Isidora Sekulić (srp. Исидора Секулић; Mošorin, 16. veljače 1877. – Beograd, 5. travnja 1958.) je srpska književnica.
Rođena je 16. veljače 1877. godine podno Titelskog brijega, u bačkom selu Mošorinu kod Titela. Djetinjstvo je provela u Zemunu, Rumi i Novom Sadu. Školovala se u Novom Sadu (Viša djevojačka škola), Somboru i Budimpešti. Radila je kao gimnazijska nastavnica[1] u Pančevu, Šapcu i Beogradu.
Pisala je novele, književnu kritiku, eseje i putopise. Karakterizira ih impresionistički duh, lirski psihologizam i bogatstvo asocijacija.[1] Značajna djela su joj dnevničko-pripovjedni prozni tekst "Saputnici" (1913.) , putopis "Pisma iz Norveške" (1914.) te "Kronika palanačkog groblja" (I–II, 1940.–58.), zbirka priča o vojvođanskim ambijentima na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.[1] Posebno su eruditski eseji i kritike s temama iz engleske, francuske i nordijskih književnosti, skupljeni u knjigama "Analitički trenuci" (1941.) i "Teme" (1941.).
Za života je stekla uvažavanje kao najobrazovanija i najumnija Srpkinja svog vremena. Govorila je nekoliko jezika, i poznavala više kultura i područja umjetničkog izražavanja. Prevodila je s njemačkog, engleskog i ruskog (Emerson, Wilde, Poe, Dostojevski).[1] Kao književnica, prevoditeljica i interpretatorica književnih djela ponirala je u samu suštinu srpskog narodnog govora i njegovog umjetničkog izraza, smatrajući govor i jezik kulturnom smotrom naroda.
Umirovljena je 1931. godine. Izabrana je za dopisnu članicu Srpske kraljevske akademije 16. veljače 1939., a za redovnu članicu Srpske akademije znanosti i umjetnosti 14. studenog 1950., kao prva žena akademik. Umrla je 5. travnja 1958. godine u Beogradu.
Odbor akademika SANU-a ju je 1993. godine uvrstio na popis sto najznačajnijih Srba.
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 LZMK, Hrvatska enciklopedija, Sekulić, Isidora (pristupljeno 26. svibnja 2018.)
