Idžo
| Idžo | |||
|---|---|---|---|
| Pogreška pri izradbi sličice: | |||
| Festival žena | |||
| Ukupno pripadnika | |||
| 14.398.458 | |||
| Značajna područja naseljavanja | |||
| |||
| Jezik | |||
| Ijoidski | |||
| Vjera | |||
| kršćanstvo (87 %) animizam (10 %) islam (3 %) | |||
| Povezane etničke grupe | |||
| Ekpeje, Oron, Ogoni, Isoko, Eleme |
Idžo, znani i kao Izon (engleski: Ijaw ili Ijo) je narod iz delte Nigera u Nigeriji, kojih ima oko 14.398.458 (procjena iz 2024.) što predstavlja 6,1 % ukupnog broja stanovnika Nigerije.[1]
Većina pripadnika danas živi po saveznim državama Bayelsa, Delta i Rivers. Značajne skupine žive i po državama Edo, Ondo i nešto manje u državi Akva Ibom.[1]
Oni govore ijoidskom granom nigersko-kongoanskih jezika.[2]
Nekad davno dok se gospodarstvo temeljilo na ribolovu, svako pleme imalo je vlastitu kulturu i autonomiju. Počevši od 16. stoljeća i kontakta s europskim trgovcima, pripadnici plemena iz Bonnyja, Calabara počeli su trgovati sa Europljanima, isprva robovima, a nakon tog i palminim uljem. Tako su neki od njih obogatili i postali vrlo moćni i utjecajni po plemenskim vijećima, a poneki od njih domogli su se i položaja nasljednih kraljeva. Gotovo svaki trgovac kupovao bi brojne robove i uključivao u vlastitu zajednicu,. Ukoliko trgovac nije imao dostojnog nasljednika, naslijedio bi ga sposoban rob. To su radili zbog konkurencije s drugim plemenima oko trgovine po unutrašnjosti. Smatra se da su oni više cijenili sposobnost od zajedničkog porijekla.[2]
Običaji
Idžo su poznati po svojim šarenim tkaninama, koje koriste za odjeću kojom označavaju svoj status u društvu. Bogatstvo se često preraspodjeljuje kroz miraz. Najčešće je miraz za mladenku izvan neposredne zajednice puno veći, da se nadoknadi budući gubitak djece mladenke koja po tradiciji pripadaju mužu.
Tradicionalna animistička religija Idža fokusirana je na vodene duhove koji nastanjuju brojne rijeke i močvare tog kraja. Štovali su i pretke koje su često ovjekovječili u drvenim skulpturama po svetištima (Nduen Fobara). Veliki sprovodi organiziraju se kako za muškarce tako i za žene, kao priprema za njihovo posljednje putovanje daleko od sela u svijet duhova preko rijeke. Čeesto su prilično dramatični, naročito oni posvećeni članovima zajednice koji su dosegli visoku dob i ugled.[3]
Izvori
Vanjske poveznice
- IJO (IJAW) (eng.)