Ime grada Zagreba

Datoteka:Felicijanova isprava.JPG

Felicijanova isprava, tzv. "rodni list Zagreba", dokument u kojem se po prvi put spominje pojam Zagreb (Zagrabiensem episcopatum)

Godine 1094. Ladislav I. Arpadović dao je utemeljiti zagrebačku biskupiju, što nam je poznato iz Felicijanove isprave (1134. godine), kojom nadbiskup Felicijan potvrđuje osnivanje zagrebačke biskupije. Ovaj dokument iz 1134. godine ujedno je i prvi pisani trag u kojem se spominje ime "Zagreb".

Iako postoji mnogo teorija o podrijetlu imena "Zagreb" većina povjesničara danas se slaže da je riječ o nazivu koji korijen ima u složenici "zagrebb", tj. "mjesto za utvrdom" ili pak "za brdom". U novije vrijeme sve je prihvaćenija i teorija o tome da je prije osnivanja zagrebačke biskupije i naselja na kaptolskom brdu ondje postojao samostan posvećen sv. Gabrijelu ("San Gabriel", "Za'Gabriel") od kojega je u konačnici i Zagreb dobio ime.

Zagreb kao složenica od „zagrebb“, tj. „mjesto za utvrdom“ ili „mjesto za brdom“

France Bezlaj (1910. – 1993.) povezao je slovensku imenicu „greba“ što znači „grumen, gruda“ s poljskom istoznačnicom „grzeba, greba, grepa“, slovenskom imenicom za opkop „zagreb“ te konačno s imenom grada Zagreba. Zaključuje da sve ove riječi vuku podrijetlo od praindoeuropskog korijena „ghrebb“, što znači „grumen ili gruda“, te da je uz prefiks „za“ upravo „greb“ korijen riječi „Zagreb“.

Na temelju Bezlajeve jezične analize Alemko Gluhak (1958. -) zaključuje „da je postojala praslavenska riječ grebb ... koja je označavala uzvisinu, brdo i slično.“ Pošto je postajala riječ „grebb“ siguno je postojala i složenica „zagrebb“, tj. „mjesto za brdom“ ili za nekom uzvisinom (poput zidina). Ta je složenica kasnije toponimizirana u oblik „Zagrebb“ pa kasnije i „Zagreb“.

Danas je najprihvaćenija teorija da naziv dolazi od "grebb" u značenju nasip ili opkop. Naime, recentna arheološka istraživanja dokazala su postojanje starije utvrde na prostoru Gradeca, te bi stoga novo naselje - smješteno na kaptolskom brežuljku - doista bilo smješteno "iza stare utvrde". Upravo ovu teoriju kao najvjerodostojniju uzima skupina autora u najnovijem pregledu zagrebačke prošlosti, Povijest Grada Zagreba.

Zagreb po samostanu sv. Gabrijela

O ovoj teoriji vodile su se, a još se vode i budućnosti će se sigurno voditi, mnoge rasprave. Postoji više podteorija ove teorije, a sve se temelje na pretpostavci da je na prostoru stare jezgre Zagreba postojao samostan/crkva sv. Gabrijela. Od naziva tog sakralnog objekta razvio se vremenom i naziv za grad koji se počeo širiti oko sakralne građevine. Razlike u podteorijama temelje se na o lingvističkoj raspravi, tj. pitanjima koje su se glasovne promjene dogodile gdje, pod utjecajem kojeg jezika itd., ali prijelazni oblici i konačni oblik u svim su podteorijama isti ili pak zanemarivo različiti.

Provansalsko podrijetlo

Ime Zagreba najbolje bi odgovaralo provansalskom ekonimu „Sant-Gabrieu” ili „Sant-Grabie”, a to ime nosi jedno naselje sjeverno od Arlesa u Francuskoj, u kojem postoji crkva anđela Gabrijela iz 12. stoljeća. Nadalje, nije rijetkost da u hrvatskom jeziku ime grada poprimi naziv po sakralnom obliku ili nekom svecu, naročito u primorskom dijelu, kao npr. Supetar od „Santu Petru”, tj. „Sveti Petar”. U Zagrebu se ovaj oblik mogao probiti preko zagrebačkih biskupa, za koje znamo da su neki zasigurno bili Provansalci, kao npr. Sekundin i Manas. Ime Zagreb tako bi se razvilo od „Sant-Gabrieu”, što bi dalo oblik „Zagabri”, koji bi s vremenom postao „Zagreb”.

Njemačko podrijetlo

Kao što je u prvoj teoriji riječ o provansalskom utjecaju, tako je u ovome riječ o njemačkom. Vjetar u jedra ovoj teoriji dao je povjesničar umjetnosti Josip Stošić koji tvrdi da mnogi dokazi (dimenzije katedrale, nakit pronađen ispred nje itd.) govore u prilog tome da je neka crkva na tom području utemeljena već u 9. st. U to vrijeme u međuriječju Save i Drave djeluju Franci koji nastoje učvrstiti svoje granice prema istoku, tj. Bizantu. Povjesničar Ivan Ostojić smatra da su prvi misionari na tlu sjeverne Hrvatske bili benediktinci koji su došli za vrijeme franačke vladavine. Dakle prve crkvene građevine na tlu Zagreba bile bi, barem prema ovoj dvojici povjesničara, osnovane pod utjecajem njemačkih misionara.

Prema ovoj teoriji ime Zagreba razvilo bi se od starovisokonjemačke svetačke sintagme „Sa-Gab(i)o”, gdje se „s” moglo čitati kao glas između „s” i „z”, s vremenom nastaje oblik „Zagabri” i ponovno u konačnici „Zagreb”.

Talijansko podrijetlo pod hrvatskim utjecajem

Ako se uzme za pretpostavku da je sakralni objekt bio talijanski, onda je za pretpostaviti da su Talijani izgovarali „San Gabrio” kao „d’ sa(n) Gabrio”, koji prilikom čitanja zvuči kao „Zagabrio”. Onima koji nisu dobro upoznati s talijanskim jezikom to je zasigurno zvučalo kao jedna riječ, naročito Hrvatima zbog postojanja imenice „grad”.

Nadalje bi nastavak „-io” bio odbačen pošto ne odgovara hrvatskom jeziku te bi nastao oblik „Zagabr”. Slovo „r” bi se premjestilo da se izbjegne skup „br” pa bi tako nastao oblik „Zagrab” i naposljetku „Zagreb”.

Zagreb kao deverbativ glagola „zagrepsti“ tj. „opkopati“

Prvi je ovu teoriju iznio slavist Franc Miklošič (1813. – 1891.) koji je smatrao da „zagreb“ dolazi od „zagrepsti“ što znači „opkopati“ pa bi tako deverbativ tog glagola značio „opkop“. Miklošić tvrdi da je ovaj deverbativ zabilježen na tlu kojeg su naselili Slaveni, i to u starocrkvenoslavenskom i slovenskom jeziku.

Ovo podrijetlo zapisao je i Ivan Krstitelj Tkalčić (1840. – 1905.) u prvoj knjizi „Povjestni spomenici slobodnog kraljevskog grada Zagreba“. Tkalčić piše sljedeće: „Nu jer je rieč Zagreb slavenskoga korjena, to ju izvodimo od glagolja zagrebsti (zagrebo), t. j. ukopati, obkopati; po tom bi značio Zagreb isto, što i mjesto obkopom učvršćeno, jer su ga bez dvojbe i prvi njegovi naseljenici bili tako učvrstili proti nasrtaju neprijateljskomu. Prema tomu i latinski njegov naziv „Zagrabia“ značio bi opet mjesto za grabom ili za grabami.“

Tkalčić je bio poznati proučavatelj i poznavatelj zagrebačke prošlosti, pa činjenica da spominje ovu teoriju sigurno govori o tome da ima neke pozadine iza nje. Zanimljivo je da saznajemo da Tkalčić smatra da su već prvi naseljenici svoj grad „učvrstili proti nasrtaju neprijateljskomu“, što je u novije vrijeme i potvrđeno pronalaskom drvenih bedema koji, prema analizi godova provedenoj nad njima, datiraju negdje s kraja 7. stoljeća.

Ilirolog Antun Mayer slaže se s ovom teorijom i kaže da glagol „zagrepsti“ znači „zakopati“, a to vidimo i iz današnje slavenske riječi „grob“, pa zaključuje „ … Zagreb zapravo izvedenica od glagola zagrepsti kao što pogreb od pogrepsti.“ Danijel Alarić se suprotstavlja ovoj tezi i tvrdi da se deverbativ „zagreb“ ne spominje nigdje na slavenskom prostoru u značenju „opkop“. Međutim kao drugu tezu Alarić uzima to što nema dokaza o nekom prastarom opkopu na prostoru Zagreba, što su novija arheološka istraživanja, provedena poslije izdanja njegove knjige, opovrgnula.

Stoga valja zaključiti da je ova teorija, koja se donedavno smatrala mrtvom jer nije bilo argumenata, tj. materijalnih dokaza, o bilo kakvom opkopu, ponovno oživjela s novim arheološkim istraživanjima. Daleko je ova teorija od toga da se postigne konsenzus među povjesničarima da je ona točna, ali je svakako moguća.

Zagreb kao složenica hrvatskih riječi ("iza nasipa")

Ova teorija polazi od tvrdnje da je riječ „Zagreb“ nastala spajanjem prijedloga „za“ i imenice „greb“, točnije od sintagme „za grebom“. Postoji više mišljenja o značenju riječi „greb“, tj. ona može značiti ili nasip ili obalu ili pak groblje. Ova teorija je bila veoma zanimljiva velikom broju povjesničara, a i danas je, uz legendu o Mandi, zasigurno najpoznatija teorija među Zagrepčanima.

Da riječ „greb“ znači „nasip“ smatrali su mnogi istaknuti povjesničari i jezikoslovci, kao što su Vjekoslav Klaić, Ferdo Šišić i Miloš Moskovljević. Jezikoslovac Miloš Moskovljević (1884. – 1968.) tražio je objašnjenje u sličnostima s mađarskim oblikom „Zagrab“ i njemačkim oblikom „Agram“. On kaže „ … stara nemačka reč Grabe kao i Grab istog je korena što i naš grob, koja se u zapadnim krajevima govori i greb.“ Prema njemu od tog korijena nastao je hrvatski Zagreb (tj. od korijena „greb“), te mađarski Zagrab (tj. od korijena „graba“). Nijemci su pak od „am Graben“ vremenom dobili „am Grabn“ te u konačnici svoj konačni naziv „Agram“.

Postojanje nasipa za sada nije potvrđeno, a javlja se i drugi problem prema kojem navodni hrvatski oblik „greb“ nije potvrđen u značenju „nasip“. U starije vrijeme možda se pod nasip mislilo i na nasip oko grada u smislu gradskih fortifikacija, a u tom bi slučaju zidine grada bile dokazane, kao što je već spomenuto, ali i dalje ostaje lingvistički problem.

Petar Skok (1881. – 1956.) zaključio je da bi riječ „greb“ mogla značiti „obalu ili nasip na obali“. U svojoj argumentaciji referira se na mišljenje Vjekoslava Klaića da se od davnina „grebom“ nazivao nasip koji je branio od izlijeva rijeke Save. On zaključuje da „greb“ znači upravo „nasip ili obala“ jer u mađarskom jeziku postoji riječ „gereb“ koja znači „nasip ili obala“, pa je stoga sigurno i hrvatska riječ osim „grob“ označavala i ove dvije riječi. Osim spomenutog nasipa koji se navodno nalazio u blizini grada, Skok kaže da je „greb“ mogao označavati i obalu potoka Medvešćaka. Problem ove teze je što nema dokaza da je „greb“ označavao „obalu ili nasip“. Petar Skok i sam je u kasnijim istraživanjima odbacio svoju prvobitnu tezu.

Marko Kostrenčić (1884. – 1976.) smatrao je da riječ „greb“ označava „groblje“. Prema Kostrenčiću naziv Zagreb bi značio „mjesto koje je ležalo iza nekog groblja“. Dva su glavna priloga ovoj tezi, prvi lingvistički koji potvrđuje da je osim riječi „grob“ postojala i riječ „greb“ koje su bile sinonimi. Druga stvar je što je unutar opsega srednjovjekovnog grada pronađeno slavensko groblje i brončani slavenski nakit iz 10.-11. st.

Alerić smatra da je ova teza kriva jer kao što se od fraze „za gorom“ razvio naziv „Zagorje“, a ne „Zagora“, tako bi se i od fraze „za grebljem“ razvila riječ „Zagrebje“, a ne „Zagreb“.

Zagreb, naziv ruskog podrijetla

Miroslav Brandt (1914. – 2002.) smatrao je da naziv Zagreb potječe iz ruskog jezika. U Rusiji je potvrđen oblik riječi „zahrebetnjik“, a Brandt u tom nazivu vidi prijedlog „za“ i imenicu „hrebet“ što znači „kralježnica, leđa“.

Naziv „zahrebetnjik“ označavao bi seljaka koji nema svoju zemlju pa pomaže zavisnim seljacima u obradi zemlje, tj. žive na leđima drugih, hrvatski najbolje rečeno „podkmet“. Brandt zaključuje da je takvih „podkmetova“ bilo u Rusiji već u 11. stoljeću jer je feudalizam u Rusiji tada već u punom jeku. Takvih „podkmetova“ u to vrijeme zasigurno je bilo i u sjevernoj Hrvatskoj. Prema njemu na prostoru današnjem Zagreba bilo je mnogo takvih „podkmetova“ koji su osnovali svoja naselja, pa je zato i sam grad dobio ime po sociološko-ekonomskoj kategoriji svojih stanovnika.

Cijela ova teorija zvuči malo vjerojatno, već samim time što se temelji na dosta Brandtovih pretpostavki. Alerić upućuje i na jezični problem te tvrdi kada bi taj naziv i zaživio na prostoru sjeverne Hrvatske glasio bi „zahrbbtniki“, koji bi teško zaživio kao toponim naselja.

Zagreb kao antroponim

Zagreb od osobnog imena „Zagrab/Zagreb“

Juraj Ćuk (1891. – 1972.) smatrao je da ime Zagreba dolazi od osobnog imena. Ćuk kaže: „Ime Zagreba kazuje daleko više, nego što je to mjesto „za grabom, „za grebom, „za bregom“, ili prvotni zdenac ... U starom plemenu požeških Vojanića otac Zagrab i njegova dva sina Zagrab i Zagreb pokazuju, da je postojao lični imeni oblik jednak nazivu grada među Savom i Medvjednicom ... Naš Zagreb kojega ime nosi današnji grad, nije bio običan Hrvat, pučanin. Bliza okolina Zagreba otkriva mu rod, koji nije bio ni plemićki, jer naša starina nije plemstva poznavala, nego upravo vladalački.“

Alerić naglašava da ova Ćukova tvrdnja nema nikakvih dokaza, tj. niti sam Ćuk se u svojem dijelu ne poziva na neku literaturu ili izvor. Međutim, dokazano je postojanje oca i dva sina, u drugoj polovini 13. st. i na početku 14. st., te su sva trojica nosila ime Zagrab.

Nije čest slučaj da osobno ime postane ime nekog mjesta ako nije riječ o nekoj zaista utjecajnoj osobi, tipa osnivaču grada, nekom svecu ili pak skupini ljudi koja obilježava prostor grada, ima nekoliko primjera kao npr. Mikulići od Mikulinih sinova, Borongaj po kanoniku Baranu, itd., ali ta teorija u slučaju Zagreba zvuči dosta nerealno i nategnuto. Spomen trojice muškaraca imenom Zagrab samo potvrđuje postojanje tog imena, ali očito nije bilo učestalo, a kamoli mnogobrojno na prostoru Zagreba, te je znatno kasnije, kada se uz Zagreb već veže njegov današnji naziv, pa je vjerojatnije da je osobno ime proizašlo iz imena grada, a ne obrnuto.

Zagreb, grad po imenu kutrigurskog vođe

Ovu teoriju donosi nam Baltazar Adam Krčelić i to u samo jednoj rečenici. Krčelić smatra da je grad dobio ime po kutrigurskom vođi Zabergu koji je osnovao grad Zagreb za vrijeme jednog od svojih mnogobrojnih pljačkanja po Balkanskom poluotoku. Danijel Alerić kaže da ona teorija „ne zaslužuje ništa drugo nego samo da bude spomenuta...” jer je nerealno misliti da je Zaberg pljačkao sve do područja Zagreba, s čime se slaže i Ferdo Šišić koji kaže da Zabergovi odredi nikad nisu prešli dalje od Srijemske Panonije.

Zagreb kao hidronim

Mišljenje o tome da je ime „Zagreb“ hidronim za stari zdenac koji se danas nalazi u Vlaškoj ulici na broju 23. i 25. vjerojatno je najstarije mišljenje o podrijetlu imena grada. Ova teorija bila je poznata još i zagrebačkom biskupu Benediktu Vinkoviću (1581. – 1642.) koji o njoj piše davne 1642. godine kada spominje dominikanski samostan i izvor koji se nalazio pored samostana te zaključuje da je po tome izvoru Zagreb dobio ime.

Mišljenje o imenu grada kao hidronimu sigurno je najpoznatije mišljenje među stanovnicima Zagreba, ponajviše pod utjecajem legende o Mandi. Postoje tri glavna mišljenja o imenu kao hidronimu.

Zagreb, od izvora što ga otkri Augustin Kažotić

Ovu verziju zabilježio je Baltazar Adam Krčelić (1715. – 1778.). Krčelić kaže da je prvo čudo biskupa Augustina Kažotića, koji je djelovao u 14. stoljeću, bio pronalazak izvora u blizini dominikanske crkve koja se gradila u to vrijeme. U to vrijeme vladala je velika suša te se biskup molio Bogu za pomoć. Uzeo je motiku i zakopao zemlju u blizini tog samostana te je iz njega potekla voda, a taj je zdenac nazvan Zagreb. Dakle zdenac je dobio ime od glagola „zagrabiti“ pošto se iz njega uvijek mogla zagrabiti voda u vrijeme velike suše, pa odatle dolazi i naziv zdenca „Zagreb“, a kasnije i ime samoga grada koji se razvio oko tog zdenca.

Zagreb, od banskog uzvika „Zagrabite!“

Drugo mišljenje zabilježio je Ivan Krstitelj Tkalčić. Prema njemu u vrijeme velike suše prolazio je prostorom Zagreba ban sa svojom vojskom. Pošto je bila užasna suša ban stade sa svojom vojskom kako bi se odmorili i predahnuli jer su već „klonuli vrlo od žeđe“. Kako su stali ban se dosjeti da zabode mač u zemlju, a u trenutku kad ga zabode u suhu zemlju iz nje poteče voda, te ban viknu svojim vojnicima „Zagrabite!“ i od tuda ime zdenca Zagreb i kasnije ime grada.

Ovu verziju legende donosi i August Šenoa, koji je još 1864. godine u svojoj pjesmi „Zagreb“ napisao sljedeće:

" Z a g r a b i t e " ban je prorokovo -

I životom stvori mu se slovo:

Povrh gore, i uz kitni dol;

Svanu " Z a g r e b ", kraljevski naš stol.

Šenoa kaže da je ovu legendu čuo još kao dijete od svoje sluškinje, ali u predgovoru pjesmi kaže: „Nek se gospoda korjenodupci ne smute s moga grijeha. Na radost im mogu kazati da Zagreb po meni ne polazi od zagrabite.” August Šenoa čuo je ovu legendu od svoje sluškinje, što nam daje do znanja da su legende o Zagrebu kao hidronimu duboko ukorijenjene među građanima Zagreba.

Legenda o Mandi

Treću verziju je ponovno zabilježio Ivan Krstitelj Tkalčić. Slično kao i u prethodnoj teoriji ban prolazi sa svojom vojskom u vrijeme suše, ali u ovoj je verziji vrelo, tj. izvor, već postojao, a pored njega je sjedila djevojka Manda. Žedan ban doviknuo je djevojci koja je sjedila „Mandušo, zagrabi!” te odatle potječe ime tog izvora Manduševac, po djevojci Mandi, a grad bi prozvan Zagreb, od glagola „zagrabiti”.

Zagreb kao riječ iranskog podrijetla

Ovu verziju prvi je iznio Stjepan Krizin Sakač (1890. – 1973.). Prema njemu „Zagreb” je nastao od iranske riječi „zahrab” koja znači „slavuj”. Na ovaj zaključak potaklo ga je razmišljanje povjesničara Ćire Truhelke (1865. – 1942.) koji je smatrao da je Tuškanac, park u Zagrebu, dobio ime po iranskoj riječi „tuškan”, što znači „zec”. Sakač tvrdi da se riječ „zahrab” može čitati kao „zagrab” ili „zagreb”, a ime grada moglo bi značiti „slavuj” zato što je prije samoga grada naziv označavao ime brežuljka, današnji Kaptol, na kojem je očito bilo dosta slavuja, pa odatle i naziv grada.

Alerić navodi da nema nikakvih dokaza da je riječ „zagreb” ikada označavala ime neke ptice u hrvatskom jeziku, kao što niti riječ „tuškan” nije označavala zeca.

Važno je napomenuti da je Stjepan Krizin Sakač bio zagovornik teze da su Hrvati iranskog podrijetla. To je bitno utoliko što je Sakač sigurno tražio što više argumenata za svoju teoriju, a sličnost iranskog naziva za slavuja i imena glavnog grada Hrvatske bila je odlična prilika za argumentaciju njegove teze.

Zagreb, grad na mjestu rimskog naselja Agria

Teoriju je iznio Matija Perak (1914. – 1992.), a temelji se na ideji o postojanju „protetskog Z” u hrvatskom jeziku. Perak donosi cijeli niz primjera u kojima on vidi postojanje „protetskog Z” u slavenskim jezicima te zaključuje da se ta pojava dogodila i u imenu Zagreba. Druga premisa koju uzima je postojanje nekog rimskog naselja na prostoru današnjeg Zagreba, što do danas nije potvrđeno.

U rimsko doba na mjestu Zagreba bilo je poljsko dobro, a u središtu njega nalazilo se utvrđeno središte, na mjestu današnjeg Kaptola, koje se zvalo Agria. Perak se tu poziva i na Ferdu Šišića koji u svojoj Povijesti Hrvata kaže da je današnji Zagreb sigurno bio selo u rimsko doba te da se razvio uz potok Medveščak. To selo pripadalo je municipiju Andautoniji, a dokaz tomu je rimski novac iz 1. do 4. st., koji je pronađen u potoku.

Kada su na ovaj prostor došli Slaveni oblik „Agria” se slavenizirao pomoću protetskog z te nastaje naziv Zagrenbz, tj. dodaje se protetsko z i praslavenski nastavak „enbz”. S vremenom je praslavenski nastavak „enbz” zamijenjen staroslavenskim nastavkom „eb” i u konačnici nastaje „Zagreb”. To nam pokazuje i latinski naziv „Zagrabia” koji je nastao polatinjenjem oblika „Zagrenbz”.

Slaganje vidi i u njemačkom nazivu. Njemačka verzija imena oslanjala se na antičko ime Agria i s vremenom se razvio oblik Agrim i Agrem, a u konačnici i nama poznati oblik Agram. Latini (prema Peraku potomci Rimljana iz Andautonije), bili su mnogobrojni još i u 13. stoljeću na prostoru Zagreba, a Perak nabraja neke potvrde latinskog imena na prostoru Zagreba. Navodi da se utjecaj Latina vidi i u drugim toponimima, kao npr. Jarun, koji je prema njemu nastao od prefiksa u obliku protetskog „j” i latinskog „arundo” što znaci „trstika”.

Ovo sve zvuči dobro u teoriji i čak bi imalo dosta smisla da nije jednog velikog problema, a to je da nema nikakvih dokaza o postojanju rimskog antičkog naselja imenom Agria na prostoru današnjeg Kaptola. Nadalje, u Mađarskoj je postojao grad „Eger”, lat. „Agria”, a u hrvatskim izvorima on se javlja u obliku „Jegar”, dakle poslavenjen je s protetskim „j”, a ne „z”. I u konačnici nastavak „-eb” je užasno rijedak u hrvatskom jeziku, postoji možda svega desetak riječi, kao što su: galeb, jastreb, pogreb, žlijeb... Dakle riječ je o jako rijetkom nastavku, pa teško da bi baš taj nastavak prevladao kao nastavak za ime grada.

Zagreb kao riječ mađarskog podrijetla

Teoriju je iznio Valentin Putanec (1917. – 2004.) godine 1992. te je stoga jedna od najnovijih teorija. Putanec bazira svoju teoriju na postojanju ekonima „Soroga” negdje na prostoru Panonije, a taj toponim spominje još i grčki geograf Klaudije Ptolomej u 2. st.

U svojoj raspravi zaključuje da se taj toponim nalazi upravo na području današnjeg Zagreba te da je zasigurno morao postojati i u oblicima „Sigora, Sogora, Segora itd.” Upravo od oblika „Sogora” razvio se slavenski oblik „Zagora”, koji je kao što i danas znamo čest u hrvatskom jeziku. Oblik „Zagora” preuzet je od Mađara koji ga prihvaćaju u obliku „Zagora, Zagor ili Zagra”. Putanec zaključuje da su se ovi oblici, pošto su označavali lokalitet, zasigurno morali koristiti u sintagmama, tj. sintagmama koje bi prevedene na hrvatski značile „u Zagoru”, „u Zagori” itd. Usredotočio se na mađarsku sintagmu „Zagraba”, tj. hrvatski „u Zagori”. Kaže da su Mađari još u 12. stoljeću nazivali grad „Zabrag”, a preko mađarskog jezika oblik je ušao i u latinski u obliku „Zagrabia” te u konačnici i u hrvatski jezik u obliku „Zagreb”. Od hrvatskog oblika nastao je njemački oblik „Agram”, i to izjednačavanjem početnog „za” s njemačkim „zu” koje je s vremenom otpalo, a završetak „-greb” zamijenjen je njemačkom jeziku prihvatljivijim nastavkom „-gramb”, pri čemu je „b” otpalo, i tako nastaje „Agram”.

Ponovno je glavni problem ove teorije što uzima za premisu postojanje nekog antičkog naselja na prostoru Zagreba, kao i kod Peraka, samo što Putanec pripisuje naselju toponim „Soroga”. Čak i ako se taj dio zanemari, pošto je oblik „zagora” čest u hrvatskom jeziku te je mogao doći u mađarski neovisno o (ne)postojanju Soroge, teško da bi Hrvati prihvatili mađarsku sintagmu kao naziv za svoj grad, pogotovo jer bi očekivani oblik bio „Zagrob” ili „Zagrab”.

Zagreb „kak su povedali naši stari”

Spomenuli smo već legendu o Mandi koja je zasigurno najpoznatija zagrebačka legenda, naravno uz legendu o gričkoj vještici. Međutim to nije jedina legenda koja objašnjava ime grada. Ljiljana Marks (1949. -) u svojem djelu „Zagrebčka usmena tradicija između ljubavi i politike” donosi vrlo opširan pregled svih spomena legende o Mandi, pa se svakako preporučuje za one koji o toj legendi žele znati više, ali donosi i još neke legende koje su zabilježene u oralnoj predaji Zagreba.

Nikola Bonifačić Rožin (1913. – 1995.) donosi nam stare legende o imenu Zagreba koje je uspio prikupiti. Prvu je zabilježio na području Resnika gdje su ljudi od davnina govorili da je u blizini Manduševca živio „vrač kakti coprnjak”, imenom Zagreb, koji je liječio ljude od bolesti vodom iz zdenca, pa su ljudi govorili „idem Zagrebu vraču” i tako je grad dobio ime.

Drugu legendu zabilježio je na području Šestina. Tijekom velike suše ljudi su počeli moliti Majku Božju Remetsku da pošalje kišu. Gospa im je odlučila ispuniti želju te su oni prvi koji su stigli do katedrale pronašli otvor iz kojeg je tekla voda. Tadašnji biskup rekoše ljudima da zagrabe i od tada se grad zove Zagreb.

Postojala je još jedna predaja koja govori: „U selu Blatu kraj Zagreba kazivali su "da je pod Zagrebom pozoj", zmaj. Kad se on pomakne, grad se strese. Za vrijeme nekog potresa izbilo je vrelo, čiju je ljekovitu vodu narod rukama grabio, pa je mjesto po tome dobilo ime.”

Literatura

• Alerić, Danijel. Najstarija zagrebačka tajna. Zagreb: Matica hrvatska, 2000.
• Brandt, Miroslav. „Prilog temi o značenju imena Zagreb.“ Radovi 22 (1989): 5 – 22.
• Ćuk, Juraj. Povijest grada Zagreba do godine 1350. Garešnica: vlastita naklada, 1932.
• Gluhak, Alamko. „Još o imenu grada Zagreba.“ Jezik 39/2 (1991): 56 – 59.
• Gračanin, Hrvoje, Zrinka Nikolić Jakus, Borislav Grgin, Nataša Štefanec, Hrvoje Petrić, Drago Roksandić, Krešimir Regan, Željko Holjevac, Zoran Grijak i Ivo Goldstein. Povijest grada Zagreba. Sv. 1, Od prethistorije do 1918. Zagreb: Novi Liber, 2012.
• Herkov, Zlatko. Ime grada Zagreba u prošlosti. Zagreb: Arhiv grada Zagreba, 1957.
• Klaić, Vjekoslav. Povijest Hrvata. Sv. 1. Zagreb: Knjižara Lav. Hartman, 1899.
• Krizin Sakač, Stjepan. „Krapina, Kijev, Ararat.“ Obnovljeni život 21/3-4 (1940): 129 – 149.
• Marks, Ljiljana. „Zagrebačka usmena tradicija između ljubavi i politike.“ Narodna umjetnost 33/2 (1996): 357 – 380.
• Perak, Matija. Odakle potječe ime grada Zagreba?. Sisak: vlastita naklada, 1983.
• Premerl, Nada. “Prvi spomen Zagreba u povijesti.” (posjet 7. 3. 2021).
• Šišić, Ferdo. Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb: Školska knjiga, 1925.
• Škoberne, Želimir, Boris Mašić. “Nalazi na mjestu otkrivanja.” http://www.mgz.hr/hr/postav/nalazi/ (posjet 20. 3. 2017). Arhivirana verzija stranice.
• Tkalčić, Ivan Krstitelj. Povjestni spomenici slob. kralj. grada Zagreba priestolnice kraljevine Dalmatinsko-Hrvatsko-Slavonske. Sv. 1. Zagreb : K. Albrecht, 1889.