|
| Ovaj članak dio je serije o književnosti |
| Povijest književnosti |
|
Antička književnost |
| Književni rodovi |
| Književne vrste |
|
autobiografija • životopis |
| Književnost po jezicima |
|
albanska • arapska • armenska • austrijska • azerska |
Engleska književnost, obično pojam za sva književna djela nastala na engleskom jeziku na Britanskom Otočju, uključujuči i Irsku, od 7. stoljeća nove ere do suvremenog doba. Književnosti nastale na engleskom jeziku izvan Britanskog Otočja se zasebno proučavaju u sklopu američke, australske, kanadske i novozelandske književnosti.[1]
Staroengleska književnost (do 1066.)
Iz najstarijeg doba anglosaske književnosti potječu narativna pjesma „Widsith“ o legendarnim plemenima, dvorovima i kraljevstvima, elegijske pjesme „Lutalac“ (The Wanderer) i „Pomorac“ (The Seafarer) o udaljenosti od doma, samoći i pogibelji na moru i druge.
Epska pjesma Beowulf je najstariji i najveći spomenik čitavog germanskog pjesništva,[2] i najstariji junački ep nastao u zapadnoj Europi nakon razdoblja klasične antike. Ima više od 3000 stihova. Autor je nepoznat. Nastao je vjerojatno oko 8. stoljeća, a sačuvan u rukopisu iz 10. stoljeća. Beowulf je nećak kralja Hygelaca, junak iz plemena Gaeta s područja današnje južne Švedske. Dolazi u pomoć danskom kralju Hrothgaru čije kraljevstvo i podanike napada čudovište Grendel, a zatim i Grendelova majka. Beowulf ih oboje pobjeđuje. Vraća se kući i postaje kraljem. Nakon duge sretne vladavine zmaj napada i njegovu zemlju te mu se Beowulf suprotstavlja s grupom mladih ratnika. U borbi pogiba, iako uspijeva nadvladati zmaja. Cjeloviti Beowulf je na hrvatskom jeziku objavljen 2001. u izravnom prepjevu Mate Marasa sa staroengleskog.[3] Ova su djela nastala na bitno drukčijoj verziji engleskoga od današnje pa su kao književno štivo dostupna uglavnom užem krugu stručnjaka koji ih proučava.[2]
Dolaskom kršćanstva u poeziju na engleskom tlu ulaze biblijski motivi i legende (»Egzod«, »Judit«, »San o križu«, »Krist«). Javlja se nova škola koju predvode pjesnici Caedmon i Cynewulf.[2] Kralj Alfred Veliki (kraj 9. st.) udara temelje engleskoj prozi svojom redakcijom »Anglosaske kronike«. S latinskog je preveo i djela Orozija (»Povijest protiv pogana«), Boetija (»O utjehi filozofije«) i Bede (»Crkvena povijest naroda Angla«). Njegovi nastavljači u 11. stoljeću su Aelfric i Wulfstan.[2]
Ukupno je iz staroengleskog (anglosaskog) razdoblja sačuvano oko 400 rukopisa. Među njima su propovjedi i priče o životima svetaca, prijevodi Biblije i crkvenih spisa, anglosaske kronike i povijesno-narativni spisi, zakoni, oporuke i drugi pravni dokumenti, zapisi iz područja gramatike, medicine i geografije, te poezija.
Srednjoenglesko razdoblje (1066.-1485.)
Nakon bitke kod Hastingsa (1066.) Normani osvajaju Englesku s juga. Donose francuski jezik i kulturu. Počinje široki proces stapanja Normana i Anglosasa u budući engleski narod.[4] U iduća dva stoljeća dva se jezika teže usuglasiti i integrirati. Javlja se dvojezičnost i različiti procesi konsolidacije. Na francuskom se u Engleskoj piše i čita od 12. stoljeća do kasnog 14. stoljeća, a istovremeno od 1204. normanski osvajači usvajaju engleski identitet i jezik. U engleski ulazi sve više francuskih riječi. Takav se engleski profilira kao jezik na kojem se izdaju knjige i na kojem čitaju tadašnji učeni krugovi čitatelja. London se etablira kao glavni grad. U formiranju londonskog dijalekta jači su utjecaji sa sjevera (iz sveučilišnih gradova Oxforda i Camebridgea, te s područja Midlandsa) nego s juga.
Ranija djela su nabožnog tipa: »Ormulum«, »Handlyng Synne«, »Pravila za isposnice«. Velški crkvenjak Geoffrey of Monmouth piše fiktivnu »Povijesti kraljeva Britanije« na latinskom jeziku (vjerojatno oko 1136). U njoj zaokružuje keltske legende o kralju Arturu i vitezovima Okrugloga stola, temu koja je stalno prisutna u engleskoj književnosti. Te legende dalje obrađuju normanski pisac Wace na francuskom jeziku (»Geste des Bretons«), a na engleskome Layamon, koji u epu »Brut« osim o Arturu pjeva i o drevnim britanskim kraljevima Cymbelineu i Learu, čiji lik će kasnije preuzeti Shakespeare za svoju glasovitu tragediju Kralj Lear. S pojavom Layamona početkom 13. stoljeća u engleskoj književnosti se postupno učvršćuje i koncept autora. “Brut” je prvi nacionalni spjev na engleskom jeziku. Layamon je preuzeo temu od Wadea i građu iz drugih izvora, te sastavio ep o postanku Britanije kroz dva stoljeća između odlaska Rimljana i pojave prvih britanskih kultura.[5]
U 13. stoljeću nastaju prva crkvena prikazanja, ali i svjetovna lirika (»Pjesma kukavice« i »Sova i slavuj«), satire, moralne propovijedi i humoristične anegdote. Francuski utjecaji očituju se kroz ulazak ljubavnih tema u književnost, što naročito potječe iz provansalske tradicije trubadura koji su pjevali o udvaranju nedostižnoj, idealiziranoj dami. Počinju se slaviti “ženske” vrline strpljenja, čekanja, ljepote i vjernosti (što potječe od antičkog mitskog lika Penelope). Velik utjecaj u formiranju kanona i načina obrade ljubavne tematike i žene je izvršio francuski “Le Roman de la Rose”.
Autori srednjoengleskog razdoblja nisu nužno uvijek pisali na engleskom. Francuski i latinski jezik i dalje su prisutni kao jezici na kojima se piše, i to francuski posebno na dvoru, a latinski u crkvenim redovima. Jači zamah u književnosti događa se više od stotinu godina nakon nastanka Layamonovog Bruta. Sredinom 14. stoljeća se javljaju prvi engleski autori u modernom smislu. William Langland (oko 1330.–1400.) u spjevu »Piers Orač« (Piers Plowman) ujedinjuje engleske tradicije s francuskim utjecajima. U spjevu prikazuje pokvarenost crkvenih i dvorskih krugova, i patnju siromaha. Iz ovog razdoblja potječe i jedna od najboljih obrada legendi o kralju Arthuru, spjev Gawain i zeleni vitez (Sir Gawain and the Green Knight, oko 1370.) anonimnog autora kojem se pripisuje i autorstvo lirske alegorije »Biserka« (Pearl). Ta su djela još uvijek pisana u aliteracijskom stihu. Prvi koji se dosljedno služi rimom umjesto aliteracije je John Gower (oko 1330–1408). Svoje najpoznatije djelo »Ispovijed zaljubljenoga« (“Confessio Amantis”), opsežnu zbirku priča u osmercima, je napisao na engleskom, a ostala djela na latinskom i francuskom.[5]
Prvi pravi pjesnik i jedan od najvećih u engleskoj književnosti je Geoffrey Chaucer (oko 1342–1400). Pisao je gotovo isključivo na engleskom. Rođen je u imućnoj građanskoj obitelji. Nije bio profesionalni književnik – taj se koncept pojavljuje na engleskom tlu nekoliko stoljeća kasnije. Radio je u javnoj službi (na dvoru) i poslom boravio u Kentu, Francuskoj, i dvaput u Italiji, gdje se upoznao s djelom Dantea, Petrarche i Boccaccia.[5] Prevodeći s francuskoga, u englesko pjesništvo unosi francusku metriku. Od Talijana, prvenstveno Boccaccia, preuzima jedanaesterac. Njegov spjev »Troilo i Kresida«, pisan po uzoru na Boccacciov »Filostrato«, je prvi i znameniti engleski roman u stihovima.[2] Glavno Chaucerovo djelo su Canterburyjske priče (The Canterbury Tales), zbirka novela u stihovima. Vjerojatno ju je počeo pisati oko 1387. Radnja je smještena na londonsko područje Chaucerovog doba.[5] Trinaestero ljudi hodočasti iz Southwarka u Canterbury te svatko od njih u odlasku i povratku pripovijeda po dvije priče. Do kraja života Chaucer je napisao manje od četvrtine planiranih priča u kojima je majstorski prikazao niz tema i motiva iz svih slojeva ondašnjeg društva.
U 15. stoljeću književnost u Engleskoj opada, ali se u Škotskoj pod utjecajem Chaucera javlja niz snažnih, originalnih pjesnika (W. Dunbar, škotski kralj Jakov I., R. Henryson i Gawin Douglas). U Engleskoj, oko 1470. Thomas Malory u prozi prepričava francuske i engleske legende o kralju Arturu (oko 1470.) U to doba nastaje i većina pučkih balada.[2]
Renesansa (1500. - 1660.)
Period renesanse je obilježen otkićem novih kontinenata, velikim interesom za proučavanje antičkih klasika, i rađanjem nove znanosti (N. Kopernik)
Izvori
- ↑ John Mullan, Michael Cordner i dr., English literature, Encyclopædia Britannica, Encyclopædia Britannica Inc., 27. prosinca 2017. (pristupljeno 2. siječnja 2018.)
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 LZMK, Hrvatska enciklopedija, Englezi (pristupljeno 2. siječnja 2018.)
- ↑ Knjige: Beowulf, preveo Mate Maras, artesor.hr (pristupljeno 2. siječnja 2018.)
- ↑ LZMK, Hrvatska enciklopedija, Normani (pristupljeno 2. siječnja 2018.)
- ↑ 5,0 5,1 5,2 5,3 Ronald Carter, John McRae, The Routledge History of Liretaure in English (Britain and Ireland), Routledge, London-New York, 2001.