1] Iz zatvora u Lepoglavi pušten je u proljeće 1945. godine prije likvidacije zatočenih sudionika urote.[1]
Nakon Drugoga svjetskog rata
Nakon Drugoga svjetskog rata Bernardić je nastavio održavati HSS-ov ilegalni punkt koji je sada služio za povezivanje HSS-a s provincijom.[1] Sa skupinom hassesovaca, okupljenih oko udove Stjepana Radića, Marije Radić, pokušao je tiskati novine. Bio je glavnim i odgovornim urednikom lista Narodni glas čovječnosti, pravice i slobode. Taj list bio je, uz ilegalne letke, jedini izvor informacija koji nije bio pod nadzorom režima.[8] Prvi broj tiskan je u Zagrebu 20. listopada 1945. godine i uz Ivana Bernardića bila je Marija Radić kao nakladnica a suradnici su također bili inž. Branimir Radić ↓4 i Božidar Sinković kao korektor.[8]. Narodni glas tiskan je u 50.000 primjeraka i bio je odmah rasprodan te je potom tiskano još 50.000 primjeraka, no tadašnje komunističke vlasti već su 23. listopada odredile privremenu zabranu raspačavanja. Ocijenjeno je kako je "sadržaj prvoga broja u suprotnosti s nacionalnim i državnim interesima, jer je, kako je kazano, Narodni glas harangirao protiv stečevina NOB-a, širio laži i klevete, izazivao nacionalnu mržnju i propagirao rad neprijatelja".[8] Rasprava kod javnog tužitelja održala se 24. listopada u Okružnome narodnom sudu za grad Zagreb. U ime lista prisustvovali su nakladnica Marija Radić i glavni urednik Ivan Bernardić. Sporna su bila i dva članka u kojima je bilo riječ o nepravednoj zamjeni novca, kojom se oštećivala Hrvatska te o sudbini dr. Vladka Mačka, kojega se, kako se u članku tvrdilo, unatoč njegovoj nedužnosti napadalo.[8] Zabrana raspačavanja nije obeshrabrila pokretače lista te su počeli raditi na drugome broju koji je već bio spreman za tiskanje ali nikada nije bio tiskan.[9]
Nakon toga Bernardić je, 13. studenoga 1945. godine, uhićen u svezi s podmetanjem bombe u izlog knjižare a prema optužbama da je prebacivao ljude u Trst i križare osuđen je na 12 godina zatvora.[11] 1953. godine, nakon 7 godina provedenih u zatvoru pušten je na slobodu.
Umro je u Ivancu, 10 studenoga 1994. godine.
Spomen
- 1995. godine posmrtno je odlikovan redom Stjepana Radića.[12]
Zanimljivost
- Nakon atentata na Stjepana Radića i ostale hrvatske narodne zastupnike u beogradskoj Narodnoj skupštini, Bernardić je "izvršio 'žuti atentat'", kako ga je tisak nazvao, na tadašnjega ministra Grgu Angjelinovića. Naime, kada je ministar Angjelinović došao u Zagreb, Bernardić ga je dočekao na kolodvoru i gađao jajima te zasuo bujicom oštrih i pogrdnih riječi: "Evo ti ordena ti 'hrvatski' ministre! Huljo, lopužo, izdajniče Hrvatskoga naroda." Posljedica toga bilo je uhićenje i: "Zbog javnoga izgreda, 14 dana zatvora ili 500 dinara globe". Bernardić je platio globu, a po Angjelinovićevoj želji nije bio predan sudu. Nakon toga Angjelinovića su šaljivi listovi slikali s "Ordenom od kajgane".
Bilješke
- ↑1 Vladimir Frajtić za to je bio osuđen na 7 godina robije a nakon što se žalio kazna mu je povišena na 12 godina.[13]
- ↑2 Filip Paver i Stjepan Mateković osuđeni su na po 10 godina robije, Martin Franekić na 8 godina robije i stalan gubitak časnih prava, Ivan Škrtak na 6 godina robije i trajan gubitak časnih prava, Cvjetko Hadžija na 5 godina robije i gubitak časnih prava 5 godina, Ante Štefanac na 4 godine robije i na gubitak časnih prava kroz 4 godine, Jakov Jelašić na 3 godine i gubitak građanskih prava kroz 4 godine, Velimir Mocnaj na 3 godine robije i na 3 godine gubitka časnih prava, Ivan Prpić na 2 godine strogoga zatvora, Ivan Ban na 1 godinu robije i na gubitak časnih prava kroz 3 godine, Franjo Veselić na 1 godinu strogoga zatvora, Ljubomir Kremzir na 6 mjeseci stogoga zatvora i Pavao Margetić na 6 mjeseci strogoga zatvora. Uz dra Vladka Mačka od krivnje su riješeni: Albin Gašparac, Božo Arnšek, Stjepan Glušac, Milan Levnaić, Antun Štefanić, Mirko Debanić, Franjo Kuntić, Vilko Begić i dr. Ivan Lebović.
- ↑3 Vladko Maček, predsjednik Hrvatske seljačke stranke, pušten je nakon gotovo pola godine provedene u zatvoru bez ikakve isprike ili opravdanja za postupak prema njemu, kao i mnogi drugi optuženici prije i nakon toga.[14]
- ↑4 Uloga inž. Branimira Radića nije do kraja rasvijetljena no vjerojatno se svodila na rad po pitanjima organizacije i tehničke pomoći.[8]
Literatura
- Ivan Bernardić, Život iza željeznih rešetki. Prema vlastitom iskustvu i neposrednom opažanju napisao Ivan Bernardić, Gradjanska tiskara, Zagreb, bez godine izdanja, [1940.?]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 35.-36.
- ↑ Pavle Kalinić, Andrija Hebrang - svjedoci govore, 3. izd., Profil International, Zagreb, 2008., ISBN 978-953-12-0761-4, str. 63.
- ↑ 3,0 3,1 Ivo Perić, Vladko Maček: politički portret, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2003., ISBN 953-212-155-2, str. 145.
- ↑ Ivo Perić, Vladko Maček: politički portret, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2003., ISBN 953-212-155-2, str. 145.-146.
- ↑ Ivo Perić, Vladko Maček: politički portret, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2003., ISBN 953-212-155-2, str. 146.
- ↑ Dobrivojević, Ivana. Policija i žandarmerija u doba šestosiječanjskog režima kralja Aleksandra (1929.–1935.) // ČSP, br. 1., (2006.), str. 99.-137., (Hrčak), str. 115. i fusnota 78 na str. 115.
- ↑ Ivo Perić, Vladko Maček: politički portret, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2003., ISBN 953-212-155-2, str. 149.
- ↑ 8,0 8,1 8,2 8,3 8,4 Zdenko Radelić, Hrvatska seljačka stranka: 1941.-1950., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1996., ISBN 953-6324-05-9, str. 75.-76.
- ↑ Hrvatska enciklopedija: Hrvati:
- "Novinstvo. (...) Nakon rata stvoren je privid višestranačkoga sustava. Pokušaj HSS-a da tiska Narodni glas, koji je u listopadu 1945. pokrenula Marija Radić, već je kod drugoga broja onemogućen, a urednik (Ivan Bernardić) bio je osuđen na 12 god. robije.", pristupljeno 15. siječnja 2015.
- ↑ Zdenko Radelić, Hrvatska seljačka stranka: 1941.-1950., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1996., ISBN 953-6324-05-9, str. 76.-77.
- ↑ Boban, Branka. Sudski progoni prvaka Hrvatske seljačke stranke (1945.-1948.), str. 253., (u međumrežnoj pismohrani archive.org 8. kolovoza 2014.), pristupljeno 15. siječnja 2015.
- ↑ Narodne novine, broj: 01-051-95-12-1/1, 28. svibnja 1995., pristupljeno 18. svibnja 2015.
- ↑ Vodič kroz fondove i zbirke Državnog arhiva u Zagrebu: HR-DAZG-1009 Frajtić Vladimir, pristupljeno 15. siječnja 2015.
- ↑ Janjatović, Bosiljka. O progonima hrvatskih političara u Zagrebu za vrijeme karađorđevićevske šestojanuarske diktature // Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, br. 1., (1993.), str. 161.-176., (Hrčak), str. 170.